Odlomak iz Knjige proroka Zaharije nastao je vjerojatno nakon što je područje Bliskog istoka osvojio Aleksandar Veliki, u posljednjim desetljećima 4. st. pr. Kr. Tekst apokaliptičkim slikama progovara o kušnjama i sjaju Jeruzalema posljednjih vremena, te će naći svoju obilnu uporabu u Novom zavjetu i u kršćanstvu, posebno u odnosu na mesijanska iščekivanja.
Na dom Davidov i na Jeruzalemce Gospodin će izliti duh milosni i molitveni. Važna je ovdje uloga doma Davidova. Riječ je o Davidovoj kraljevskoj dinastiji koja već odavno nije vladala Jeruzalemom. Njezina je vlast prestala s babilonskim progonstvom, a najveći dio Davidova doma bio je pogubljen. Ipak, u vrijeme velikih previranja na svjetskom prizorištu, kad počinje jačati grčki, helenistički utjecaj, prorok predviđa obnavljanje staroga kraljevskoga roda. Duh milosni i molitveni koji će obuzeti i Davidovu dinastiju, ali i sve koji budu prebivali u Jeruzalemu, odnosno cijelu zajednicu vjernih, označava sveukupnu obnovu Božjega naroda. Toj obnovi prethodit će neko tajanstveno trpljenje koje će izazvati tugu i oplakivanje, a plač će se moći usporediti s »plačem hadad-rimonskim u dolini megidonskoj«. Vjerojatno se misli na bitku u kojoj je poginuo jedan od Davidovih potomaka, kralj Jošija. Dodatno svjetlo na taj redak moglo bi baciti i jasnije tumačenje izričaja Hadad-Rimon. Riječ je izvorno o nazivu aramejskoga božanstva Hadada komu je pridodan naslov Rimon, što pak dolazi od aramejske riječi Raman, a znači »Gromovnik«, što je bio i naslov Zeusa kojega su štovali helenisti. U svakom slučaju, žalopojka nad onim koji bude proboden, u eshatološko vrijeme odjekivat će snažno poput žalopojke koja je u davnini imala epske razmjere.
Evanđeoski odlomak sadrži Petrovu ispovijest vjere koja je poznatija u inačici iz Evanđelja po Mateju. Lukina je vlastitost uvijek Isusova molitva. Prije svakoga značajnoga čina u svom javnom životu Isus u Lukinu evanđelju moli. Takav je slučaj i ovdje. Dok je Petrov odgovor na Isusovo pitanje: »Što vi kažete, tko sam ja?« u Matejevu evanđelju duži i precizniji, ovdje Petar jednostavno kaže: »Krist – Pomazanik Božji«. Nema još govora o tome da bi Isus bio Sin Božji. Luka je, naime, pisao za kršćansku zajednicu u kojoj je, čini se, bilo i podosta vjernika koji su iz židovstva, pa i iz farizejske sljedbe prihvatili Krista. Oni možda nisu bili sposobni odmah povjerovati u svu istinu o Kristu, pa ih Luka polako u nju uvodi. Mnoge stvari ne izriče stoga riječima, ali ih pokazuje Isusovim gestama. Vjeruje se da je to mnogo bliže izvornomu načinu Isusova govora i djelovanja nego što je prikazano u Matejevu evanđelju koje pokazuje već zrelu i izgrađenu kršćansku zajednicu. Isus, baš kao i kasnije Luka, u svom se djelovanju susretao sa Židovima i njihovim vjerovanjima i običajima te im je morao njihovim riječima i prihvatljivim slikama približiti evanđelje. Stoga, ako nije odmah spomenuo Sina Božjega, spominje sada Sina Čovječjega koji mora trpjeti i uskrsnuti. Izriče tako svu istinu služeći se slikom proroka Daniela, a kršćani su pozvani na nasljedovanje.
Apostol Pavao prethodno je u Poslanici Galaćanima opisao koja je prava uloga Zakona u povijesti izabranoga naroda. Zakon je trebao upozoriti na grijeh, da bi onda obećanje koje je Bog dao Abrahamu moglo biti ostvareno po Isusu Kristu. Zakon je tako čuvao Božji narod, poput kakva odgojitelja, do dolaska slobode u Isusu Kristu. Ta pak sloboda prepoznaje se vjerom. Stoga ovaj liturgijski odlomak i može započeti iznenađujućom izjavom: »Svi ste sinovi Božji.« Kršćani vjerom postaju baštinici slobode u Isusu Kristu. Krštenje označava njihovo srastanje s Kristom. Pritom valja uočiti da Pavao nikad ne stavlja u oprjeku vjeru i krštenje. Naprotiv, to su dva izričaja iste stvarnosti. Krštenje simbolikom obreda na osjetnoj razini izražava nevidljivu stvarnost vjere. Stoga krštenje i vjera imaju iste učinke. Tako će u Poslanici Rimljanima najprije reći da su kršćani krštenjem zajedno s Kristom »ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih« i oni zajedno s njime hode »u novosti života«. Tek nekoliko redaka dalje ponovit će gotovo istu misao, ali umjesto krštenja bit će riječ o vjeri: »Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.« Krštenje i vjera, dakle, ostvaruju bitno jedinstvo između vjernika i Krista, što apostol izriče slikom zaodijevanja Kristom. Na taj način vjernikov život u svemu ovisi samo o Kristu i ni o kakvu drugom sredstvu spasenja, pa bio to i drevni i časni Zakon. Zbog toga on već na početku naglašava: »Svi ste sinovi Božji.« Svi su sinovi Božji, a ne samo neki. Pavao želi reći da Krist sinovstvo Božje proteže na sve ljude. Tako i kaže da više nema razlike između Židova i Grka, roba i slobodnjaka, muškaraca i žena, jer svi su »Jedan u Kristu Isusu«. Kršćani nisu jedno, nego »Jedan« u Kristu. Svatko se od njih Kristom zaodjenuo i zajedno oni nisu neka organizacija, tek neka skupina ljudi, nešto neosobno, nego su zajedno osoba Isusa Krista. Zato su oni »Jedan«.
