O »Načertaniju« Ilije Garašanina napisane su brojne analize, ali malo je poznato da je prvu ozbiljnu raščlambu toga djela napisao i hrvatsko izdanje priredio istaknuti hrvatski katolički intelektualac Petar Šimunić.
Rođen je u Zemunu 2. srpnja 1910. Obitelj se 1916. godine preselila u Zagreb, gdje je maturirao 1929. i iste godine upisao se na Filozofski fakultet te je diplomirao 1937. opću i nacionalnu povijest i zemljopis, proboravivši jednu studijsku godinu u Pragu. Oženio se učiteljicom Nedom rođ. Kabalin. Imali su devetero djece. Kao profesor službovao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, zatim na Trgovačkoj akademiji u Somboru, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1941. do 1948. predavao povijest i engleski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojega je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata potpredsjednik. Bio je član i franjevačkoga Trećega reda.
Nakon 1948. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba. Došavši u Opatiju, predavao je na više srednjih stručnih škola u Opatiji i Rijeci. Godine 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnoga utjecaja na odgoj omladine«. Na poziv biskupa Dragutina Nežića i Bože Milanovića predavao je crkvenu povijest na sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a od 1955. predavao je crkvenu povijest na Visokoj teološkoj školi u Pazinu. Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata«, no Udba mu je provalila u stan i oduzela mu rukopis te ga zatvorila. Bio je mjesec dana izložen raznim torturama, pa je iste godine bio prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama. Godine 1975. zajedno sa svojom suprugom primio je od pape Pavla VI. visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Umro je 20. ožujka 1988. u Opatiji, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
U povodu 20. obljetnice smrti održana je u Zagrebu komemoracija, kojom je prigodom isusovac Vladimir Horvat, njegov đak, koji ga je nazvao »progonjeni povjesničar«, zanimljivo posvjedočio: »Prvi sat ostao mi je u posebnom sjećanju. Profesor Šimunić nacrtao je na ploči veliko srce s malim krugom u sredini i rekao: ‘Dečki, ovo je ‘hrvatsko srčeko’. Kroz dugu povijest napadali su ga mnogi neprijatelji s raznih strana osvajačkim ratovima i ranjavali ga otrovnim razornim strelicama.’ Tada je profesor Šimunić crtao strelice koje su se zabijale u ‘hrvatsko srčeko’ s raznih strana i ranjavale ga. Uz svaku je nacrtanu strelicu rekao od kojega neprijatelja i kada je odapinjana.« Horvat ističe da se bavio i teologijom povijesti i razvio pojam »mistično tijelo Zloga«, nasuprot »mističnu Tijelu Kristovu«.
Surađivao je povijesno-publicističkim prilozima u »Danici« (kalendar za 1943.), »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Neue Ordnungu« i »Hrvatskom godišnjaku« 1945., a nakon rata u »Glasu Koncila«. Vjerske knjige, primjerice Lelottove »Obraćenike XX. stoljeća«, prepisivao je pisaćim strojem ili izdavao ciklostilom. Ostalo je iza njega četrdesetak bilježnica rukopisa.
Od 1937. do 1945. intenzivno se bavio stručnim i znanstvenim radom. Osobit je njegov prinos što je 1944., na stotu obljetnicu prvoga izdanja u Srbiji, prvi objavio i opširnim predgovorom popratio »Načertanije – tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike Ilije Garašanina«, ključni dokument o velikosrpskim planovima osvajanja susjednih zemalja. Knjiga je nakon dolaska komunista na vlast 1945. bila spaljivana i »bunkerirana«. (Drugo izdanje, s kritičkim pogovorom, izišlo je 1992. s predgovorom dr. Mirka Valentića.) Iste godine izdao je knjigu »Izgrađivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća«.
Šimunić je »prvi otvoreno i argumentirano ustvrdio da se isključivi cilj politike Ilije Garašanina svodio na obnovu srednjovjekovne srbijanske države, što s idejom o zajednici jugoslavenskih naroda nije imalo ništa zajedničko. Štoviše, zaključio je Šimunić, Garašaninovi su politički nasljednici pokazali da se velikosrpstvo može uspješno skrivati iza jugoslavenske maske, odnosno da ta dva pojma mogu biti sinonimi za tlačenje nesrpskih naroda« (Ž. Krušelj). »Šimunić je osim teritorijalne ekspanzije velikosrbizma upozorio i na ustrojstvo doušničke mreže te okrutne metode srpske politike prema neistomišljenicima, iz kojih su se tijekom desetljeća razvijali različiti oblici konspirativne djelatnosti, jačanje urotničkih društava poput Crne ruke te diverzantsko-teroristički način ratovanja protiv otpora potlačenih naroda« (M. Kovačević).
Zbog te knjige bio je »progonjeni povjesničar« (V. Horvat). No objava »Načertanija« 1944. imala je kapitalno historiografsko značenje, ne toliko zbog objave njegova teksta, koliko zbog Šimunićeva predgovora, jer, kako je ustvrdio Damir Agičić u svojoj knjizi »Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću«, povjesničari tijekom prve Jugoslavije trudili su se dokazati da »Načertanije« ima jugoslavenski karakter, a tek je Šimunić detaljnijom raščlambom pokazao i dokazao stvarno značenje toga dokumenta.
