Povjesničarka umjetnosti Arijana Koprčina predstavlja blago Riznice zagrebačke katedralePetar Krizolog po njegovu je sjaju stekao svoj pridjevak, a Ignacije je Lojolski u viđenju njime obasjanu primio božansku utjehu; Alfonz Liguori s njime je usporedio svetu ljubav u koju se po čistim nakanama preobražavaju i tričarije, a Ivan Maria Vianney njemu je prispodobio bogatstvo koje grijehom osiromašeni čovjek pronalazi u euharistiji. Četvorica svetaca kojih se Crkva spominje sred zlaćanoga ljeta živi su podsjetnik da zlato – dar koji je kao pravi kralj primio i božanski Djetić – nije tek plemenita kovina i vrijedna imovina, nego i važan znak nebeskih tekovina. Pa makar ga apostoli materijalno nisu mnogo cijenili, u apostolskoj ga je Crkvi dopalo da čuva duhovno blago bez cijene: tijelo i krv samoga Krista.
Razlogom je to zašto nedavno objavljena i nagradom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske ovjenčana knjiga dr. Arijane Koprčine, »Zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550.: liturgijski predmeti i nakit« u izdanju Školske knjige, nije tek estetska poslastica, nego i svojevrsna duhovna povjestica.
Razgovor s autoricom – inače voditeljicom Zbirke metala zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt – takvu ocjenu višestruko potvrđuje. Jer blago Riznice zagrebačke katedrale, koje je dr. Koprčina pomno proučila, bogatim je izvorom za povjesnicu čitave kontinentalne Hrvatske. »Značaj zagrebačke riznice kao institucije zbir je svih njezinih povijesnih funkcija, kao arhiva u kojem su obavljani poslovi ‘loci credibilis’, kao biblioteke s kodeksima od kojih su mnogi najvrjednija hrvatska književna baština, ali ponajprije kao mjesta čuvanja svetačkih relikvija i najznačajnije zlatarske crkvene baštine i liturgijskoga ruha kontinentalne Hrvatske«, objašnjava nam sugovornica.
Među brojnim rizničkim predmetima zavidne očuvanosti dr. Koprčina za svoje je istraživanje probrala 53 »petstogodišnjaka«, koji se danas čuvaju u Zagrebu, Glogovnici, Križevcima, Požegi, Đakovu i Mihovljanu. »Dominantna je građa iz biskupskih ostavština i iz posjeda Ivaniša Korvina, a drugu cjelinu čine kaleži. Biskupske ostavštine obuhvaćaju biskupske štapove, pektorale i pacifikale, kotlić sa škropilom za posvećenu vodu i kadionicu s lađicom i žličicom za tamjan. Tu skupinu upotpunjuju darovi Ivaniša Korvina pojedinim crkvama, od kojih je najistaknutija monstranca iz pavlinske crkve u Lepoglavi koju je 1879. godine otkupio Nadbiskupski duhovni stol za Riznicu zagrebačke katedrale.«
No jedinstveno blago hrvatskoga bana i zagrebačkih biskupa europskim raritetom ne čini samo njegova količina i drevnost. Naime, dr. Koprčina otkrila je da je osim zaloga i dražbi, prodavanja i pretapanja zagrebačka riznica preživjela i – kraljevsku otimačinu. »Dosad nije bilo poznato da je 1526. godine, prije bitke na Mohaču, kralj Ludovik II. Jagelović propisao rekviziciju crkvenoga srebra, koja je bila oglašena i u Zagrebačkoj biskupiji. Ta spoznaja proizlazi iz potvrde biskupa Šimuna Erdödyja svojemu tajniku u kojoj potvrđuje da je ovaj pošteno radio svoj posao, no nisu poznate detaljne okolnosti rekvizicije. U svakom slučaju najznačajnije zagrebačke dragocjenosti sačuvane su tada kao i nekoliko stoljeća kasnije.«
Usprkos nemiru i nestabilnosti vremenâ u kojima se rastakala, zagrebačka riznica ipak upućuje i na luksuz i reprezentativnost onih koji su ju stvarali. »Ivaniš Korvin bio je jedini sin kralja Matijaša i pretendent na prijestolje, a zagrebački biskupi bili su bliski kraljevima i kraljevskoj kancelariji. Biskup Osvald Thuz okrunio je Ludovika II. Jagelovića i bio njegov rizničar ili prema nekima podrizničar, isto kao i njegov nasljednik, biskup Luka Baratin. Svi spomenuti, a posebno kardinal Toma Bakač, gubernator biskupije, provodili su veće ili manje radove na katedrali i na Kaptolu, osigurali ju bedemima, a Osvald je, čini se, izgradio i rezidenciju – kasnije utvrdu – u Čazmi. Usprkos nedaćama i ratnim zbivanjima, provodili su opsežne zahvate, bili su istaknuti naručitelji i donatori. Svi su ostavili traga ostavštinama koje su sinonimi zagrebačke riznice.«
Najprepoznatljiviji su pak njezin sinonim – kaleži. »Kaleži su iz toga razdoblja sačuvani u relativno većem broju, dijelom i stoga što je kalež bio česta narudžba. Svaki je zlatar morao znati izraditi kalež, koji je uz pečat i prsten bio jedan od triju propisanih majstorskih zlatarskih radova.« Sličnost i brojnost očuvanih kaleža svjedoči i o umijeću mjesnih zlatara. »Više od pola sačuvane i u knjizi objavljene građe čine kaleži širokih baza i širokih koničnih kupa, pri čemu se ističu dva načina ukrašavanja. Jednu veću skupinu čine ukrasi s nizom medaljona oblikovanih od prepletenih biljnih vitica, često apliciranih i na drugim plohama kaleža. Drugu veću skupinu kaleža karakteriziraju ukrasi tehnikom filigrana i granulacije. Obje su skupine vjerojatno domaće izvedbe, vjerojatno su radovi zagrebačkih zlatara i zlatara s prostora biskupije.
U Zagrebu je tijekom stotinu godina od 1450. do 1550. godine zabilježeno 38 imena zlatara za koje se zna da su bili imućni i utjecajni građani, a zlatari se spominju i u drugim središtima biskupije. No ni jedno se ime zasad ne može povezati s bilo kojim sačuvanim radom«, ističe dr. Koprčina.
Kaleži su tek najsjajniji dio sakralnoga zlatarstva, koje je i dokazom kontinuiteta stilova gotike i renesanse poništenih osmanlijskom vlašću i prozorom u povijesna razdoblja počesto osvjedočena tek u pisanim tragovima. No njegova je ljepota i poseban izazov. »Zlatarstvo je tek naizgled samo estetika i ljepota. Zapravo je riječ o posebno zahtjevnu području istraživanja koje se oslanja na analogije u nizu drugih grana primijenjene umjetnosti i drugim vidovima likovnosti… Pritom je otežavajuća činjenica da se radi o pokretninama koje se lako prenose, lako mijenjaju vlasnike, ponajprije su financijska vrijednost te se stoga ljubomorno čuvaju, a većinom teško identificiraju.« Makar te riječi na prvu mogu zazvučati obeshrabrujuće, lako je u njima prepoznati i zlata vrijedan poticaj: zlato povijesti Crkve u Hrvata tek čeka na nove pronalazače.
