Budi svoj, #vjerujubozic, najbolje je kad smo zajedno, kume daj još jednu… »ludilo« božićnih reklama ove je godine svoje vrhunce počelo doživljavati već početkom studenoga. Sve one garnirane već toliko prežvakanim božićnim hitovima u svojoj dvjestopedesetičetvrtoj verziji da i najdobronamjernijima izlaze na uši. Psiholozi već više godina upozoravaju da blagdanska doba više ne izazivaju sreću i zadovoljstvo, nego samo pojačavaju anksioznost, depresiju i očaj. Ne samo to, više je istraživanja dokazalo čak i izravnu vezu slušanja božićnih pjesama s negativnim osjećajima ljudi tijekom blagdana.
Zašto je baš božićna pjesma taj stresor?
Nervoza, uznemirenost, preopterećenost i želja za bijegom, prema istraživanju Sveučilišta Washington State, osjećaji su tijekom blagdana koje, dok slušaju božićne pjesme, ističe više od četvrtine ispitanika u Velikoj Britaniji i tek nešto manje u SAD-u! Pa tko bi rekao da božićna pjesma može biti stresor. A može. Psihologija to objašnjava dijelom pretjeranom izloženošću jednom podražaju. Istraživanje spomenutoga sveučilišta objašnjava da je riječ o učinku koji je psihološki fenomen koji povećava ili smanjuje prihvaćanje i odobravanje podražaja na temelju stupnja izloženosti.
Otkriveno je odavna da neki ljudi razvijaju pozitivno stajalište prema podražajima samo na temelju uzastopnoga izlaganja, što je poznato kao »zakon familijarnosti«. Prepoznavanje božićnih pjesama izaziva osjećaje nostalgije i aktivira »božićni duh«, efekt familijarnosti čini svoje i ljudi se osjećaju ugodno i sigurno. Problem dolazi kad tko sluša »Zvončiće« ili »Bijeli Božić« po milijunti put. Stvara se nelagoda, dosada, pa čak i tjeskoba jer se mozak prezasiti. Ta vrsta glazbe može djelovati iscrpljujuće, posebno kod izloženijih ljudi, primjerice onih koji rade u trgovačkim centrima, jer slušajući te pjesme istodobno ih pokušavaju izbrisati iz misli razmišljajući o drugim stvarima, a to troši puno mentalne energije i na kraju osoba pati od kognitivnoga umora.
Tako kaže istraživanje. Ali zašto je baš božićna pjesma taj stresor, zašto ne neka druga? Odgovor se krije u moći glazbe da poveže osjećaj s vremenom i događajima iz prošlosti puno snažnije negoli to može napraviti neka druga stvar. Upravo glazba može biti nevjerojatno snažan izvor sjećanja i nostalgije. I tu su istraživanja brojna i svi se više-manje slažu.
Slavlje Božića postalo kolateralnom žrtvom
Nostalgija izazvana glazbom nosi mnoge psihološke prednosti koji se ostvaruju u društvenoj domeni (stvaranje zajedništva), u osobnoj (podizanje samopoštovanja, optimizma i nadahnuća) te egzistencijalnoj domeni (jačanje osjećaja smisla u životu, inspiracije i intuicije). Uzevši to u obzir, moglo bi se reći da stres izazvan božićnom pjesmom izvire iz osjećaja nostalgije koju ljudi vežu uz »pravi« Božić, a to se ne može nikako povezati s kičem i carstvom besmisla koje im prodaje industrija. Nije stoga čudo da nešto u ljudima pukne kad im se onečiste prirodne asocijacije. I kad to onečišćavanje traje, traje i traje.
Jahanje industrije na nostalgiji ima svoje izvore i u tome je slavlje Božića postalo kolateralnom žrtvom. Riječ je o fenomenu koji se već dugo opisuje kao trend posvemašnje psihologizacije društava na Zapadu. A nostalgija je u tome savršeno oruđe za manipulaciju »omađijanim« mnoštvima ili, bolje rečeno, skupinom pogubljenih individua. Baš u stilu božićne reklame jednoga telekoma, koja na prvu slavi obiteljski stol, ali koja nakon što dekonstruira obitelj kao instituciju neurotičnih pojedinaca gdje svi kao nešto žele od naivne dobrice u kičastom božićnom džemperu, uz prelošu pohrvaćenu verziju njemačke pjesme »O Tannenbaum«, poentira rečenicom: »Ma reci ti meni, jesi li ti sretan?«
Trijumf terapeutskoga
Kad je sociolog Philip Rieff 1966. godine napisao svoju knjigu »Trijumf terapeutskoga«, vjerojatno nije mogao očekivati koliko će se dramatično njegova predviđanja ostvariti. Kaže Rieff da je čovjek prošao tri faze svojega razvoja. Prvi je čovjek bio religiozan, tražio je smisao i spasenje pogledom prema vječnosti. Drugi je čovjek bio »ekonomski«, onaj koji je zadržao racionalnost, ali ju je lišio Boga i čije mu je ispunjenje bilo u stvaranju savršenoga društva bogatstva i/ili jednakosti. Treći je čovjek po Rieffu današnji čovjek, psihološki čovjek. Ta nova vrsta pojedinca razlikuje se od predaka po načinu na koji daje smisao svojemu životu.
Dok su starije generacije tražile smisao u interakciji s izvanjskim, uzimajući u obzir kako kulturne tradicije tako i ekonomske težnje, psihološki čovjek uglavnom je zainteresiran za održavanje uravnoteženoga duha, on traži značenje iznutra, iz sebe. Glavno obilježje psihološkoga čovjeka njegova je ravnodušnost. Za razliku od religioznoga čovjeka koji je bio svjestan svoje grješnosti, za psihološkoga čovjeka vrijedi maksima da je on po prirodi dobar, a da sve što je zlo dolazi izvana. Stoga psihološki čovjek treba konstantnu utjehu i potporu jer se na moralnoj hijerarhiji on kao pravednik nalazi na vrhu.
Francis Fukuyama u analizi uzdizanja terapeutske države opisuje razne konkretne manifestacije toga fenomena. Sve postaje podređeno tomu da se pojedinac osjeća dobro, a sva društvena zla postaju izvanjske bolesti nad kojima pojedinac nema kontrolu, od delinkvencije do lijenosti, ništa nije ni osobna ni moralna krivica pojedinca, nego društva koje je dužno liječiti te »bolesti«.
Pouzdano – vrlo nepouzdana valuta
Psihološkomu je čovjeku Bog on sam, centar njegove pozornosti, čašćenja i divljenja, a mjera pažljivosti prema drugima mjeri se aršinom empatije i razumijevanja za osjećaje drugoga, ali – ljubeći prvo samoga sebe. Školstvo više ne služi izgradnji karaktera, nego izgradnji samopouzdanja i samopoštovanja, makar to značilo potpuno odustajanje od obrazovnih ciljeva. Onaj tko je u kontaktu sa svojim osjećajima ima veći potencijal da bude uspješan pojedinac, a to što nema pojma matematiku nema veze. Političari moraju suosjećati s pojedincima i provoditi politike koje ne moraju nužno imati veze s razumom ako služe tomu da se neka skupina pojedinaca zbog toga osjeća dobro.
Rieff je jasno primijetio da će takvo usredotočenje na sebe brzo dovesti do krize smisla, jer kad se uobičajene hijerarhije vrijednosti sruše, nove se ne će izgraditi jer psihološki čovjek nema mehanizme stvaranja čvrstih zajednica bilo kakvoga tipa koje bi stvorile nove mape smisla, pa će se stare hijerarhije samo razmrviti. Kako pobjeda psihološkoga čovjeka postaje konačna, umiru za njim i sve velike ideje i ideologije, ostaju samo prazne ljušture velikih sustava mišljenja, a ono što ostaje pada u opasnost da se vrati u svojem reduciranom i povampirenom obliku. Osjećaji postaju najvažnija i jedina prava valuta, ali kako se zna, oni su pouzdano – vrlo nepouzdana valuta.
Psihološka glazba
U pobjedi psihološkoga i terapeutskoga nad religioznim i racionalnim možda je ključ razumijevanja prodaje božićnoga kičeraja i preopterećenosti prazninom koja se prodaje na svakom koraku. Koliko su medijske i ostale industrije i same pridonijele psihologizaciji svega, stvarajući i prodajući destiliranu žudnju za šaku dolara, teško je procijeniti. One su samo odgovarale prevladavajućim trendovima i time možda samo ubrzavale ono što je ionako moralo doći. Što se tiče eksploatacije božićne glazbe, »božićnoga duha« i značenja samoga Božića, igranje na emotivnu kartu logično je prema čovjeku kojemu su emocije postale droga i kojemu je cilj potraga za nekim difuznim pojmom sreće.
Industrije više ne govore ni religioznomu ni racionalnomu čovjeku, one govore psihološkomu čovjeku, zato su one poput narkomafije, samo nastoje prodati još jedan šut emocija, a da bi usput uvalili i neki proizvod. Žalosno je da ljudi na to padaju, jer poput narkomana, kako podražaji blijede, ovisnik traži više i više dok se na kraju potpuno ne umrtvi. U nostalgiji koju pobuđuje popularna božićna glazba i čitav taj božićni folklor ima nešto zanimljivo, a to je činjenica da mnogima to stvarno ide na živce, i to toliko da okreću glavu i bježe od tih gluposti. Sve to nema više gotovo nikakvu poveznicu ni s pravim osjećajima ni sjećanjima, a generacije koje su još donekle i poznavale ta velika obiteljska okupljanja, taj svečarski duh i radost pravoga Božića, ionako pomalo umiru. Zato industrija reklama i izbacuje sve bizarnije i bizarnije proizvode.
#vjerujubozic, ali ne u banku
Nade ipak ima: toliko ljudi na zornicama, toliko ljudi na misama koji zdušno pjevaju istinske božićne pjesme pokazuje da mnogi ipak ne žele kontaminaciju, ne žele laž koja im igra na jeftinu emociju. Jedini je problem to što, nakon što iziđe iz crkve ili svoje kuće, čovjek se nema gdje skriti, između neke emisije morat će otrpjeti reklamu koja je uspjela povezati grudnjake, pidžame, pivo, sobove, banke, mobitele i građevinski materijal s Božićem, a sve tako kičasto da čovjek isti čas dobije dijabetes. Coca-Cola je svojim kampanjama uspjela brendirati sam izgled Djeda Mraza upravljajući imaginarijem cijelih generacija, tako da te industrije ne treba podcijeniti.
Njihove ciljane kampanje eksploatacije najdubljih ljudskih osjećaja i nečijih svetinja postale su vrlo sofisticirane, one jako dobro znaju na što igraju. To kako one uspijevaju Božićem prodavati čips stvarno je fascinantno. Ali to ne znači da igru treba prihvatiti. Bolje je otići na misu i sa svojim zborom otpjevati jednu božićnu pjesmu, zadovoljstvo sigurno ne će izostati, a i dvostruko ćemo moliti. Psihološki ljudi na kraju smo svi, sa svojim osjećajima, strahovima, nadama i željama i Bog je na zemlju i došao u liku nevinoga djeteta da sa svakim čovjekom podijeli baš sve njegove muke i radosti, od rođenja do smrti. No, Bog nam je došao dati pravi smisao i nadu, tako da je poruka dobra, da, #vjerujubozic, ali ne u banku.
