Iznimnim pothvatima za osnaživanje hrvatske državotvornosti i identiteta pripada izglasavanje Zakona o hrvatskom jeziku koji je Hrvatski sabor donio u petak 26. siječnja. Napokon je došao taj zakon koji bi se mogao nazvati svojevrsnim ustavom hrvatskoga identiteta jer uključuje pozitivno vrjednovanje hrvatske jezične i kulturne baštine, utvrđuje narodno zajedništvo čakavaca, kajkavaca i štokavaca, osnažuje veze domovine i hrvatskoga iseljeništva, poštuje sve nacionalne manjine i njihove govore, a u međunarodnim okvirima afirmira ono što je dugo čekalo da snažnije zablista: ponos na identitet mlade države s drevnim korijenima.
Put do izglasavanja toga zakona trajao je godinama, ako ne i desetljećima, a već samo zbog zauzetosti da se u sadašnje doba oblikuje i izglasa, Matica hrvatska opravdala je razloge održavanja svoje stoljetne žilavosti. Taj bi zakon mogao ostati upamćen i kao plod nastojanja koja nisu vođena dvojbenim interesima – ni profita, ni ideologije, ni hegemonije – nego interesom zajedništva više ustanova i pojedinaca kojima je godinama bila na srcu opstojnost i hrvatskoga naroda, i njegove kulture, i njegove države. »Ovo je zakon o budućnosti hrvatskoga jezika«, napisali su nakon izglasavanja u priopćenju članovi Glavnoga odbora Matice hrvatske, i time na neki način poručili da je riječ o zakonu koji ima snažno svojstvo osigurača upravo za buduća vremena.
Brojnim svojstvima hrvatskoga jezika pripada i njegovo jamstvo nacionalne sigurnosti. Često se u povijesti 19. i 20. stoljeća, pogotovo u doba jugoslavenske hegemonije, s ciljem oslabljivanja hrvatskoga nacionalnoga jedinstva poticala, čak i preko jezika, razjedinjenost hrvatskoga sjevera i juga (ti pokušaji sporadično i danas ne izostaju). Novim zakonom kojim se utvrđuje trostruka osnova hrvatskoga jezika s ravnopravnim čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem i njihovim idiomima pokazuje se da su svi hrvatski govornici jednako vrijedni, a to što je štokavsko narječje odabrano za standard u javnoj uporabi nova je potvrda da su hrvatski govornici spremni uložiti maleni jezični napor radi postizanja većega zajedništva.
Zakon o hrvatskom jeziku vrlo precizno obuhvaća i jezik i pismo te zaštitnički vrjednuje hrvatsku jezičnu i književnu baštinu, što je vrlo važno i za sadašnjost i za budućnost. Primjerice, najave novih proširenja Europske unije donose i nove izazove sa starim predznakom pa nije isključeno da će neki pokušati u novim okolnostima pokazati neutaženu glad za kulturnim posezanjem za hrvatskim književnicima i njihovim djelima, kako je to bio slučaj sa šapama nad hrvatskom dubrovačkom književnošću.
Upravo je u kontekstu Europske unije važno da je taj zakon izglasan jer povijest pamti neugodna iskustva kada je u bivšoj monarhiji netko mislio da će preko jednoga, »vukovskoga jezika« kojim bi govorilo i pisalo više naroda, lakše vladati od Zagreba preko Sarajeva do Beograda. To je najskuplje platila Hrvatska.
Novi je zakon već pokazao svoju primjenjivost i u povezivanju Hrvatske s iseljeništvom i njegovu afirmaciju u međunarodnom kontekstu, jer već od sljedeće akademske godine Štajerska uvodi hrvatski jezik kao samostalan predmet nastave materinskoga jezika u svoj redoviti školski sustav. Vjetar je to u leđa brojnim entuzijastima koji diljem svijeta neumorno ustraju na poučavanju hrvatskoga iseljeništva hrvatskomu jeziku.
Izglasavanje Zakona o hrvatskom jeziku povijesni je čin, čije velike važnosti možda nisu svjesni ni svi koji su ga izglasali ni oni koji su o tome izvještavali s naglaskom na to tko je bio protiv (a riječ je o zakonu koji nije ni protiv koga). Iako se u Hrvatskom saboru toga dana dogodila prava pobjeda nakon duge povijesne bitke za hrvatski jezik, u godinama koje slijede taj bi zakon mogao biti identitetski štit o koji će se odbijati mnogi žestoki udarci. Zadaća je sada svih koji su bili uključeni u oblikovanje zakona i onih koji su zaduženi za njegovu provedbu održavati taj štit neprobojnim.
