Dio članova Znanstvenoga savjeta Vlade i njihovih poznanika istupio je pred javnost s apelom o potrebnim mjerama za suzbijanje pandemije: »Odlučili smo javno obznaniti naše preporuke u prevladavanju ove teške javnozdravstvene i društvene krize u Hrvatskoj.« Okupljeni znanstvenici iz Hrvatske i dijaspore protive se mjerama koje predlaže krizni stožer i provodi Vlada, zagovaratelji su potpunoga zatvaranja te traže znatno povećanje broja testiranja.
Njihovi zahtjevi još su jedna procjena i još jedna interpretacija pandemijske krize. Prijedlozi tih znanstvenika obična su preslika epidemijskih mjera koje se na sličan način uvode u drugim europskim zemljama. Stoga apel nije ni inovativan ni dramatičan, kako ga predstavljaju mediji, ali je zanimljiv jer se u njemu otkriva mogući sukob znanosti i politike. Jedan rezultat toga apela jest neformalna ostavka članova Savjeta, (privremeni) prekid suradnje s nadležnim ministarstvima te raskol unutar znanstvene zajednice. Osim prigovora upućenih političkomu vodstvu, potpisnici su se apela sukobili i s drugim znanstvenicima članovima Savjeta.
Većina medija okrivljuje predsjednika Vlade i njegove ministre da se grubo odnose prema znanstvenicima. Znanstveno je mišljenje, prema takvoj kritici, još jedna žrtva političke nepismenosti. No čini se da su za ovaj sukob znanosti i politike odgovorniji znanstvenici, posebno oni koji su (bili) članovi Savjeta. Oni kojima je iskazano povjerenje da savjetima pomažu i surađuju s Vladom, koji su dobili prostor da slobodno raspravljaju u ponuđenoj instituciji, odlučili su svoje drugo mišljenje izraziti na neprikladan način – iza leđa »poslodavca«.
Umjesto da neslaganje s javnozdravstvenom politikom iznesu za okruglim stolom, oni su, kao s figom u džepu, prigovore pustili na razglas. Pritom su apel pojačali potpisima više ili manje razvikanih tumača pandemije.
Čini se da pobunjeni članovi Savjeta nisu dobro shvatili svoj položaj ni ovlasti, a iznošenjem prljavoga rublja uvijek se narušava dogovor, povjerenje i komunikacija među partnerima. Znanstvenicima mora biti jasno da njihovi savjeti i procjene nemaju težinu političkih odluka. Odluke moraju donositi ljudi i institucije koje su dobile mandat javnosti, koje imaju političku odgovornost za nastalu situaciju. Na to podsjeća i Peter Dabrock, predsjednik Njemačkoga etičkoga vijeća, kada tumači etičke posljedice epidemioloških mjera: »Konačne se odluke ne smiju delegirati u ruke znanstvenika jer se time izbjegava društvena odgovornost i narušava demokratski sustav.«
Stoga se znanstvenici ne trebaju uvrijediti ako se njihov savjet ili upozorenje ne pretvori (odmah) u zakonsku mjeru. Znanstvenici nemaju politički legitimitet, a predstavnici vlasti, dakle naroda, pozvali su znanstvenike na suradnju i pomoć. Konačno, znanstvena je procjena samo procjena, a znanstveni rezultati nikada nemaju uputu za primjenu. Čini se da se u slučaju sraza Savjeta i Vlade ne radi o sukobu znanosti i politike, nego o sukobu taština. Pobunjeni znanstvenici nisu se obračunali samo s kriznim stožerom i pojedinim ministrima, nego su svoje prigovore uputili drugim članovima Znanstvenoga savjeta, koji ponešto drukčije razmišljaju.
Zanimljivo je da većina potpisnika apela pripada krugu molekulskih biologa, dakle stručnjaka bez kompetencija za epidemiološke savjete. Neki od njih (neprikladno) prstom upiru na djecu i mlade kao glavne širitelje zaraze, neki neosnovano optužuju svoje kolege za sukob interesa oko testiranja, neki zagovaraju cenzuru, a neki uporno ponavljaju mantru da je Hrvatska na dnu epidemiološke ljestvice. Prema najvažnijem kliničkom ishodu, smrtnosti, Hrvatska je daleko od neslavnoga vrha, a u Europi je »tek« na 18. mjestu, daleko iza Slovenije ili Belgije.
Nažalost, ovakav sukob znanstvenika nije potreban Hrvatskoj, svi su dionici izgubili kredibilitet, i potpisnici apela i oni koji su ostali »odani« Vladi. Nakon političara, koji često »svjedoče« vlastitoj znanstvenoj nepismenosti, sada su i znanstvenici pokazali svoju političku nepismenost.
