POZADINA KAZALIŠNOGA INCIDENTA U SPLITU Kad umjetniku muze okrenu leđa, onda vrijeđa

Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,
smina nje stvoren’ja hoću govoriti;
zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost,
ne htij mi kratiti u tom punu milost.

Marko Marulić zaslužio je naziv otca hrvatske književnosti jer je va versih harvacki ispripovijedao ono što su njegovi prethodnici pripovijedali na latinskom jeziku. Na samom početku svoje »Judite« Marulić koristi tipičan epski postupak, invokaciju. Međutim, za razliku od starih poet koji su zazivali Apolona i muze, Marulić zaziva i traži milost i pomoć svojega Gospodina. Budući da u pokušaju nove kurikularne reforme »Judita« nije bila predviđena za cjelovito čitanje, onomu tko bi pročitao samo četiri navedena stiha odmah bi bilo jasno kakav je svjetonazor i kakve je vrijednosti zastupao Marulić i tomu bi, posve površnom poznavatelju Marulićeva djela, sigurno bilo nejasno zašto se na manifestaciji koja nosi njegovo ime nalazi uradak kojim se pokušava oskvrnuti njegova Boga.

Puno se u posljednje vrijeme govorilo o slobodi, mnogima su je puna usta pa se stječe dojam da neprestano žvaču nešto što ni sami nisu u stanju probaviti, jer dok se progovara o slobodi izbora, slobodi izražavanja, slobodi umjetničkoga stvaranja i mnogim inim slobodama – zaboravlja se na slobodu onoga drugoga i drukčijega, a riječ odgovornost pritom zapinje kao kost u grlu, ne dopuštajući konzumentima slobode da ju progutaju.

Ideja o autonomnosti umjetnosti nije, kako neki vole misliti, ni njihova ni nova tvorevina, ali valja se zapitati koliko je autonomna umjetnost koja vrijeđa nečije svetinje, a pritom pogoduje određenim političkim opcijama koje ju, po svemu sudeći, i financiraju. Ako se danas vode vjerski ratovi u ime vjere, zloporabom vjere, dakle, i takvi se postupci javno kritiziraju te se poistovjećuju pojedinačni primjeri s većinom posve drukčijih nazora, zašto je onda tako teško povjerovati da se i govorom o slobodi onih koji ne poštuju slobodu drugih ta ista sloboda zapravo zlorabi?

Uloga umjetnosti jest provokacija. Smisao književnoga i svakoga drugoga djela jest da onaj koji čita, sluša ili gleda nakon tog iskustva preispita svoje stavove i da, umjesto usklika To je bilo lijepo! ili To je bilo zabavno!, svoj pogled usmjeri prema sebi i u sebi pokuša pronaći odgovor na pitanje koje mu je postavilo umjetničko djelo, naravno, ako je to pitanje prepoznato. Umjetnost je oduvijek bila i ostat će katarzična, a ljepota je ona koja se nalazi u njezinoj biti i ta je ljepota, kao i svaki njezin izričaj, podložna promjenama. U jednom je razdoblju ljepota nazvana i ljepotom ružnoga i njezina je uloga bila potresti primatelja, no valja se zapitati je li nužno da takva vrsta potresa proiziđe isključivo iz uvrjede? Može li čovjeka danas potresti i protresti nešto što nije blasfemično i lascivno?

Salman Rushdie, autor romana »Sotonski stihovi« zbog kojega je na njega bačena fetva (poziv na ubojstvo), izjavio je da sloboda izražavanja ne postoji bez prava da se uvrijedi, što bi značilo da takva vrsta slobode ne samo da podrazumijeva uvrjedu, nego da uvrjeda odjednom postaje i nečije pravo. U komunikacijskim vještinama koje njeguju suprotstavljanje različitih stavova, kao što je primjerice debata, ne postoji kategorija uvrjede koja bi se mogla svrstati u skupinu argumenta. Uvrjeda zapravo postaje argument samo onda kada argumenata više nema i kada mašta, kao temeljni pokretač čovjekova stvaralaštva, zakaže i odbije poslušnost svojemu tvorcu.

Činjenica je da je umjetnost, u kojem god obliku bila stvarana, pa tako i u obliku književnoga teksta, uvijek nekomu bila neprijatelj. Knjige su bile spaljivane, uništavane, zabranjivane, a istovremeno su se poput feniksa podizale iz vlastita pepela, moćnije od bilo kakve cenzure koja im je, zapravo, i bila najbolja reklama. Činjenica je također i da neke od knjiga koje su bile zabranjivane i završavale na sudovima danas imaju status klasika i nalaze se na popisima školskih lektira.

Zasigurno ne prođe ni jedan nastavni sat iz predmeta Hrvatski jezik na kojem se obrađuje stvaralaštvo Gustava Flauberta ili Charlesa Baudelairea a da se ne nađe makar jedna znatiželjna ruka u zraku koja nakon odslušane priče o sudskom procesu »Gospođe Bovary« ili »Cvjetova zla« ne postavi pitanje: Zašto mi to danas moramo čitati ako su te tekstove prije 160 godina smatrali neprimjerenima? I, doista, kako odgovoriti na to pitanje? Mogu li zadovoljavajući odgovori na njega biti da su se vremena promijenila i da su granice pomaknute pa je ono što tada nije bilo dopušteno njihovim vršnjacima danas dopušteno njima? Ili da je doba u kojem su obojica stvarala bilo praćeno snažnim licemjerjem tadašnje buržoazije i njezinim lažnim moraliziranjem ili da su oba procesa bila namještena, s obzirom na to da su se i Flaubert i Baudelaire iste godine u istom gradu pod istom optužbom branili pred istim tužiteljem? Ili je, možda, najpravednije reći da je odgovor na njihovo pitanje zapisan u vremenu, jer ono je odlučujući čimbenik zahvaljujući kojemu neko djelo stječe ili ne stječe status klasika? Klasik je to što jest zato što se odlikuje kategorijom izvanvremenskoga, zato što uspijeva ono što čovjeku nikako ne polazi za rukom – pokoriti vrijeme. I Flaubert i Baudelaire jesu klasici unatoč svojim »mrljama iz prošlosti« i to zato što njihova djela i danas govore jednako aktualno kao što su govorila i u svoje doba. Njihova provokacija nije bila sama sebi svrhom, nije bila klišejizirana, nije bila isforsirana, nemotivirana ni prazna; nije bila rezultat već viđenoga scenarija, bila je iskorak u nepoznato i zato je, u umjetničkom smislu, preživjela, za razliku od provokacije izvedene na daskama splitskoga HNK-a koja bi, i da se nije oko nje podiglo toliko prašine, sama sebi presudila kao što si je početkom 20. st. presudila i avangarda kada je u svojoj provokaciji postala neslušljiva, nečitljiva i negledljiva.

Tin Ujević, čovjek kojemu boemština nije bila samo stil života, nego život sam, pokazao je pjesmom »Oproštaj« kako se odnositi prema vrijednostima na kojima je izrastao, ali koje su s vremenom prestale biti njegovim vrijednostima:

Ujević je na svojoj mladoj lađi razapeo slobodna, smjela i nova jedra, zaputio se na plovidbu bez vođe, bez zapovjednika, bez onoga tko će usmjeravati njegov put, nazvao se vjernikom heretičke struje, buntovnikom, iskoristio je gotovo sve izraze koje danas koriste oni koji sebe smatraju naprednima, a da pritom nikoga nije uvrijedio. Štoviše, u trenutku u kojem se otisnuo od tradicije, poklonio se Maruliću i pokazao da umjetnik može biti avangardan, da može biti provokativan i da istovremeno može i propitkivati i poštivati vrijednosti, stavove i svjetonazore.

Književnost, odnosno umjetnost općenito koja ne počiva na provokaciji, koja ne poziva čovjeka na redefiniranje, takva umjetnost podilazi, zaustavlja i čovjeka i društvo u razvoju, sve što takne pretvara u baru ustajale vode, u močvaru, u žabokrečinu, jer takva umjetnost nije usmjerena na promjenu; takva se umjetnost prostituira, ona je isključivo na prodaju. Međutim, i s provokacijama treba oprezno, jer kada se zanese, i provokator može podleći simptomu nizvodnoga plivanja: provocirajući jedne, pogoduje drugima. U trenutku u kojem provokacija počne prelaziti u uvrjedu, u kojem se ne propituje, nego obezvrjeđuje ono što je drugomu sveto, znači da je »umjetnik« ostao bez ideje, da su mu, silnim invokacijama unatoč, sve njegove muze okrenule leđa, da mu je, umjesto riječi, u ustima ostala samo pljuvačka i da se s njim, ukoliko čovjek ne želi osjetiti slinu na svojem obrazu, ne treba upuštati u polemiku, nego samo u žaljenje.