Iz godine u godinu travanj i svibanj, mjeseci u kojima se održavaju komemoracije za žrtve zločina počinjenih za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, u Hrvatskoj umjesto trenutaka zajedništva postaju razdobljem svađa, nesuglasica i političkih sukoba. U ozračju latinske uzrečice »dok oružje zveči, muze šute« pravo tumačenja povijesti kao da imaju samo oni koji su bolje medijski pozicionirani, a ne kompetentni istraživači povijesnih zbivanja. Često se stječe dojam da je istraživanjima utemeljenim na povijesnim izvorima zapriječen put do javnosti. O osjetljivu pitanju povijesne istine o zločinima na hrvatskim prostorima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća Glas Koncila pronašao je sugovornika u doc. dr. Zlatku Begonji, povjesničaru sa zadarskoga Sveučilišta. Primarna znanstvena djelatnost doc. dr. Begonje vezana je uz problematiku hrvatske povijesti 20. stoljeća. Posebno se bavi razdobljem nakon Drugoga svjetskoga rata, o čemu je objavio više radova, od kojih su neki tematizirali i historiografski slabije istražene teme, kao što su komunistički poratni zločini u zadarskim i dalmatinskim krajevima.
DR. BEGONJA: Mitovi su hrana pojedinaca iz političke nomenklature, koji u 21. stoljeću u Hrvatskoj, koristeći se najprizemnijim postupkom licitiranja žrtvama, zapravo postaju počinitelji ozbiljnoga verbalnoga zločina. Uvećavanje ili pak umanjenje stradanja brojnih vojnika i civila, kao i pokušaji opravdanja pojedinih zločina u ratu i poraću, besmislica su koja prokazuje karakter i dostignute razine sposobnosti umnoga angažmana promicatelja takvih inicijativa. Zamislimo moralnu i ljudsku dimenziju onih koji bacaju maglu na žrtve, bez obzira s koje strane dolazile, samo zato da bi na taj način opravdali i održali svoje političke domete i ideološke zablude. Zato svako proljeće u Hrvatskoj godinama postaje arena za odmjeravanje političkih snaga, vođenih uglavnom prekomjerno ideološki inficiranim pojedincima. Oni time pokušavaju dotjerivati svoju sliku u zrcalu. Otklanjanje mitova, podvala i laži može se postići isključivo prodorom argumentiranih i vjerodostojnih dokaza, što trebaju i mogu učiniti samo kompetentni povjesničari.
DR. BEGONJA: Za opravdanje zločinačkih postupaka u poratnom razdoblju dovoljno je koristiti se pojmom antifašizma. Međutim, važno je naglasiti i to da je partizanski pokret bio zapravo alatom za provedbu revolucionarnoga procesa pa se takav antifašizam ne može promatrati bez toga. Odatle slijede pitanja zagovarateljima čistoće partizanskoga pokreta natkriljenoga antifašizmom: Gdje su i zašto zagubili uporabu oznake revolucionarnoga karaktera toga pokreta? Je li po njima i revolucionarno postupanje moguće podvesti pod nazivnik antifašizma? Je li to istovjetno, pa je zbog toga i nepotrebno na tu činjenicu skretati pozornost?
Ako je pak namjera da se u javnom prostoru promiče samo izdvojeni pogled, bez obzira na to koliko on bio manjkav, stvara se stanje kojim dominira nepotpuna istina i odmak od povijesnih činjenica. To izravno potpomaže širenje osakaćenih pogleda na prošlu zbilju. Unutar tako zadanoga okvira vrlo je teško pozivati na potrebu razboritijega i sveobuhvatnijega istraživanja i na toj osnovi stečenih novih znanja o događajima iz promatranoga dijela prošlosti. Svaki pokušaj prodora u područje na kojem još vlada ideološka matrica razumijevanja problematiziranih događaja, s nakanom da se objektiviziraju pogledi, nailaze na prizemna etiketiranja tzv. čuvara istine. U javnom prostoru to stvara negativnu sliku o poticateljima takvih traženja. I to su bitni razlozi zašto je još uvijek službeno nedovoljno prihvatljivo sa znanstvene osnove raspravljati o hrvatskim žrtvama koje su u poraću stradale od revolucionarne ruke.
DR. BEGONJA: Pretjerivanja u pogledu djelovanja i postupanja režima NDH, pa u tom kontekstu i kada su u pitanju onodobno uspostavljeni sustavi logora, smišljen su promidžbeni plan kojim se Hrvatska drži u konstantnoj poziciji strane koja se uvijek mora braniti. Ako pozorno promotrimo i današnji odnos Hrvatske i Srbije, poglavito kada se od potonje traži da dostavi svu dokumentaciju o stradalim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu, nastupa žestok odgovor koji se poziva na režim NDH i stradanja Srba, napose potencirajući Jasenovac. To je već viđeni scenarij koji je u stalnoj upotrebi i to ne začuđuje. No u takvim prigodama dodatni žig stavlja potpora srbijanskim aktivnostima koja dolazi iz dijela hrvatskih društvenih grupacija. Tako udružene snage onečišćuju hrvatski javni prostor i manipuliraju širim slojevima društva, koji se zbunjeno uključuju u raspravu. Međutim, kada je u pitanju potreba da se Srbija na isti način suoči sa svojom agresorskom i velikosrpskom politikom koja je za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj prouzročila brojne ljudske žrtve i teška materijalna stradanja, angažirane društvene grupacije u Hrvatskoj znakovito zanijeme.
DR. BEGONJA: Pojedini povjesničari reagiraju, ali oni su, da se slikovito izrazim, stavljeni u ladicu medijske šutnje. Da bi se stvorili potrebni preduvjeti slobodnoga istupanja i otvorili prostori u javnosti, nužno je odbaciti pristupe povijesnoj problematici s ideoloških polazišnih osnova. Nedopuštanje argumentiranja drugačijih pogleda, uz besprizorne etikete poput one zagovaratelja fašizma, ozbiljne su zaprjeke u ostvarenju slobodnoga znanstvenoga istraživačkoga rada. To naposljetku ometa prodor povijesne istine. Uostalom, nametnuta krivotvorena interpretacija povijesnih događaja utječe na društvenu zbilju i čini je stalno nestabilnom. Takvo ozračje ojačava one silnice u društvu koje su sklone poticanju i otvaranju starih prijepora, ne zato da bi ih najzad razriješili, nego da bi svojim djelovanjem povlačili u prvom redu različite oblike osobne koristi, ali i držali zajednicu u poziciji stalnoga taoca.
DR. BEGONJA: Ne mogu reći da sam imao većih poteškoća u pristupu dostupnim arhivskim izvorima za istraživanje. Međutim, nedostaju brojni materijali koji su izgledno uklonjeni u trenutcima kada se nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj promijenila vlast, što je, jasno, usporilo istraživački rad. Postojeće dostupno gradivo može poslužiti za mijenjanje prevladavajućih tumačenja, ali svako objavljivanje istraživačkih rezultata koje ne odgovara službenomu stajalištu o zadanim pitanjima ostaje zaogrnuto medijskom šutnjom. Problem je i to što se još velik dio arhivskoga materijala nalazi u Srbiji pa nije u očekivanoj mjeri dostupan istraživačima. Zašto se to tolerira, odnosno nedovoljno službeno zahtijeva da se vrati u Hrvatsku, to je drugo pitanje.
DR. BEGONJA: Osnovne pretpostavke za realizaciju pravde i pravednosti nalaze se u dosezima civiliziranoga društva. Uspostavljeno poratno komunističko revolucionarno društvo u Hrvatskoj po svojoj naravi nije bilo ni civilizirano niti je jamčilo, odnosno primjenjivalo demokratska načela koja su sadržavala elemente pravde i pravednosti. Nametnuta totalitarnost bila je glavno obilježje postupanja režima, što je podrazumijevalo razne oblike kršenja ljudskih prava i nepoštovanje međunarodnih konvencija. Zločini, nasilje, teror i otimanje privatne imovine bili su prepoznatljivim oblikom ponašanja režima, koji je takvim metodama po doktrinarnim načelima tražio promjenu društva i po njemu čovjeka. Za razliku od njihova pristupa u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata, građanska društva u Europi i svijetu vojnom su pobjedom osigurala miran napredak i jačanje demokratskih pravila ponašanja u svojim zajednicama. Nisu bila opterećena ideološkom strašću koja je u komunističkim zemljama bila ključnim nositeljem zlih postupanja. To svakako ne znači da se i kod njih nisu događali (posebice u ratu) zločini za svaku osudu, premda su porivi bili bitno drugačiji.
DR. BEGONJA: Riječ je o višeznačnom pristupu pitanju uspostave i učvršćenja revolucionarne vlasti u Jugoslaviji. Sasvim je sigurno da su pojačanim oblicima obračunavanja pogodovali i tada aktualni pristupi rješenju nacionalnih pitanja koji su naslijeđeni iz predratnoga razdoblja. Posebice je u tom pogledu bilo izražajno nesređeno pitanje odnosa Srba i Hrvata, koje se dodatno zakompliciralo u ratu i pogodovalo eksploziji brutalnosti i nasilja u poraću. U takvim okolnostima iskoristila se situacija u kojoj je pobjednička strana uzimala sebi za pravo da se pod izgovorom potrebe kažnjavanja počinitelja zlodjela u ratu obračunava s poraženima i to je primjetno odabrano i posebice potencirano s Hrvatima. Takav pristup umnogome je pridonio izražajnomu postupku poratnoga »čišćenja« i rješavanja nagomilanih nacionalnih, ali u novim okolnostima i dominantno ideoloških pitanja.
DR. BEGONJA: Dalmatinski krajevi, posebice Zadar, imali su veoma specifičan položaj u neposrednom poraću, što je bila neobično važna karakteristika glede komunističkih postupanja u tom razdoblju. Naime, Zadar je – s još nekim hrvatskim obalnim i otočnim prostorima, Londonskim ugovorom iz 1915. godine, zaključenim između Italije i tada vodećih svjetskih velevlasti Velike Britanije, Francuske i carske Rusije – obećan trgovačkom pogodbom Italiji. Potom je međunarodno ovjerenim sporazumom iz Rapalla 1920. godine postao i de iure talijanskim gradom. Tek nakon potpisivanja i ratificiranja Mirovnoga ugovora u Parizu iz 1947., između Jugoslavije i Italije, međunarodnopravno Zadar je vraćen matici domovini Hrvatskoj.
To pruža jasniju sliku stvarnoga stanja u kojem se grad našao ulaskom partizanskih jedinica krajem 1944. godine. U tom kontekstu valja imati na umu da tadašnje de facto stanje vezano uz prisutnost partizana u Zadru nije bilo u suglasju s de iure položajem grada sve do 1947., što je veoma usložnjavalo cijeli spektar događaja i ponašanja narodnih vlasti. Zato je ta problematika, odnosno provedena politika retribucije mnogo složenija i nosi dodatne teškoće u pogledu razumijevanja komunističkoga ponašanja za spomenuti prostor i razdoblje. Napose je to važno kada se uzme u obzir žestina obračuna kojom su se komunističke vlasti služile za potrebe svojega učvršćenja i ojačanja na prostoru Zadra. Još nešto što mi se čini važnim naglasiti jest činjenica da su Rimski ugovori, potpisani između NDH i Italije 1941. godine, tretirali isključivo one prostore koji su bili izvan dosega Rapalskoga sporazuma, a takvi su ključno zasnovani na fašističkom zahtijevanju da se realiziraju povoljni uvjeti obećani Londonskim ugovorom. To je bitno kako bi se ispravnije pristupalo i ocjeni zbivanja toga dijela ratnoga razdoblja.
DR. BEGONJA: Sasvim sigurno kao vjerodostojan primjer može poslužiti zabilježba o tome kako je stradao veći broj njemačkih ratnih zarobljenika u 1945. godini. Partizani su ih doveli sa sobom i iskoristili za izgradnju vodovoda od Zadra do Zemunika, gdje je smještena zadarska zračna luka koja je u to vrijeme bila od posebnoga interesa jer se gradila u dogovoru sa saveznicima. Zarobljenici koji od iznemoglosti nisu mogli nastaviti s radom likvidirani su, prema svojedobnim iskazima svjedoka, po kratkom postupku. Podatak o 123 mrtva njemačka ratna zarobljenika čuva se u župnom uredu na Bokanjcu. No zabilježeno je da su preminuli u razdoblju od srpnja do rujna 1945., i to pretežito od neizlječivih bolesti u logoru ili bolnici. Izvjestan je suspektan opis načina stradanja zarobljenika jer ne postoje izvješća o tome da je u Zadru u tom kratkom vremenskom intervalu prevladavala bolest koja je bila pogubna.
DR. BEGONJA: Prikrivanje uzroka smrti događalo se među ostalim i tako da su često bili u neskladu dokazi o likvidacijama pojedinaca i skupina osoba sa zapisima u službenim maticama umrlih. Naime, velika većina onih koji su bili likvidirani po kratkom postupku nije bila u maticama evidentirana prema postojećim navodima o trenutku njihove smrti, nego se to u pravilu unosilo s drugačijim, odnosno kasnijim nadnevkom. Usto, dio tako smaknutih nije bio uopće evidentiran u maticama. Jedan od načina prikrivanja likvidiranih po kratkom postupku bili su kasnije vođeni fiktivni sudski procesi, na kojima je, da bi bezdušnost bila veća, konstatirano da su likvidirani nazočili procesu. Oni koji nisu bili nikada evidentirani vođeni su kao nestale osobe, a ostalima se na opisani način ciljano prikrivalo vrijeme i način kažnjavanja, odnosno pokušavalo se naknadno pravno opravdati počinjenje zločinačkih postupanja osloboditelja.
