Kao melem na rane u raspravi o zaštiti ljudskoga života od začeća, koja se od početka svibnja progurala i u hrvatski javni prostor, dolaze tri filma za bolje razumijevanje zaštite života od začeća do naravne smrti koje je preporučio projekt »Obitelj i mediji«.
Film »Neplanirano« iz 2019. godine poznat je hrvatskoj javnosti. Donosi istinitu priču o bivšoj djelatnici klinike za pobačaje koja se obratila i prestala sudjelovati u industriji ubijanja nerođenih. Protagonistica je vjerovala da, sudjelujući u »stroju za ubijanje«, zapravo štiti zdravlje žena potičući ih na »spolno obrazovanje«, no nakon godina u industriji pobačaja shvatila je da iza njega ne stoji nikakva dobrobit žena, nego isključivo zarada.
Film »U sigurnim rukama« iz 2018. potrebno je, prema »Obitelji i medijima«, čitati obrnuto i izvući pouke iz njega kao iz »protuprimjera«. Naime, film tematizira pitanje usvajanja djece, no neželjeno dijete ne završava u obitelji koja se temelji na braku žene i muškaraca, nego kod žene koja iza sebe ima propali brak. »Ideju koja je najvažnija – da dijete odrasta uz obje roditeljske figure – film ne tematizira. To pak puno govori o osjećajima suvremenoga društva, u kojem je individua ispred svega, a ne zajedništvo. Zajedništvo se prikazuje kao nešto što je samo po sebi riskantno, krhko.«
Treći film, »Listopadsko dijete«, snimljen 2011. godine, donosi dirljivu priču o djevojčici koja je preživjela pobačaj i koju je napustila majka. Radnja, koja je dijelom utemeljena na stvarnim događajima, protagonisticu dovodi i do njezine majke, no ona, imajući »situiran« život, ne želi se baviti »pogrješkama iz prošlosti« – svojim rođenim djetetom koje je trebalo umrijeti dok je bilo nerođeno. Ipak tema oprosta središnja je u filmu, štoviše oprost donosi preokret radnje. Majka se uspijeva pomiriti sa svojom prošlošću nakon što je shvatila da joj je čin (pokušaja) pobačaja njezina kći oprostila. »Film je zapravo priča o pomirenju, a ne o osuđivanju. Protagonistica razumije da je opraštanje jedini put kojim može nadjačati ogorčenosti i užasnutost postupcima svoje majke. Najveća je snaga filma u njegovu predstavljanju činjenica, na istinit i dramatičan način, ali nema izricanja osude akterima drame«, zaključuju iz »Obitelji i medija«.
