Molim vas da mi objasnite isusovački red, a posebno isusovačku zakletvu ili kako je na internetu nazivaju »jezuitska zakletva«. Naime, zakletva me – ako je istinito prenesena – ne samo zbunjuje, nego i šokira.
Čitatelj Mario
Kada bismo bili sigurni da ste iz Zagreba ili nekoga drugoga grada u Hrvatskoj u kojem djeluju isusovci, uputili bismo Vas da se javite njima kako biste iz njihovih usta čuli istinu o tom za Crkvu povijesno i aktualno važnom redu, to jest redovničkoj zajednici. Za istinitu informaciju bilo bi dovoljno i da ste posjetili službenu internetsku stranicu Družbe Isusove (isusovci.hr), s koje i mi preuzimamo podatke za ovaj naš odgovor, na kojoj osim povijesti možete pročitati više i o duhovnosti i o aktualnostima vezanim uz Družbu Isusovu. Dovoljno je podsjetiti na činjenicu da ta redovnička zajednica svoju povijest, kako pišu, »temelji na dubokome duhovnome iskustvu svetoga Ignacija Lojolskoga u Manresi«, kada je odlučio postati svećenik te je hrabro – u dobi od 30 godina – započeo 11-godišnji studij na pariškoj Sorbonni. »Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali ‘prijatelji u Gospodinu’. Osim Ignacija tu su skupinu činili Franjo Ksaverski, Petar Faber, Alfonz Salmeron, Diego Laynez, Simon Rodriguez i Nicola Bobadilla. Oni su u kapeli na Montmartreu, sjeverno od Pariza, položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da će nakon studija i ređenja otputovati u Jeruzalem i tamo djelovati među muslimanima. Ako pak to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj zemlji, plan s Jeruzalemom im je u konačnici propao. Stoga su se uputili prema Rimu te su se, stigavši u Vječni grad, stavili papi Pavlu III. na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih ‘reformiranih svećenika’, kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove«, pišu isusovci o sebi, dodajući da je njihov utemeljitelj »vrlo brzo napisao Formulu Instituta, dokument u kojem je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice«. »Predao ju je papi na odobrenje.
Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. godine bulom Regimini militantis Ecclesiae svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu – Družbu Isusovu. Ignacije je bio izabran za prvoga vrhovnoga poglavara i tu je službu obavljao sve do svoje smrti 1556. godine.«
O širenju Družbe, pastoralnom i misionarskom djelovanju možete više pročitati i sami, a mi ćemo se osvrnuti na ono što se lažno predstavlja kao »isusovačka zakletva« ili pejorativno kao »jezuitska zakletva«, kako pišete, a čega zapravo – nema. No »ono« čega ima puno je laži i izmišljotina protiv isusovaca jer su povijesno važni i za Crkvu i za društva u kojima su djelovali i djeluju, ne samo na duhovnom, nego i na znanstvenom, socijalnom i drugim područjima. O tome svjedoči i jedan povijesni podatak: »Papa Klement XIV., pod pritiskom kraljevske loze Burbona i pokreta jansenista, potpisuje dekret kojim dokida Družbu Isusovu 1773. godine. No nakon više od četrdeset godina, točnije 1814. godine, papa Pio VII. je bulom Sollicitudo omnium ecclesiarum ponovno uspostavio Družbu koja djeluje sve do danas.« Jedan od razloga zašto se ružno govori o isusovcima, premda čine mnogo dobra, može biti i činjenica da »danas vode više od 800 školskih i odgojnih ustanova te brojna sveučilišta u više od 60 zemalja«. »Na njima se školuje više od dva milijuna mladih ljudi. Oko 16 000 isusovaca danas djeluje u 112 zemalja diljem svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci su angažirani u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS), u ekumenskom dijalogu kao i u dijalogu s nekršćanskim religijama. Vode i papinsku zvjezdarnicu, a valja spomenuti kako brojni isusovci diljem svijeta rade u sredstvima društvenog priopćivanja: na radiju, televiziji, internetu, u filmu i tisku. Konačno, treba istaknuti da je 2013. godine prvi put u povijesti jedan isusovac postao papa: riječ je naravno o Jorgeu Mariju Bergogliu koji je uzeo ime Franjo.«
Kada se govori o »isusovačkoj zakletvi«, na pejorativan se način lažima i ruglu izvrgava sam način na koji neki kandidat postaje redovnik Družbe Isusove – bilo da je svećenik, bilo da želi biti časni brat (koji nije svećenik). Naime, isusovci – kao i uostalom drugi redovnici – nakon novicijata koji traje dvije godine polažu zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, potom studiraju filozofiju i teologiju, a nakon svećeničkoga ređenja (oni koji nisu časna braća) i »nekoliko godina pastoralne prakse i specijalnih studija slijedi takozvana ‘treća probacija’ ili treća kušnja, a to je intenzivna duhovna priprema za zadnje zavjete i traje unutar jedne godine po rasporedu instruktora«, te potom i »polaganje zadnjih zavjeta i konačno pritjelovljenje Družbi« (što vrijedi i za časnu braću, s malo drugačijim formativnim putom), ističu sami isusovci na www.isusovci-split.hr, dodajući: »Ne opuštaj se. Formacija se nastavlja do konca života.«
