Pri spomenu Marka Marulića mnogima prvo padne na pamet njegov književni opus, potom društveno i humanističko djelovanje. No njegova ostavština u području duhovnoga života također je bogata. Upravo o tome u godini 500. obljetnice Marulićeve smrti razgovaramo s prof. dr. Markom Trogrlićem, povjesničarom, svećenikom te predsjednikom Književnoga kruga Split, pri kojem djeluje i Centar za proučavanje Marka Marulića »Marulianum« koji sustavno istražuje Marulićev život i djelo, objavljuje tematske publikacije, promiče zanimanje za Marulića i hrvatski humanizam u zemlji i inozemstvu.
Dodiri Splita i Marulića mnogostruki su, rekao bih da njegov rodni grad dostojno njeguje uspomenu na svojega slavnoga građanina. Vidljivo je to već na razini javnih, simboličnih gradskih znakova. Tako se primjerice gradska knjižnica zove »Marko Marulić«, a to ime nosi i IV. gimnazija. Glasoviti spomenik, djelo Ivana Meštrovića, izrađen je i postavljen u povodu 400. obljetnice pjesnikove smrti, a jedna od ulica koje vode do trga sa spomenikom, u samom središtu Splita, nosi Marulićevo ime. Kulturna manifestacija Marulićevi dani već se 33 godine održava s bogatim, dvostrukim programima: jedan je program znanstveni, književni i nakladnički, posvećen Maruliću i hrvatskoj humanističko-renesansnoj književnosti, a drugi je kazališni – festival hrvatske drame. Osobito je pak važno to što u Splitu djeluje »Marulianum«, centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga. Osnovan je 1995. u sklopu kulturne udruge Književni krug Split i postao je središnje mjesto za proučavanje Marka Marulića. A nakon što smo 5. siječnja u prostorima Književnoga kruga Split prigodnom svečanošću otvorili Marulićevu godinu kojom je u povodu 500. godišnjice njegove smrti – 5. siječnja 1524. – proglašena ova godina, Split, rekao bih, a i Hrvatska, još jače diše Marulićevim duhom.
Teško je na Vaše pitanje odgovoriti ukratko. Marulićeva je ostavština bogata, mnogostruka, raznovrsna. On je i moralnopoučni pisac, i kršćanski mislilac, i humanistički pjesnik, i samosvjesni renesansni autor. Duboko je uronjen u Bibliju i crkvene oce, a ujedno je znalac grčkih i rimskih pjesnika, govornika, historiografa…
Tumač je kršćanskoga načina života u brazdi nasljedovanja Krista, poticatelj života kao težnje za krjepošću, s mišlju na sudbinu ljudske duše u onostranosti. No pritom je stalno prisutan u sadašnjosti, u zbilji, koju s jedne strane obilježavaju obiteljske brige i obveze, s druge kolektivna ugroženost opstanka zbog golemoga osmanlijskoga nadiranja koje prijeti da će posve preplaviti najbližu okolicu, pa i sam Split, a s treće strane tu su unutarkršćanski sukobi, međusobni ratovi europskih vladara, koji ga se bolno doimaju. O svim spomenutim temama Marulić piše, književno oblikujući svoja djela na hrvatskom i latinskom, ponešto i na talijanskom. Njegova je veličina zasigurno u vrsnoj književnoj stilizaciji, u majstorskom i raznolikom izrazu u stihu i prozi. S dubokim je razlogom Marulić stekao počasni naziv oca hrvatske književnosti, a u novije vrijeme biva u europskom obzoru priznat kao važan pjesnik i predstavnik književnosti kršćanskoga humanizma. Jedan ga je naš kolega, ugledni inozemni povjesničar, označio kao »prijedlog za Europu trećega tisućljeća«. Mudrost je njegova, moglo bi se reći, u sveobuhvatnoj brizi za dobrobit čovjekovu, za djelatnu vrlinu radi spasa duše i spasa svojega bližnjega, kao i u želji za sveobuhvatnim mirom; mudrost je i u nastojanju da se iz goleme baštine europske kulture upozna što više i da se u svemu – bili to antički natpisi ili jednostavni svetački životopisi ili učena djela najdražega mu svetca, sv. Jeronima – nađu uzori i poticaji vrline.
Marulić je sinteza katoličke duhovnosti i hrvatske nazočnosti na Jadranu od doseljenja do renesanse. Sve prikupljene duhovne i intelektualne snage našega srednjovjekovlja našle su u njemu svoje prirodno krovište, jednako kao što je, primjerice, u Stepincu naša modernost našla svoju duhovnu puninu. Nadahnjujuća je svestranost i kvaliteta Marulićeva opusa, njegova čvrsta kršćanska načela, međunarodna recepcija, a iznad svega njegova poniznost. Nije poput svojih brojnih suvremenika reformatora odlučio mijenjati Crkvu, nego je u potpunosti sebe promijenio, nakon čega je uslijedilo plodonosno obilje. Nikad nam Marulić nije bio potrebniji nego danas kada se nastoji ukinuti ona temeljna uspravnica koja u kršćanstvu nalazi povijesni Smisao.
Književno djelo čitatelju pruža estetsko i intelektualno zadovoljstvo, proširuje mu obzore, a procjenjuje ga se po sadržaju i formi. Naravno, za razumijevanje starih pisaca treba nešto znati o književnim konvencijama i postupcima. Bojim se da malo čitatelja naših suvremenika dovoljno poznaje postulate književnoga stvaralaštva, posebno one humanističke književnosti, i da s teškoćom uspijeva razaznati sve bogatstvo nekoga teksta. Današnji je čitatelj usredotočen uglavnom na sadržaj, ali i sadržaji koje nudi Marulić mogu mu biti zanimljivi. Primjerice, piše on o oholosti i slavi, o bogatstvu i siromaštvu, o tjelesnim osjetilima, budnosti i pospanosti, o postu i okrjepi, o izboru supruge, o odgoju djece i upravljanju obitelju, o tome koje druženje treba obdržavati, a koje izbjegavati, o tome kakav treba biti svećenik ili odvjetnik, o čitanju, o molitvi, o mržnji, o ljubavi…
Svakako, današnjem bih čitatelju preporučio prozna djela, poglavito »Instituciju« (»De institituione bene vivendi«) i »Evanđelistar«. Ta dva djela priskrbila su mu svjetsku slavu: tijekom 15. i 16. stoljeća na latinskom ili u prijevodu tiskana su šezdesetak puta, a uz obični puk čitale su ih mnoge istaknute osobe (vladari, svetci, crkveni prelati i propovjednici, misionari, humanisti…). Zbog njih je francuski marulolog Charles Béné našega pisca nazvao učiteljem kršćanskoga života Europe u krizi.
Danas kao da je odbojno sve što traži truda i vremena. A stare pisce, koji su djelovali stoljećima prije nas, teško je čitati ako se prije barem donekle ne upoznamo s njihovim jezikom, pa i sa svijetom i kulturnim okolišem u kojem su živjeli. Jedva da je moguće pristupiti im spontano, bez pripreme, kao što uzimamo u ruke knjigu kakva suvremenoga pisca. To je čitanje koje se uvelike uči, i u tome je ključna uloga nastavnika, škole, udžbenika… Učenik se često boji nepoznatoga i nerazumljivoga. To treba shvatiti i pomoći mu da u slavnoj književnoj veličini vidi čovjeka, da otkrije smisao u njemu stranu i daleku tekstu, sadržaj koji se nekako, pa makar i malo, i njega tiče. Svako takvo otkriće i takva spoznaja nose sa sobom dobitak, šire kulturni obzor i obogaćuju osobu.
Da, to su samo neki znakovi žive Marulićeve zainteresiranosti za zbilju, ali i žive vjere. Putovanje u Rim, doduše, zasad ostaje samo dosta uvjerljiva pretpostavka. Marko je naime 1500. godine pohranio kod bilježnika oporuku, kao i znatan broj njegovih sugrađana. Imao je 50 godina, poživjet će još do svoje 74. U ono doba oporuke su se pisale ne samo u starosti, nego i prije velikih putovanja jer su uvjeti na putu bili neizvjesni (oluje, razbojnici, nesreće…). A godina 1500. bila je velika, jubilarna godina kršćanstva, pa su hodočasnici hrlili u Rim sa svih strana. Bilo bi sasvim razumljivo da je i Marulić odlučio u toj svečanoj prigodi poći u Vječni Grad. Nažalost, ta njegova oporuka nije se sačuvala, a u sačuvanim njegovim djelima nema nikakve naznake da je bio u Rimu.
O razjedinjenosti kršćana, o njihovim međusobnim ratovima, pisao je u više navrata, najdojmljivije u latinskoj poslanici novoizabranomu papi Hadrijanu VI. Objavljena je 1522. pod rječitim naslovom »Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. vrhovnom svećeniku o sadašnjim nevoljama i pobudnica za općekršćansko ujedinjenje i mir«. U njoj snažnim izričajem apelira na papu da zaustavi sukobe među kršćanima, već i zato što su braća, a napose zato što im prijeti navala Osmanlija, koji su to jači što se europski vladari više iscrpljuju u međusobnim sukobima. A samim tim vladarima pisac iz malenoga grada na rubu osmanlijskoga mora dovikuje: »Ovdje se dakle treba suprotstaviti, ovdje ga treba svom silom i svim pokušajima odbiti, da se slučajno ova poplava što grozno prijeti ne bi otvorena ušća na dugo i široko razlila i zauzela one zemlje što su još preostale. Zajedničku opasnost treba odbiti zajedničkim oružjem!
Neka se nitko ne drži sigurnim zato što ga od granica nevjernika dijeli velika prostorna udaljenost!« – »Opametite se napokon, opametite se, bezumnici!« Eto vam Marulića – majstora književnoga izričaja, političkoga mislioca, humanista i kršćanina.
U sklopu Književnoga kruga Split 1995. godine osnovan je centar »Marulianum« s četiri temeljne zadaće: znanstveno istraživanje, organizacija skupova i drugih manifestacija, izdavanje Marulićevih djela, kao i onih o njegovu životu i djelima, te prikupljanje knjiga, rukopisa i svakovrsne dokumentacije. Na sva četiri područja učinjeno je mnogo i posljednjih desetljeća naš se pogled na Marulića znatno upotpunio.
Otkrivena su dosad nepoznata ili nedostupna djela: latinski epigrami u Glasgowu, »Život sv. Jeronima« u Londonu, talijanska i latinska pisma u Veneciji, komentari uz Katulove pjesme u Parizu, brojni rukopisi, među njima i dragocjeni autografi. Otkrivena su također mnoga, donedavno nepoznata izdanja i prijevodi Marulićevih djela, povećalo se naše poznavanje njihove recepcije i utjecaja na druge autore. Tomu valja dodati i niz novih saznanja o Marulićevu životu, među ostalim da je bio i utamničen. Nije to došlo samo od sebe. Iza svega stoji ustrajan višegodišnji rad.
Ukratko, uz izdavanje Sabranih djela Marka Marulića »Marulianum« je organizirao simpozije, izložbe i predavanja u zemlji i inozemstvu. Radove sa znanstvenoga skupa u sklopu Marulićevih dana i druge vrijedne priloge tiska u godišnjaku »Colloquia Maruliana«, a objavio je također čitavu biblioteku knjiga i studija, monografije i bibliografije. Osobito važnim držimo što je u Marulićevu galaksiju privukao brojne stručnjake, domaće i strane, potaknuo ih da se bave Marulićem i književnošću hrvatskoga renesansnoga humanizma. Marulićeva djela i radovi o njemu na svjetskim jezicima ponovno su ga vratili na svjetsku pozornicu.
Nemoguće je sve sažeto predočiti, uostalom afirmirala se marulologija kao nova disciplina. Zato je ključno da se sve objavljuje tiskom, da bude trajno dostupno svima koji se zanimaju za Marulića i njegovo djelo.
Govore nam da je Rimska Crkva presudni arbitar i kohezivna duhovna i politička snaga unutar nekadašnjega područja rimskoga limesa. Naime, za pontifikata Ivana X. okupio se 925. Crkveni sabor u Splitu na kojem su sudjelovali papinski poslanici palestrinski kardinal Lav i ankonitanski biskup Ivan. Papinski su poslanici donijeli papina pisma splitskomu nadbiskupu i njegovim podanicima te hrvatskomu kralju Tomislavu i zahumskomu knezu Mihajlu. Zaključci sabora sačuvani su u znatno kasnijem prijepisu, također u kolekciji izvora poznatoj kao »Historia Salonitana Maior«. Jak sastav papinskoga izaslanstva i nazočnost dalmatinskih biskupa, hrvatskoga biskupa iz Nina te kralja Tomislava svjedoče o snazi novoga hrvatskoga kraljevstva i njegovoj povijesnoj ulozi i odgovornosti koju mu je Crkva namijenila na području od Jadrana do Panonije. Uz navedeno o živosti Crkve i kršćanstva svjedoči i činjenica o ukorijenjenosti benediktinskoga reda u kojem je, samo 15 godina prije prvoga splitskoga crkvenoga sabora, počela glasovita Clunyjevska reforma. U to vrijeme samo na otoku Braču nasuprot Splita postoje četiri benediktinska samostana, čiji se tragovi i danas jasno vide u prostoru, a da ne spominjemo desetke drugih na hrvatskom području, duž naše jadranske obale. Odluke sabora oblikovane su u petnaest točaka, od kojih je zacijelo najvažnija ona o uspostavi splitske metropolije kao nasljednice salonitanske Crkve s jurisdikcijom nad čitavom Dalmacijom i prostorom hrvatskoga kraljevstva. Podvrgavanje pak ninskoga biskupa splitskomu metropolitu posebno je naglašeno zasebnom odlukom. Osim pitanja o granicama među biskupijama i reguliranja niza unutarcrkvenih disciplinskih i administrativnih pitanja, utvrđena je nerazrješivost ženidbe te su donesene odluke o školovanju pripravnika za svećeničku službu i niz drugih. Za hrvatsku crkvenu povijest osobito je važna odluka koja se tiče tzv. »Methodii doctrina«, odluka o staroslavenskoj službi Božjoj. Zaključci dakle splitskih sabora i uz njih vezana svjedočanstva daju dragocjen uvid u stanje crkvene organizacije na području salonitansko-splitske metropolije, svjedočeći i o rastućem papinskom utjecaju, stojeći kao poveznica između nastojanja papa 9. st. i odrješite akcije reformskih papa u 11. st. Treba ih promatrati u svjetlu novoga, reformnoga lica Crkve koja će iznjedriti veliku europsku srednjovjekovnu civilizaciju okrunjenu katedralama i sveučilištima. Splitski sabori kruna su međusobnoga oslonca Rima i hrvatskoga kraljevstva i početni dio mozaika »nove Europe«. Važna je dakle ova obljetnica i valja ju u svakom smislu obilježiti kako i zaslužuje.
