»Za hrabrost i kliničku oštrinu kojom razotkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnoga sjećanja.« Tako je Švedska akademija 6. listopada obrazložila dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost francuskoj književnici Annie Ernaux, 82-godišnjoj pripovjedačici odrasloj u normandijskom gradića Yvetotu. Čak i ako se zanemari poprilično nemušta sintaksa toga obrazloženja, i prosječnomu će čitatelju u oči upasti nesklapna sintagma »klinička oštrina«. Ta do nemila izlizana fraza – kojom se i inače kite »hrabra« djela koja »razotkrivaju« – već će u prvi čas izazvati jednako nemilu asocijaciju na operacijski stol. A možda i na stol za autopsiju. Misao o književnosti kao svojevrsnom društvenom skalpelu mogla se još činiti gordom u doba kada je puštanje krvi bilo metodom liječenja. No nakon 20. stoljeća prekrivena mrtvacima koje je udesila »hrabra« književnost socrealizma i ranjenicima koje je iskasapila »razotkrivajuća« književnost angažmana, »klinička oštrina« može biti tek znamenom manjka povijesnoga uvida i izostanka književnoga ukusa.
Teško je u opisu toga turobnoga stanja »nobelovskih« kriterija ne prepoznati i podudarnosti s opusom Annie Ernaux, koji čini više od 20 proznih naslova. O skatološkom – uopće, patološkom – ukusu suvremene književnosti Ernauxičine autobiografske niše posvjedočit će već drugi odlomak njezina nagrađivana »magnum opusa«, »Godine«, koji opisuje ženu što je »čučnula da se u po bijela dana pomokri iza barake koja služi kao kafić na obodu ruševina u Yvetotu nakon rata«, a na preostalim će se stranicama knjige sa zamornom predvidljivošću izmjenjivati prostakluk spolnoga ekshibicionizma s patetikom komunističkoga agitpropa.
Pa čak i najizrazitija autoričina stilska nota, pomnost oko prikupljanja krhotina svakodnevice – od natpisa na reklamama za iščeznule potrepštine preko zvukova zaboravljenih pjesama s radija pa sve do promjena okusa za obiteljskim stolom – do kraja će se toga nevelika romana pretvoriti u mehaničku navadu čija zalihost biva to očitija što se Ernauxičin mozaik više bliži svojemu svršetku u sadašnjici.
Iako njezin pripovjedački glas koji se javlja s distance trećega lica kratkim rečenicama umješnih, no jednoličnih kadenci uvjerljivo dočarava zbivanja »vlastita postojanja od rođenja u vrijeme Drugoga svjetskoga rata do danas«, čime je njezinu romanu priskrbio i titulu »kolektivne autobiografije«, koherentna uvida u francusku pa ni osobnu povijest u »Godinama« nije naći. Nije to stvar tek osobena pripovjedačkoga postupka, koji Ernaux opisuje kao pokušaj osluškivanja graje »koja neprestano formulira što smo i što trebamo biti, misliti i vjerovati«, pa ni probira tema kojima se proustovski opsesivno vraćala i u ostatku svoga »plosnatoga pisma«: gubitku nevinosti (»Djevojačke uspomene«), preljubu (»Samo strast«) i pobačaju (»Događaj«). Tvoriva povijesti na njezinim stranicama ne manjka; no povijest je to posve bez iskona i bez smjera, povijest slogana i trendova ispredana kao na vlastitu odru tek da se sačuva »nešto od vremena u kojem više nikad ne ćemo biti«.
»Onomu tko u književnosti stvori najizvrsnije djelo idealističkoga usmjerenja.« Tako je pak Alfred Nobel zamišljao slavodobitnike nagrade koja od 1901. nosi njegovo ime; nagrade koja je – što zbog povijesne duljine, što zbog svjetske širine, što zbog novčane visine – u književnom svijetu znakom najvećega prestiža. I ne samo književnoga: kulturne, političke i ekonomske posljedice odluke Švedske akademije mnogo je lakše predvidjeti od imena novih laureata, čije su se društvene i stilske pripadnosti kroz povijest smjenjivale na temelju raznovrsnih tumačenja utemeljiteljeva zahtjeva. Po njemu je Nobelova nagrada i jedinstvena među velikim književnim nagradama: njezinim prvotnim temeljem nije vrhunsko umijeće ni društvena aktualnost, nego uzvišena ideologija. Upravo su sablazni koje tu nagradu od početka prate najboljim dokazom velikih očekivanja koja ta ideologija zaziva.
Svoju sablažnjenost »bogohulnim« Nobelom Katolička je Crkva službeno izrazila tek jednom – 2014., kada je nagradu za dramski opus dobio talijanski podrugljivac Dario Fo. No u do mučnine gorkoj povijesnoj iskorijenjenosti koju je u pismu oživotvorila Annie Ernaux Crkva bi morala prepoznati posljedice sablazni u kojoj su odrastale poslijeratne generacije mladih ne samo u Francuskoj: sablazni konzumerizma koji je nadomjestio obiteljsku bliskost i sablazni moraliziranja koje je nadomjestilo spolni odgoj; sablazni uljudnosti koja je nadomjestila solidarnost i sablazni politike koja je nadomjestila vjeru; sablazni logoreje koja je nadomjestila navještaj i sablazni masovnosti koja je nadomjestila korjenitost. Može li se uopće – što zbog opomene savjesti, što zbog otpora osjetila – katolički čitatelj probiti kroz retke Ernauxičina štiva, uvjerit će se da Crkva mladima pred sadašnjim izazovima, ništa drukčijim od onih 1968., mora moći ispričati priču bolju od »Godina«.
U jednom ulomku te priče Ernauxičin se cinizam otresao i na geste tadašnjega »pape Poljaka«, kojemu bi se baš u listopadu 2022. navršilo 80 godina od ulaska u bogosloviju u Krakowu. No od te je obljetnice manje poznato da je svoju odluku o svećeničkom pozivu mladi Karol Wojtyła prvo podijelio s članovima ilegalne kazališne družine koja je pokuse održavala u njegovu stanu. Reakcije njegovih glumačkih kolega nisu bile nimalo pozitivne: Karol je, naime, bio vrlo talentiran glumac, a eksperimentalno Rapsodijsko kazalište koje je 1941. pokrenuo s prijateljem Mieczyslawom Kotlarczykom dramski su »urotnici« promatrali i kao goloruku obranu poljske domovine od nacističkoga okupatora. No makar ga od svećeništva nisu uspjeli odgovoriti, na kazalište ga nagovarati nisu morali. Okušavši se u dramskom pismu još kao 19-godišnjak nadahnut biblijskim likovima Joba i Jeremije, Wojtyła će svoju dramatičarsku zrelost dosegnuti tek nakon zaređenja, kada je upoznao život jednoga slikara i redovnika kojega će kasnije proglasiti svetim.
»Brat našega Boga«, scenska »studija« koja prati duhovni put sv. Alberta Chmielowskoga od prvih sumnja u vlastito umjetničko poslanje do posljednjih dana prije redovničke smrti u siromaškom skloništu, nastala je za župnikovanja u Krakowu 1950., kada je budući biskup već na srcu nosio preranu smrt čitave obitelji i ratno stradanje brojnih prijatelja. No više od tri čina drame, čija scenska rastrzanost i sintaktička rascjepkanost svjedoče o unutarnjoj srodnosti s duhovnim iskustvom Annie Ernaux, pozornost plijene riječi Wojtyłina predgovora. »Sam je lik strogo povijesni. Pa ipak, između samoga lika i pokušaja proniknuća toga lika pruža se lanac nedostupan povijesti. Jer općenito uzevši, čovjeku je svojstvena nemogućnost da bude do kraja objašnjen poviješću. Čuči u njemu izvanpovijesni element koji je, dakako, izvorom njegove ljudskosti. A pokušaj proniknuća povezan je s posizanjem za tim izvorom.« Mogu li se te riječi uzeti kao putokaz prema kakvoj drukčijoj književnosti?
Unatoč tomu što je zapadna književnost stasala u okrilju Crkve, u svijetu ne postoji nagrada za kršćansku književnost koja bi renomeom mogla parirati Nobelovoj nagradi. No ni letimičan pogled na postojeće kršćanske književne nagrade ne pokazuje obećavajuće trendove. Najpoznatija američka nagrada za kršćansku fikciju »Christy«, nagrade Američkih pisaca kršćanske fikcije (ACFW) i portala »Christianity Today« dodjeljuju se samo za žanrovsku fikciju. Nagrade poput francuske »Grand Prix Catholique De Litérrature« dodjeljuju se za područja i šira od beletristike, a portugalska se nagrada »Frei Martín Sarmiento« dodjeljuje samo za dječju književnost. Katoličko medijsko udruženje (CMA) svake godine dodjeljuje književne nagrade u više od 50 kategorija, od kojih se samo pet tiče beletristike. No dovoljno je primijetiti da je u jednoj od njih nagradu ove godine odnijela priča koja se već u naslovu definira kao – gnostička.
