Premda se pitanje krize kršćanskoga identiteta u suvremenoj Europi, dio koje je i hrvatski narod, često spominje u propovijedima i drugim istupima hrvatskih biskupa, uoči lipanjskih europskih izbora o tome se oglasila i Komisija HBK-a »Iustitia et pax«. Da se o toj temi progovori (ponovno) i na stranicama Glasa Koncila nije manjkalo povoda, posebice ako se uzme u obzir i nekoliko značajnih hrvatskih obljetnica koje mogu biti pouke suvremenoj Europi. To je prije svega aktualna 500. godišnjica smrti Marka Marulića, ali i 1100. obljetnica hrvatskoga kraljevstva i 1100. obljetnica nacionalnih sinoda, koje dolaze u idućoj godini. Kao sugovornik koji može povezati prošlost i sadašnjost Staroga Kontinenta, čiju je civilizaciju oblikovalo upravo kršćanstvo, pokazao se povjesničar sa splitskoga Filozofskoga fakulteta prof. dr. Josip Vrandečić.
Poučava nas da se uvijek treba oslanjati na čvrstu stijenu Katoličke Crkve i njezino učenje. Potrebe njegova trenutka: turskoga osvajanja, krize Crkve i otkrića novoga svijeta nalagale su promjene, no Marulić je znao da je rješenje u građenju, a ne rušenju. Kada je objavio »Juditu« 1521. godine, Klis i Rodos bili su pred padom, reformacija je izrodila novi bijesan izljev protukatoličke sile.
U tom ozračju krize staroga i nastanku novoga svijeta i morala provincijski plemić s europske periferije stvara veličanstveno djelo koja svijetu u oluji ponavlja praktične upute kako krjeposno živjeti po Božjem i naravnom zakonu kao izvoru životne radosti i vječnoga spasenja. U tom moralnom korpusu nastaje »Judita« koja zorno pokazuje nazočnost standardiziranoga hrvatskoga jezika u sva tri dominantna društvena medija: Crkvi, školi i na ulici. Za vrijeme Marulića, preko Zoranića, Držića i Gundulića naša je književnost, nadahnuta kršćanstvom, dostigla europsku razinu kakvu nikada nakon toga nismo dosegnuli. Da je početkom 17. stoljeća na Marulićevu temelju tiskana Kašićeva Biblija, ne bismo i danas morali voditi jezične apologije i dokazivati nanovo i uvijek nanovo vlastitu samobitnost hrvatskoga jezika. S koje god strane gledali na Marulića: duhovne, nacionalne, kulturne, temelj je naše društvene kohezije, sinteza čitavoga našega srednjovjekovlja i renesanse. U svjetskim je okvirima vrh etičke teologije, o čemu svjedoči njegova onodobna široka međunarodna recepcija.
Europa jest povijesno kolijevka kršćanstva, no nažalost još od nastanka kršćanstva postoje razlike u kvaliteti njezine evangelizacije. Postoji čvrsta mediteranska jezgra unutar Rimskoga Carstva – unutar limesa – u kojem je kršćanstvo produžilo život Rima i stvorilo veliku srednjovjekovnu civilizaciju. No postoje i vrlo slabo evangelizirani rubovi sjeverne i istočne Europe. Ti rubni dijelovi kršćanstva u povijesti su bili pokretačima reformacijskoga rascjepa u modernosti te protukršćanskih i protukatoličkih ideologija: komunizma, nacizma i liberalnoga progresivizma u suvremenosti. S toga europskoga ruba uvijek su povijesno dolazili izazovi za europsku kršćansku civilizaciju. U 20. je stoljeću Pruska dva puta izazvala Europu te je i njezine katoličke saveznice poput Austro-Ugarske povukla u krvavi svjetski sukob. Komunistički je izazov s europske periferije zaustavljen padom Berlinskoga zida, no neomarksistička je kulturna revolucija »hodom kroz institucije« ovladala Zapadom i postala temeljnim gorivom progresivnoga liberalizma.
Dosad su se iskristalizirale na intelektualnom planu barem tri opcije odgovora na navedenu dekristijanizaciju Zapada. Prva je tzv. Benediktova opcija koja zagovara stvaranje paralelnoga kršćanskoga društva u kojem će vjernici osnivati svoje institucije i u malim oazama živjeti autentična kršćanska načela. Drugo je viđenje da vrata Europe treba otvoriti migrantima koji će preminuloj Europi koja se odrekla Krista donijeti novu, svježu snagu. Problem je s obje te opcije to što zagovaraju povlačenje, odnosno odustajanje od Europe, koju smatraju mrtvom. Naši katolički predci nisu od nje odustali ni kada su u 6. stoljeću svi njezini dvorovi osim onoga Klodvigova postali arijanski – dakle heretički – ni kada su od 9. do 13. stoljeća Europljani odolijevali najezdi Saracena, Normana i Mongola.
Treća je opcija pak da kršćani preko postojećih institucija, uz suradnju sa sklonim demokršćanskim političarima i politikama, nastave borbu za evangelizaciju Europe i povratak njezinim kršćanskim korijenima. Najveći katolički povjesničar Hilaire Belloc s pravom je prije stotinu godina istaknuo da Europa jest vjera, da vjera jest Europa odnosno da Europa jest Crkva, da Crkva jest Europa. Nadodao je da će se Europa vratiti vjeri ili će propasti. Ne može se kuća graditi na pijesku, nego na čvrstoj stijeni. Dobar primjer takve opcije u hrvatskim okvirima nudi bl. Ivan Merz koji je kao vrhunski intelektualac, no srcem posve ispunjenim i vođenim Duhom, u prvoj polovici prošloga stoljeća vjeru svjedočio u javnim nastupima, predavanjima, novinskim člancima, stručnim i znanstvenim radovima, stvaranjem katoličkih udruga i njihovim povezivanjem s europskim katoličkim pokretom.
Hrvatski je narod Božja providnost, od svih naroda, izuzimajući Talijane, zemljopisno dovela najbliže Petrovoj stolici. Po tome, kao i po ljepoti naše zemlje, mi doista jesmo vrlo privilegirani. Na žalost na prostoru koji su naselili naši predci nisu zatekli veličajne starokršćanske bazilike i gradove kakve su zatekli Franci u Galiji, Angli i Sasi u Britaniji i Vizigoti u Španjolskoj, nego potpuno opustošeni Ilirik, nakon što su njime 200 godina vladali Avari. U tom razdoblju porušili su 40 gradova, od Sirmiuma do Salone, i taj nedostatak urbane komponente Hrvati su kroz povijest žalosno osjetili.
No oslonili su se na jadranske gradove. Nadomak Petrove stolice, sve su sami uz pomoć Crkve morali ponovno sagraditi počevši od skromnih predromaničkih crkvica – simbolično predstavljenih crkvicom sv. Križa u Ninu, »najmanjom katedralom na svijetu« – i našim skromnim stolnim gradićima: Ninom, Klisom, Kninom, Biogradom, Bihaćem… Crkva nam je dala pismo, i svu baštinu rimskoga svijeta: građevinske elemente, organizaciju prostora, uprave, školstva.
Uspostavom Ninske biskupije i pismom pape Ivana VIII. Branimiru iz 879. postali smo politički i crkveni dio Zapada, a splitskim saborima simbolično nam je predana čitava duhovna baština starokršćanskoga mediteranskoga svijeta koja je kroz metropolitansku jurisdikciju splitske Crkve obuhvatila i ujedinila sav hrvatski etnički prostor.
Naša se nacija, povijesno gledano, razvijala kroz duga stoljeća bez vlastitoga državnoga okvira i stoga se morala jače osloniti na našu tradiciju: naglasiti naše prirodno i političko pravo na vlastitu državu, na naš jezik, osloniti se na katoličku vjeru i običaje. Zbog toga je naš konzervativizam jači i otporniji nego na Zapadu, jer smo se morali boriti za vlastiti nacionalni identitet u višenacionalnim političkim zajednicama. Zbog toga smo također, za razliku od drugih europskih naroda, sačuvali nacionalnu i kršćansku »svježinu« koja bi trebala biti izvor naše samosvijesti, ponosa, poniznosti i odgovornosti. Budući da smo blagotvorno smješteni u samoj jezgri nekadašnjega kršćanskoga carstva, nadomak Petrove stolice, velika je naša odgovornost za očuvanje europske kršćanske baštine i naš stalni doprinos njoj. Misija je hrvatskoga naroda – kako su to isticali i bl. Alozije Stepinac i sv. Ivan Pavao II. – snažiti i svjedočiti kršćansku duhovnost u Europi, na ovom našem prostoru koji je na razmeđu svjetova i kultura.
Sva velika duhovna gibanja, pa i ono u sklopu spomenutih Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, odraz su svojega vremena. Valja pridodati i da su se sva velika crkvena gibanja odvijala u razdoblju snažnoga pritiska na Katoličku Crkvu i vjernike. Jer progoni uvijek snaže Crkvu. Nedvojbeno je i da su gibanja unutar Trinaest stoljeća kršćanstva pripremila Hrvate za sudbonosne događaje devedesetih.
Ali i danas u našem narodu svjedočimo mnoštvu vjerničkih inicijativa posve prikladnih vremenu u kojem živimo. Od tjednih i mjesečnih molitvenih susreta mladih, euharistijskih klanjanja u brojnim našim gradovima do hodočašća, križnih putova i hodova mladih, duhovnih koncerata i drugih hvalevrijednih inicijativa.
Hrvatski odvjetnik i katolički aktivist i mučenik Ivo Protulipac prokazao je »politički katolicizam« kao mahanje zastavama i busanje u prsa. Ako želimo mijenjati svijet, počnimo od sebe. Preduvjet je svake kršćanske akcije preobraženo srce nadahnuto Duhom Svetim i Kristovom zapovijeđu ljubavi i dobrote.
Moderna je politika po Machiavelijevu načelu odijelila politiku od morala. Problem je desnoga i lijevoga protukršćanskoga populizma to što potječu iz istoga antikatoličkoga Voltaireova izvora koji tvrdi da Smisao ne postoji, nego da čovjek treba konstruirati vlastiti smisao, odnosno »gajiti vlastiti vrt«. Marx je tvrdio slično kada je zapisao da filozof ima zadatak stvoriti smisao, koji ne postoji. Takva ideologija u svojoj je komunističkoj, nacističkoj i progresivističkoj preradi, u nedostatku našega vlastitoga državnoga okvira, privukla i dio našega naroda. S tim uvezenim i stranim ideologijama tradicijski nismo imali nikakvu vezu.
Današnji kršćanski političari moraju djelovati u ozračju u kojem nacionalni interesi, kršćanska vjera, brak i obitelj postaju predmetom agresivnoga ideološkoga pritiska i kada su konzervativne opcije postavljene u defenzivu. Demokršćanski političari u Europskom parlamentu i institucijama imaju prevažan zadatak da budu hrabriji i da se barem deklarativno usude povezati suvremenu Europu s kršćanskim korijenima i s premisom da Bog postoji. To bi trebalo biti minimum njihova kršćanskoga svjedočenja.
Na konstruktivističke i aktivističke ideologije fašizma i komunizma navezala se isto takva ideologija liberalnoga progresivizma. Ona pak naglašava da je svako isticanje identiteta: onoga spolnoga i nacionalnoga, štetno jer zagovara nadmoć i hegemoniju. Zagovaraju ukidanje identiteta i posvemašnji relativizam, koji vodi u »osamu duše« – besmisao, kaos i ništavilo koji su glavni postulati egzistencijalizma. Tvrde da čak i takav narativ besmisla trebamo neprestano dekonstruirati – rušiti i ponovno ga interpretirati da bismo sebe uspostavili kao gospodare narativa i smisla. Na temeljno Augustinovo pitanje tko je Bog – on ili ja, moderni čovjek, nažalost, izabire ovo drugo. Ali, unatoč njezinoj krizi, od Europe ne smijemo odustati.
Istočnu orijentaciju koju spominjete odabiru pojedine interesne skupine, lijevi i desni antieuropski radikali koji preziru kršćanstvo i ovakvu Europu. Katolici nisu zadovoljni stanjem ovakve Europe, no za nju se treba boriti jer ona je civilizacija, naš dom, duhovno najvažniji kontinent. Unatoč našoj slavenskoj uzajamnosti, povijesno, duhovno i civilizacijski mi ne pripadamo svijetu »istočne, orijentalne despocije«. Zemljopis stvara povijest, Istok nije naš povijesni i duhovni ambijent. Premda je Europa u duhovnoj i materijalnoj krizi jer je prihvatila teozofiju čovjeka i odbacila kršćansku antropologiju, Zapad je naše prirodno povijesno okružje.
Nakon odlaska velikih demokršćana poput De Gasperija, Adenauera, Monneta, kasnije i Kohla, došlo je do krize demokršćanske ideje koja je morala preživjeti u vrlo nasilnom sekularističkom, pozitivističkom i globalističkom ozračju postmoderne.
Još od razdoblja velikih geografskih otkrića raste utjecaj gospodarskih moćnika koji se trude slomiti sve moralne zasade koje priječe nesmiljeno gospodarsko natjecanje.
Danas su u Europskom parlamentu demokršćani u ime stabilnosti prisiljeni koalirati sa socijaldemokratima i zelenima. Demokršćanski političari trebali bi ponajprije nastojati vratiti Boga i kršćanstvo u javni diskurs koji je prožet pozitivističkim materijalizmom. Katolička Crkva, koja je sačuvala cjelokupnu antičku baštinu, pokrenula znanost i osnovala sveučilišta, proglašena je neprijateljicom znanja i znanosti. No ne trebamo se uzdati samo u političare, to je refleks totalitarnih ideologija koje idolatriziraju političare jer smatraju da su dužni svakomu pojedincu osigurati sreću. Naše je temeljno ljudsko pravo težiti sreći, što ne uključuje pravo na sreću. Političari trebaju stvoriti plodno društveno ozračje za rast u slobodi ljudi i naroda. Kao vjernici znamo da samo Krist i Crkva donose i nose pravu slobodu. Ali kršćansko ozračje uključuje i poticanje obitelji i rađanja, stvaranje novoga života, od čega mnogi odustaju.
Ekumenski je štit na žalost nesmotreno razbijen u 16. stoljeću. Zajednička je kuća ostala podijeljena. To je oslobodilo neviđenu gospodarsku energiju, no poricanje slobodne volje u ljudskom spasenju uklonilo je moralne zasade i postalo plodno tlo za razvoj protukršćanskih ideologija: nacizma, komunizma i liberalnoga progresivizma. Francuski revolucionarni progresivizam odbacio je Boga i moral učinio dogovornom kategorijom. Tragična zbivanja u Ukrajini potvrđuju vrijednost nacionalne slobode i nezavisnosti. Već se Kant u eseju »Prema vječnomu miru« 1795. založio za ukidanje nacionalnih posebnosti i uspostavu globalnoga društva, no nama četvrta Božja zapovijed nalaže: »Ljubi oca i majku«, dakle ljubi svoju domovinu. Europa je u mnogočemu okrenula leđa Kristu i kršćanskoj antropologiji po kojoj je čovjek slika Božja obdarena besmrtnom dušom, razumom i sviješću o moralnom djelovanju. Kao posljedicu takvoga okretanja od Krista imamo danas moralni relativizam, gubitak središta i spasonosnoga, uporišnoga sidra. Nikakav novac i nikakvi socijalni programi i politike ne mogu zamijeniti razorenu domovinu, obitelj i susjedstvo.
