U prvom dijelu odlomka iz Knjige proroka Izaije nalazi se poziv na sudjelovanje u dobrima novoga Saveza, a u drugom dijelu poziv na obraćenje.
Bog, po riječima proroka, poziva sve one koji su žedni da dođu na vodu. Za to im nije potreban novac. Bog poučava svoje slušatelje, da im nije potrebno trošiti sredstava na stvari koje im nisu korisne. Poziva ih da ulože nešto drugo, a to je slušanje: »Mene poslušajte.« Tko sluša Boga, nasitit će se. Sigurnost toga obećanja zapečaćena je Savezom vječnim, što će ga Bog sklopiti s onima koji dođu k njemu. To je »Savez milosti Davidu obećanih«. U čitavom drugom dijelu Knjige proroka Izaije, koji je poznat kao Deuteroizaija, to je jedini put da se spominju obećanja što ih je Bog dao Davidu. Iako se taj prorok nije bavio obnovom monarhije, ovdje nije mogao zaobići ideju koja je bila toliko prisutna u narodu. Stoga će njegov narod, ili možda grad Jeruzalem, postati »svjedokom pucima«. On će biti i vladar svih naroda, upravo silom toga vječnoga Saveza. Poradi Boga i proslave koju mu donosi taj Savez, izraelski će narod postati ciljem svojevrsnoga hodočašća nepoznatih naroda. No poziv koji vrijedi kako za Izraelce tako i za pogane kao preduvjet ima obraćenje: Boga valja tražiti »dok se može naći«, »dok je blizu«.
Ponuda vječnoga Saveza stavlja čovjeka pred odluku koju valja donijeti u pravi trenutak, bez odgađanja. Valja se vratiti Bogu koji je velikodušan u praštanju. To je značajka upravo Boga Izraelova, koji je – prema riječima Ponovljenoga zakona – jedini tako blizak svomu narodu »kad god ga zazove«. Bog može biti takav jer je način na koji on vidi svijet, čovječanstvo i čitav ljudski život sasvim drugačiji od načina na koji čovjek gleda na svijet. Narod se može pouzdati u te riječi Božje jer njegova riječ ostvaruje ono zbog čega ju je poslao. Ona je poput glasnika koji se vraća tek po dovršenu poslanju.
U Markovu evanđelju Ivan Krstitelj sâm najavljuje da nakon njega dolazi jači od njega te time upućuje na dolazak Mesije. Razlika je među njima dvojicom u tome što Ivan krsti vodom, a on će krstiti Duhom Svetim, po čemu odmah postaje jasna moć jačega. Usto, Ivanovo je poslanje završeno, jer kaže: »Ja vas krstih«, a Isusovo tek treba početi jer: »On će vas krstiti«. U redcima koji slijede stavljeni su zajedno jedan povijesni događaj i jedno apokaliptičko viđenje. Povijesni je događaj Isusovo krštenje, a viđenje otkriva čitatelju tko je Isus. Izvještaj započinje riječima »onih dana«, koje kao da pripremaju Isusov svečani dolazak na scenu. Odmah nakon krštenja Isus izlazi iz vode. Grčka riječ anabainon označava zapravo uzlazak, kretanje prema gore. S druge strane, u izravnom odnosu s ovim »uzlaskom« stoji »silazak« (grč. katabainon) Duha poput goluba. Tako Duh silazi na Isusa tek nakon što je on izišao iz vode, pa nije ni posljedica Ivanova krštenja, nego je neovisan Božji čin. Marko se ovdje, za razliku od ostalih evanđelista, zanima samo za Isusa i njegov odnos s Bogom.
Ne zanima ga ovdje ni reakcija Ivana Krstitelja ni naroda koji uokolo stoji. Viđenje je za Marka samo Isusovo. Otvorena nebesa sastavni su dio apokaliptičkih viđenja u židovstvu prvoga stoljeća i ranijem. Ona omogućuju silazak Duha i dopuštaju da se čuje glas. Nakon viđenja slijedi slušanje »glasa«. To je Bog koji izravno govori svomu Sinu riječima Psalma 2, pa se i naslov »Sin« mora ovdje protumačiti u smislu kraljevskoga Mesije. Isus je tako predstavljen kao iščekivani Mesija posljednjih vremena. U isto vrijeme to je i Isusov poziv. Naslov »ljubljeni« prisutan je i u drugim ondašnjim izvještajima o pozivu. Na taj način Isusovo krštenje donosi kristološku poruku o tome tko je Isus, ali donosi i njegov poziv u snazi Duha, koji postaje primjer kršćaninova poziva, a u kasnijoj kršćanskoj interpretaciji i kršćaninova krštenja.
Pisac Prve Ivanove poslanice upozorava svoje čitatelje da su svi Kristovi vjernici »od Boga rođeni«, »djeca Božja«, pa tko ljubi Boga, ljubi i njih, a tko ljubi djecu Božju, ljubi i njega. Ta je dvostruka ljubav nedjeljiva. Ljubav prema Bogu ostvaruje se upravo ljubavlju prema bližnjemu, a način njezina ostvarivanja jest vršenje Božjih zapovijedi. »A zapovijedi njegove nisu teške.« Time je preuzet izričaj Ponovljenoga zakona, gdje se kaže kako će Bog obrezati srce svoga naroda i njegovih potomaka kako bi narod ljubio Boga te postao dionikom njegovih blagoslova, vršeći njegove zapovijedi i naredbe. Na kraju se ondje zaključuje: »Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko.« Ivanova poslanica dodaje da Božje zapovijedi nisu teške jer ih moraju vršiti oni koji su od Boga rođeni, pa su jači od svijeta.
Ovdje je »svijet« shvaćen u negativnom smislu, kao sjedište zla. To zlo pobijeđeno je vjerom u Isusa kao Sina Božjega, koji je došao »kroz vodu i krv«, čime se podsjeća na vodu i krv koji su potekli iz Isusova boka. Tomu je pridodano i svjedočanstvo Duha, koji će vjernicima dozivati u pamet Isusove riječi. Na taj način Bog svjedoči za svoga Sina vodom koja predstavlja njegovo krštenje, krvlju koja predstavlja njegovu proslavu na križu i Duhom koji predstavlja kršćansku uskrsnu vjeru.
