Hrvatska domoljubna javnost s nestrpljenjem očekuje da najavljeni nacrt novoga jedinstvenoga zakona o pravima hrvatskih branitelja postane predmetom rasprave u Hrvatskom saboru jer bi se njime, nakon katastrofalne politike i odnosa bivše »Kukuriku koalicije« prema braniteljskoj populaciji i njihovim pravima, napokon zaštitio dignitet sudionika i stradalnika Domovinskoga rata te bi se počela primjenjivati sveobuhvatna skrb za sve njih. Tim povodom zamolili smo magistra povijesne znanosti Tomislava Šulja, trenutačno na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskih studija, gdje priprema obranu doktorskoga rada na temu »Operacija Maslenica«, da nam približi fenomen stranih dragovoljaca, koji su odmah na početku srbijanske agresije došli braniti Hrvatsku, nadajući se da će i oni jednako tako biti obuhvaćeni novim zakonom.
Mr. Šulj se dugi niz godina bavi spomenutom problematikom i jedan je od najboljih njezinih poznavatelja, a trenutačno je i vanjski suradnik nekoliko arhivskih ustanova, među kojima Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata te Hrvatskoga dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata u BiH.
MR. ŠULJ: Nekoliko godina radio sam na pohrani arhivskoga gradiva Hrvatskoga vijeća obrane i u tim dokumentima pronalazio sam podatke o velikom broju stranih dragovoljaca u hrvatskim postrojbama. To me ponukalo na daljnja istraživanja, a dodatno me motivirala činjenica da su oni grupacija ljudi koju je hrvatsko društvo izbrisalo iz kolektivnoga sjećanja na Domovinski rat.
MR. ŠULJ: U ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine stranci su sudjelovali boreći se za sve tri strane uključene u rat. Ipak, postoji vrlo bitna razlika između stranaca koji su ratovali za srpske i bošnjačke postrojbe u odnosu na strance koji su se borili u redovima Hrvatske vojske, Hrvatskih obrambenih snaga, tj. HOS-a i Hrvatskoga vijeća obrane. Naime, u redovima Srpske vojske Krajine te u većoj mjeri Vojske Republike Srpske uglavnom su ratovali borci koji su pristizali iz zemalja gdje dominira pravoslavna vjera: ponajviše Rusi, ali i Ukrajinci, Grci, Rumunji i Kozaci. Kada je riječ o brojkama, srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj pristiglo je nekoliko desetaka vojnika, a u redove snaga bosanskih Srba njih nekoliko stotina. Isto tako, ali u puno većem broju, u redovima Armije BiH uglavnom su ratovali borci muslimanske vjere. Njihovo pristizanje na bojišnicu bilo je dobro organizirano te su se borili u zajedničkim postrojbama, odnosno u izoliranim borbenim skupinama kao mudžahedini. Ne treba ni komentirati jesu li imali vjerski motiv.
Za razliku od njih, u redove HV-a, HOS-a i HVO-a pristiglo je više od 1000 stranaca iz više od 40 europskih zemalja, ali i drugih dijelova svijeta, bez obzira na vjeru, političku orijentaciju ili boju kože, i to je ono što čini veliku razliku između njih. Istraživanje sociološkoga profila i motiva pristupanja stranih boraca u redove srpskih i bošnjačkih postrojba nemjerljivo je lakše jer oni su u rat dolazili, što je već spomenuto, zbog vjerskih ili materijalnih pobuda. Nasuprot tomu, stranci koji su pristupali u redove hrvatskih postrojba imali su raznovrsne razloge svojih dolazaka jer je uostalom i nacionalno-sociološki profil tih boraca bio šarolik, stoga je njihovu strukturu i motive vrlo teško usko definirati. Nije, dakle, bila bitna ideološka orijentacija jer dolazili su idealisti, desničari, ljevičari, anarhisti, monarhisti, revolucionari, ali i puki avanturisti. Svakako nije bila bitna ni vjerska ili nacionalna pripadnost jer zajedno su se borili bijelci, crnci, Azijati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, Židovi itd. Naravno, svi oni bili su avanturističkoga duha, inače nikada ne bi pristigli boriti se u stranu zemlju, na stranu potpuno inferiorne vojske. Ipak, stvar se može dosta precizno pojednostavniti. Dakle, oni nisu došli voditi vjerski ili politički rat. Oni su došli braniti slobodu i pravdu!
MR. ŠULJ: U velikom broju Hrvatsku od velikosrpske agresije branili su i državljani drugih republika bivše Jugoslavije, odnosno ponajprije Kosovari i Slovenci. Iako su nam itekako pomogli, a napose Slovenci, i to ne samo brojčano, nego i materijalno, njih ne ubrajamo u strane dragovoljce. S druge strane, u strane dragovoljce ubrajamo osobe koje imaju hrvatsko podrijetlo, ali su njihovi predci otišli u emigraciju. Ti mladi ljudi, iako uglavnom nitko od njih nikad nije vidio Hrvatsku, stavili su se na raspolaganje domovini svojih predaka. Od svih njih najviše je pristiglo Australaca. Što se pak statističkoga odaziva tiče, od više od 550 evidentiranih boraca gotovo trećina stranih dragovoljaca, iznenađujuće, pristigla je iz Velike Britanije, njih više od 150. Po broju potom slijede dragovoljci iz Francuske, njih više od 70, i Njemačke s više od 60 njih, a potom slijede Nizozemci i Mađari. Nabrajati brojčani odaziv boraca iz drugih država uzelo bi previše prostora, no abecednim redom pobrojeni u većem ili manjem broju dolazili su i iz Argentine, Australije, Austrije, Belgije, Bugarske, Češke, Danske, Irske, Italije, Litve, Kanade, Norveške, Poljske, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Slovačke, Španjolske, Švedske i Ukrajine. Po jedan ili dva strana dragovoljca bili su podrijetlom iz Bjelorusije, Bolivije, Čilea, Estonije, Finske, Gambije, Indonezije, Japana, Južnoafričke Republike, Libije, Palestine, Portugala, Švicarske, Turske i Zimbabvea. Valja istaknuti da su neki od stranaca već živjeli u Hrvatskoj, poput Indonežanina Zainula Abidina Gaje ili Belgijanca Jean-Jacquesa Roskama ili pak Palestinca Tawfiga Surija Tawfiga, a Libijac Ibrahim Abushaala »Gadafi« bio je jedan od zapovjednika obrane Lipika te je posmrtno promaknut u čin bojnika HV-a. Sasvim sigurno takvih je vojnika bilo više i nastavili su živjeti u Hrvatskoj, koju su uostalom kao svoju novu domovinu prihvatili već i prije početka oružanoga sukoba.
MR. ŠULJ: Posebnija od svih bila je postrojba nizozemskih dragovoljaca 1. Dutch volunteer unit jer je bila najprofesionalnije ustrojena od svih sličnih postrojba. Pristigli Nizozemci, njih 20-ak, djelovali su kao samostalna borbena skupina u sklopu 19. bojne HOS-a, podređeni zapovjedništvu 118. brigade HV-a. Obavljali su klasične zadaće izvidničko-diverzantske skupine, a na ličkoj bojišnici djelovali su od listopada 1991. do 15 ožujka 1992. kada su demobilizirani. Nažalost, srpska je vojska u proljeće 1994. uhitila zapovjednika te postrojbe Johannesa Tildera, koji je bio izvrgnut mučenju i likvidiran.
MR. ŠULJ: Nakon potpisivanja »Sarajevskoga primirja« rat u Hrvatskoj jenjao je, odnosno razbuktao se u susjednoj Bosni i Hercegovini, te se velik broj stranaca prešao boriti u redove HVO-a. O djelovanju stranih dragovoljaca u redovima HVO-a nema toliko prikupljenih podataka da bi se moglo precizno rekonstruirati u kojim su se sve postrojbama borili, no određene posebnosti mogu se pouzdano utvrditi. Strani dragovoljci u vrlo velikom broju sudjelovali su u borbama za Bosansku Posavinu. Borili su se u redovima 101., 104., 106. i 108. brigade HVO-a u kojima su mnogi od njih smrtno nastradali ili su pak teže ranjavani. Ipak, najorganiziranija skupina stranaca djelovala je u postrojbi koja je bila pod nadležnošću Zbornoga područja Tomislavgrad. U brigadi »Kralj Tomislav« uz ustrojenih pet bojna samostalno je djelovao i »Viking vod«, koji su činili isključivo dragovoljci pristigli uglavnom sa sjevera i zapada Europe. Oni su potom pristupili u 1. bojnu novoustrojene 1. gardijske brigade HVO-a »Ante Bruno Bušić«. Ta postrojba djelovala je sve do okončanja borbenih djelovanja na teritoriju BiH. Sigurno je da su se strani dragovoljci borili u hrvatskim postrojbama i na području srednje Bosne, što svjedoči pogibija Danca Michaela Holtea Bieringa, ali tamo nisu ratovali u velikom broju, odnosno kao skupine, nego kao pojedinci. Na području BiH nemali broj stranih dragovoljaca borio se i u Hercegovini, napose u Mostaru. Neki od njih, poput Britanca Garryja Malcoma Stonehausea, nakon pogibije su i pokopani u Mostaru. Ipak, zasad je nedostupan valjan broj informacija kojima bi se mogao preciznije odrediti broj stranih dragovoljaca, kao i postrojbe u kojima su se borili.
MR. ŠULJ: Upravo suprotno. Uz sve egzistencijalne probleme strani dragovoljci žrtve su i nametnutih stereotipa. Svejedno za koju su svrhu istraživanja o njima bila rađena, ona do danas nisu napravljena na profesionalan i znanstven način. Sve do danas s fenomenom stranih dragovoljaca u Hrvatskoj povezuju se stereotipi o »plaćenicima«, uglavnom profašističke orijentacije. Takve stereotipe najčešće su lansirali srbijanski mediji, a dobrim dijelom prihvatili su ih i europski mediji, odnosno šira javnost. Osobno sam se u to uvjerio kada sam na znanstvenom skupu najviše razine, održanom u Rotterdamu 2013., zajedno s kolegom povjesničarom Ivanom Radošem usred predavanja o fenomenu stranih dragovoljaca bio prekinut tvrdnjom nizozemskoga znanstvenika da su njegovi sunarodnjaci počinili zločine u Medačkom džepu, što je apsolutna neistina. Stereotipe o bezdušnim »plaćenicima« koji, želeći novac, prate trag krvi po svjetskim bojišnicama pobijaju i činjenice o njihovim sudbinama nakon rata, barem onih koji su nadvladali posttraumatski stres i integrirali se u društvo. Britanac Lars Newbould, koji se u vrijeme rata isticao vrlo teškim optužbama na račun britanske vlade zbog pasivnosti glede oružanoga sukoba u Hrvatskoj i BiH, radi kao profesor u školi. Francuz Damien Lamothe završio je dva fakulteta i ima svoje poduzeće. Finca Marca Casagrandea struka tretira kao jednoga od najboljih europskih, pa i svjetskih modernističkih arhitekata i dobitnik je brojnih svjetskih priznanja za svoje projekte. Britanac Nigel Balchin skrasio se u Hrvatskom zagorju i posvetio svećeničkomu pozivu. Drugi Britanac Steve Gaunt nastanio se u Vinkovcima. Svojim istraživačkim radom neposredno je obogatio hrvatsku arheologiju, poklonivši svoju zbirku od nekoliko tisuća arheoloških predmeta Gradskomu muzeju Vinkovci, koja po njemu nosi ime zbirka »Steve Gaunt«. Poljak Trezbor Piekutowski također je ostao živjeti u Hrvatskoj, posvetio se humanitarnomu radu te je među ostalim nekoliko godina kao volonter radio na projektu spašavanja ugrožene vrste bjeloglavih supova. I nemali broj drugih stranih dragovoljaca ostvario je u civilnom životu značajne karijere i od velike su koristi društvu u kojem žive.
Ipak, valja istaknuti da je isto tako velik i broj onih koji se nisu mogli nositi sa sjećanjima na posljedice rata i upadali su u probleme. I jedni i drugi, osim iznimaka, nikako ne odgovaraju profilu nametnutih stereotipa kakvima su etiketirani gotovo od trenutka kada su pristupili hrvatskim postrojbama.
MR. ŠULJ: Nažalost, upravo sam najveći dio tih »novopronađenih« stranaca nalazio na popisima poginulih. Zasad pouzdano mogu reći da ih je više od 150 ranjeno, a više od 90 ih je poginulo. Unatoč tomu, osim u Karlovcu, oni nigdje u Hrvatskoj nemaju nikakav spomenik, spomen-ploču, dosad nisu bili temom ratnih kronologija ili udžbenika povijesti. Zapravo, njihovu priču mogli bismo nazvati »izbrisanim sjećanjem« na jedan dosta dojmljiv fenomen Domovinskoga rata. To mi kao domoljubu, kao kršćaninu, kao običnomu malomu čovjeku itekako smeta i žalosti me. Trećina ih je ranjena, gotovo četvrtina ih je izginula, a oni nemaju ni najobičniju spomen-ploču!? Doduše, najveći dio njih nema ni regulirana prava, čak ni običnu spomenicu da su sudjelovali u Domovinskom ratu. No oni to i ne traže. Došli su se boriti za pravdu, ne za novac i osiguranje egzistencije. Ono što žele jest da postanu dio naše povijesti o Domovinskom ratu, a ne da budu izbrisani iz te povijesti. Gotovo 20 godina imali su, nažalost, upravo takav status.
Danas je javna percepcija o njima nešto drugačija. Ponosan sam što se i mojim angažmanom hrvatska javnost senzibilizirala prema njihovoj žrtvi. Svjestan sam da je među njima bilo svakakvih ljudi, čak i onih koji su imali problem sa zakonom. Bilo ih je loših, ali bilo ih je daleko više dobrih, neki od njih uistinu su bili idealisti. No svi oni, a to stvarno treba imati cijelo vrijeme na umu, nisu išli boriti se na strani jačega i onoga tko je posjedovao oružje. Ne, svi oni došli su braniti slobodu Republike Hrvatske. S obzirom na uistinu enormnu žrtvu koju su prinijeli, ne ću i ne mogu biti miran dok im se država ne oduži makar skromnom spomen-pločom ili kakvom ulicom ili trgom, svejedno u kojem dijelu Hrvatske. Kao povjesničar mogu promovirati i itekako jesam promovirao priču o fenomenu stranih dragovoljaca, no kao građanin bez političkoga ili nekoga drugoga interesnoga zaleđa nažalost sam nemoćan. Volio bih da možda ovaj razgovor potakne nekoga iz nadležnih institucija na promišljanje o tome kako pokrenuti inicijativu da se tim ljudima konačno, svejedno na koji način, odužimo.
