Vlastito ime ljudi vole ili ne vole. Najčešće nisu ravnodušni u vezi s tim. Netko nosi »tradicionalno« ime, netko »moderno«, a neka imena zvuče više kao marke korejskih automobila nego kao ljudsko nazivlje. No to je (vrlo vjerojatno, kao i mnoge druge pojavnosti današnjice) stvar osobnoga ukusa. Nekada su se imena davala isključivo po imenima svetaca, kako bi nositelja taj svetac štitio i čuvao na životnom putu. Bijaše to lijep običaj koji možda ne bi bilo loše vratiti.
Ljudi današnjice pak nose i prezime. Njega pogotovo ne biraju, a ono ih određuje mnogo više nego ime. Po prezimenu se može u većini slučajeva prepoznati okvirna narodnost, pa čak i dio zemlje iz koje netko dolazi. Netko nosi prezime koje zvuči plemićki, netko nosi ono koje je poznato nadaleko.
Na vlastiti ugled i dostojanstvo ipak najviše utječu čovjekova djela. Zasigurno je točno da, ako tko nosi prezime otca kojim se ponosi – ima bolji početak u životu. Nažalost, vrijedi i obratno. Na kraju krajeva, većinu zasluga i način kako ljude svijet vidi, čovjek stječe sam svojim djelima i ponašanjem.
Ime se može uzveličati dobrim djelima ili ukaljati zlim. Pouzdana osoba uvijek ima dobre preporuke, a kradljivac i lažac nemaju. Još jedna žalost koja obuzima suvremeni mentalitet je osuda i neopraštanje. Nerijetko se događa da, ako je tko samo jednom nešto krivo napravio, ime i prezime bude okaljano dugo vremena, čak i ako je nakon toga napravio milijune dobrih djela. Ogovaranje i kleveta neprijatelji su ljudskoga imena, a samim time i dostojanstva. Ljudi su čudna sorta. Pokušavaju im se dokazati cijeli život. Dokle god stvari idu dobro, nitko čovjeku ništa ne kaže. Čim nešto pogriješi, ponekad se dogodi da jedva dočekaju prigovoriti mu.
Zato je važno svoje ime i prezime upisati u Isusovo ime – ime nad svakim imenom! Najprije povjerovati do kraja u njegovo presveto ime, činiti dobro u njegovo ime, a zatim svoje ime i prezime, svoju osobu, svoj život – usaditi u njegovo, koje neka posveti, ne samo čovjekovo prezime i ime, nego čitav njegov život!
