Prve županije na području današnje Hrvatske spominju se već u 10. stoljeću te su se uz povremena ukidanja ili promjene županijske granice održale do danas. Tako je potkraj 19. stoljeća, točnije prema Statističkom ljetopisu iz 1874., u Hrvatskoj postojalo osam županija i šest okružja Vojne krajine te grad Rijeka kao posebna samostalna upravna cjelina. Dakle bilo je petnaest teritorijalnih upravih jedinica.
Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i ulaskom Hrvatske u sustav nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ukinute su županije. Ukidanje županija kao upravno-teritorijalnih jedinica vjerojatno je bio jedan od oblika pokušaja nove države brisanja svih povijesnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom. Trebalo je proteći deset godina da bi se 1929. g. nedostatak županija nadomjestio formiranjem banovina, ali županije ipak nisu obnovljene. Čak ni Banovina Hrvatska nije utemeljena odmah, nego tek 1939., dakle pred sam raspad Kraljevine Jugoslavije.
Raspadom Kraljevine Jugoslavije početkom 1941. g., a nastankom Nezavisne Države Hrvatske, uspostavljena je nova upravna i sudbena teritorijalna podjela pa je Hrvatska ustrojena u 22 velike župe, 141 kotar i 1006 općina, a grad Zagreb bio je izdvojen u posebnu upravnu cjelinu s položajem županije. Padom NDH ponovno je ukinut županijski teritorijalni ustroj.
Nakon Drugoga svjetskoga rata i stvaranjem druge Jugoslavije, koja je bila poznata i po kraticama DFJ pa kasnije FNRJ te konačno SFRJ, nije uspostavljen županijski ustroj. Duže se lutalo u traženju odgovarajućega teritorijalnoga i upravnoga ustroja. Počelo se s mjesnim narodnim odborima (1946. g.), koji su ukinuti 1951. g., a 1952. g. bili su uvedeni općine, kotari i gradovi te je formirano 89 kotara i 737 općina. Budući da taj ustroj nije zadovoljavao i bio je opterećen prekobrojnom administracijom, počelo se sa smanjivanjem kotara pa je već 1955. g. bilo samo 27 kotara, kojih je broj do 1962. g. smanjen na devet, a 1967. g. preostalo ih je samo osam. Zato se kao nadomjestak većih ujedinjavajućih administrativno-upravih jedinica (dakle za nedostatak povijesno utemeljenih županija) početkom sedamdesetih prešlo na osnivanje zajednica općina. Usporedno s tim procesom postupno se smanjivao i broj općina, pa ih je umjesto početnih 737 u 1952. g. ostalo samo 102 u 1991. g., koje su dočekale novu državu pod imenom Republika Hrvatska.
Republika Hrvatska već je 1992. g. prešla na novi teritorijalni ustroj u obliku županija, općina i gradova, pa je oformljena 21 županija, 70 gradova, dva kotara (samo za područja Gline i Knina – očito neke vrste političkoga ustupka pobunjenim Srbima) i 419 općina. Povremeno se broj lokalnih jedinica mijenjao pa je danas prema važećem Zakonu o područjima županija, gradova i općina (Narodne novine, br.: 69/95 s naknadnih trinaest izmjena i dopuna u NN br.: 10/97, 124/97, 68/98, 117/99, 128/99, 129/00, 92/01, 83/02, 25/03, 107/03, 175/03, 86/06 i 45/13) ukupno u Hrvatskoj 428 općina, 128 gradova i 21 županija, što ukupno čini 577 administrativno-teritorijalnih jedinica. Ipak previše.
Promotre li se i usporede razdoblja bivših država od 1990. do danas, mogu se uočiti određene podudarnosti. U početku svaka nova vlast pokazuje tendenciju povećanja broja lokalnih samoupravnih jedinica, vjerojatno sa željom tobožnjega približavanja države i uprave prema građanima u malim sredinama. Međutim, posljedice se više očituju u bujanju administracije, a manje u ostvarivanju učinkovitosti i neposrednosti. Često se preklapaju, pa čak i sukobljavaju ovlaštenja i mjerodavnosti, a nerijetki su i sukobi interesa. Zanemaruju se zajednički i opći interesi građana. Tada se zove u pomoć i središnja vlast države, koja svojom nespretnošću pojačava neslaganja. Zapravo se u pozadini prikrivaju brojni sukobljeni interesi, koji mogu biti političko-demagoški ili izborni, ekološki, gospodarski, općedržavni, lokalno-partikularni, ali i svi mogući drugi.
Istodobno je porezna politika još uvijek nedorečena, a država se nevoljko odriče svoje želje da kao središnja vlast prepušta više samouprave i novca, pa i odluka lokalnim jedinicama. Siromašnije lokalne jedinice, posebice općine, nisu u mogućnosti s postojećim prihodima financirati brojne potrebe u području komunalija, prijevoza i socijalne skrbi. Zna se da je potreba socijalne skrbi veća i brojnija u ruralnim sredinama, koje su u pravilu siromašne. Tako npr. najnovije vremenske nepogode (snijeg, poplave) pokazuju da siromašne općine ne mogu biti prepuštene same sebi pa ih treba ili ukidati, a odgovornost za nerješavanje problema prebaciti na više samouprave jedinice, tj. na županije i državu, ili ih na neki način ojačavati. Očit je nedostatak solidarnosti razvijenijih i bogatijih krajeva s nerazvijenim i siromašnijim područjima u Lici, Gorskom kotaru, Žumberku, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i brojnim otocima. Posljedice nedostatka solidarnosti demografska su pustoš i trajno iseljavanje u inozemstvo ili u gradove. Zato prigodne pomoći vojske i policije, iako su izraz solidarnosti i za svaku pohvalu, nisu trajno rješenje. Potrebna je promjena državne politike, a u to se uključuje i promjena administrativnoga i teritorijalnoga ustroja u smjeru smanjenja broja lokalnih jedinica, bez odgađanja, a s maksimalnim davanjem pogodnosti (bilo proglašavanjem trajnim brdsko-planinskim područjima bilo jačim novčanim pomaganjem u njihovim potrebama).
