Već je postalo gotovo »uobičajeno« da neke izjave ili neki dokumenti naših biskupa i pape Franje u određenom dijelu našega vjerničkoga katoličkoga puka (ne samo u Hrvatskoj) naiđu na nekakvo neodobravanje, mrgođenje, prigovaranje. Možda je toga bilo i ranije, možda se vjernici nisu uvijek slagali sa svime što bi rekli ili napisali naši biskupi ili naš poglavar, Kristov namjesnik na zemlji, Papa i rimski biskup, ali se sada zbog mnogo medija to nezadovoljstvo širi i šalje ružnu sliku o vjernicima i Crkvi. Barem ja tako mislim. Na društvenim mrežama javljaju se razni »mudraci«, »priučeni« teolozi (isprike ako sam koga uvrijedila!) koji biskupe proglašavaju »državnim službenicima«, a Papu proglašavaju gotovo heretikom ili heretikom, zapravo čovjekom koji ništa ne razumije i koji Crkvu vodi »u pogrješnom smjeru«, čak protiv Kristove volje i protiv Duha Svetoga. Tako je jedan moj poznanik na svojem profilu na Facebooku napisao da u novoj Papinoj enciklici »Braćo sva« ima elemenata hereze, a prije toga je za naše biskupe iz »Iustitia et pax« rekao da se ponašaju kao »državni službenici u doba koronavirusa«. A znam da je povjesničar i da nije baš (neki) vjernik, a sigurna sam da nije ni teolog. Nemojte me pogrješno shvatiti i misliti da bih ga htjela ogovarati, ili da bih ja svima koji nisu teolozi, nego su »obični« vjernici laici, htjela zabraniti da iznose svoja mišljenja i razmišljanja, pa i o crkvenim pitanjima i dokumentima bilo čijim – Papinim, biskupskim, župničkim… – ali mi se čini da previše blatimo naše pastire, a premalo razumijemo i se manje znamo vjernički ponašati. Kao da objave pišemo samo da se pokažemo »kritičnima« i »pametnima« pred drugima, a možda to uvijek i nismo.
Čitateljica
Slažemo se s Vama da nikomu ne bismo trebali pokušati zabranjivati iznošenje kritike utemeljene na činjenicama, dokazima i argumentima ako je »kritičar« stručan i upućen u tematiku koju razmatra i o kojoj piše. No danas je takvih kritičara – posebno na društvenim mrežama koje spominjete u pismu – sve manje, a mnogi su korisnici društvenih mreža površni i olako »lijepe etikete« redom, pa to čine i neki vjernici. »Etikete« se lijepe ne samo crkvenim poglavarima i državnim službenicima, nego i svima drugima s kojima pojedinci »dijele« svijet novih medija i društvenih mreža.
No ne ćemo u ovom odgovoru pisati o novim medijima, niti »u obranu« uzimati naše biskupe i Papu, niti ćemo držati lekcije vjernicima o tome kako trebaju biti »poslušni i podložni« crkvenoj hijerarhiji u svakom trenutku. Ali ćemo podsjetiti na ono što se u našoj crkvenoj i vjerničkoj terminologiji zove »sensus fidei« i »sensus fidelium« – »osjećaj vjere« i »osjećaj vjernika«, o kojem ćete mnogo pronaći u dokumentima Drugoga vatikanskoga koncila, posebno u »Lumen gentium« (br. 12) i »Dei Verbum« (br. 8), koji nas – kao iskrene i poštene vjernike – obvezuju. Barem toliko, ako to smijemo reći, da u svom neslaganju ne smijemo iznositi neutemeljene tvrdnje, pa čak i neistine.
Rimski pomoćni biskup i dugogodišnji profesor fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu mons. Rino Fisichella piše: »Sensus fidei (‘osjećaj vjere’) ponajprije nalazimo u sposobnosti razumijevanja vjere kao poziva na nasljedovanje kojim je učenik sve sličniji učitelju. Na to već misli NZ kada spominje sensus Domini, ‘misao Gospodnju’ (1 Kor 2, 16), ‘prosvijetljene oči srca’ (Ef 1, 18) ili ‘duhovno shvaćanje’ (Kol 1, 9). Isto nazivlje susrećemo u otaca koji taj pojam obogaćuju naknadnim obilježjem, a to je vidljivo zajedništvo svih vjernika u jednoj istini. U tom smislu oni spominju sensus ecclesiasticus et catholicus, posebno Bazilije, Augustin, Lav i veliki otci, sentire cum Ecclesia«, što znači: osjećati s Crkvom, piše mons. Fisichella i dodaje da najbliži izraz našemu poimanju imamo kod sv. Augustina koji je napisao: »Habet namque fides oculos suos – Vjera, naime, ima svoje oči.«
U dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« među ostalim se ističe: »Naime, tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga učiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu Božju riječ (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo prianja uz vjeru jednom predanu svetima (Jd 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je potpunije primjenjuje.« Već je u tim riječima vidljiv jasan poziv svima nama da dopustimo da nas vodi »isti Duh Sveti« i da nas posvećuje ne »samo po sakramentima i službama«, nego da budemo svjesni i činjenice da isti taj Duh Sveti »raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: ‘Svakomu se daje očitovanje Duha na korist’ (1 Kor 12, 7)«, a »sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).« U tom duhu trebali bismo razmišljati i djelovati kao vjernici, svjesni da svojom površnošću i olakim komentarima u javnosti, kao i »kritizerskim« pristupom bez pokrića onomu što nam objavljuju biskupi i Papa, ne pridonosimo rastu naše crkvene zajednice ni jedinstvu u njoj. Takvim odnosom niti pridonosimo dijalogu niti pokazujemo svoju stručnost, a ni onaj prijeko potreban »osjećaj vjere«, pa ni »osjećaj mjere« za ono što je potrebno, a što nije potrebno iznijeti u javnost.
