U ovom broju naše rubrike odlučili smo vam predstaviti jednoga od najomiljenijih crkvenih pastira – svetoga papu Ivana XXIII. O dobroti i duhovnoj veličini ovoga svetca svjedoči i njegov nadimak »Dobri papa« koji su mu nadjenuli njegovi suvremenici. Papa Ivan XXIII., rođen kao Angelo Giuseppe Roncalli, bio je dijete talijanskih planina. Rođen je davne 1881. godine, a svoj svećenički poziv osjetio je već s deset godina u sjemeništu u Bergamu. Od toga je trenutka započelo izazovno duhovno putovanje ovoga svetca koje je svakako kulminiralo 1958. godine kada je, na iznenađenje mnogih, postao 261. nasljednik apostola Petra. Vrijeme njegova pontifikata obilježeno je brojnim anegdotama zbog kojih je stekao simpatije kršćana, ali i pripadnika drugih religija. Upravo je ovaj papa želio Crkvu koja se otvara svijetu, onu Crkvu koja osluškuje puls svojega stada, ali i Crkvu koja s poštovanjem ulazi u dijalog s pripadnicima drugih religija. Želeći takvo proljeće Crkve, sveti Ivan XXIII. godine 1962. saziva Drugi vatikanski koncil, koji je 1965. dovršio njegov nasljednik Pavao VI. Osim velikoga pastoralnoga doprinosa toga koncila, valja istaknuti kako je i naš »Glas Koncila« »plod« Drugoga vatikanskoga sabora. Naime, te je 1962. godine odlukom zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera počeo s izlaženjem bilten pod nazivom »Glas s Koncila«, koji je izvještavao upravo o zbivanjima i odlukama donesenim na Drugom vatikanskom koncilu. Ostalo je, reklo bi se, povijest.
U ovom vam broju pišemo i o dvjema najpoznatijim enciklikama pape Ivana XXIII. pod nazivom »Mater et magistra« i »Pacem in terris«. Predstavili smo vam i jednu od najvažnijih deklaracija Drugoga vatikanskoga koncila »Nostra aetate«, koja progovara o odnosu Crkve s drugim nekršćanskim religijama. Iako je deklaracija objavljena sada već davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća, brojne su preporuke i tvrdnje navedene u »Nostra aetate« i danas aktualne. Stoga nas sveti papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil i danas opominju da je Crkvi potrebno proljeće, a toga je svjestan i današnji papa Franjo koji nas poziva da iziđemo na ulice, da odemo na periferije ljudskih egzistencija i da baš ondje naviještamo evanđelje.
Još od vremena velikoga crkvenoga raskola, povijest Katoličke Crkve obilježili su brojni pojedinci koji su se svojim djelima zauzimali za obnovu odnosa s drugim kršćanskim zajednicama. Ipak, trebalo je proći punih devet stoljeća da se crkveni otci, okupljeni na Drugom vatikanskom koncilu, ozbiljnije posvete temi ekumenizma. Tako poziv na dijalog, suradnju te poštovanje prema drugim kršćanskim i nekršćanskim religijama postaje sinonim za Drugi vatikanski koncil.
Iako se ekumenizam uglavnom spominjao u kontekstu odnosa s pravoslavnim kršćanima, biskupi su tijekom Drugoga vatikanskoga koncila otišli »korak dalje«. Naime, među mnoštvom dokumenata donesenim na spomenutom koncilu, na poseban se način ističe deklaracija »Nostra aetate« koja, kako ističe don Nikola Bižaca, »najpotpunije sažima problem odnosa Crkve i nekršćanskih religija«. Ta deklaracija postaje svojevrsna crkvena reakcija na sve veću modernizaciju i globalizaciju koje su već u to vrijeme počele brisati prostorne i vremenske barijere među ljudima, a mi se usuđujemo reći da je ona svakako na tragu otvorenoga razmišljanja pape Ivana XXIII. Naime, narodi su se počeli sve više povezivati i susretati s kulturom drugih i drukčijih, a upravo Crkva ima zadaću svraćati pozornost na »ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnog zajedništva«, stoji u uvodu deklaracije. U takvom moderniziranom svijetu, nastavlja se dalje u deklaraciji, kršćani se susreću s pripadnicima drugih vjeroispovijesti. »Nostra aetate« navodi one najveće religije poput islama, judaizma, hinduizma i budizma te ističe kako »Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta« te »s iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja«.
Međutim, ta deklaracija ne može biti djelotvorna bez nas kršćana jer nas Sveto pismo upozorava da »tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8). Stoga i crkveni pastiri okupljeni na povijesnom Drugom vatikanskom koncilu šalju svim vjernicima, a posebno mladima, poruku da »žive u miru sa svim ljudima tako da budu doista sinovi Otca koji je na nebesima«.
Mnogo je vremena bilo prošlo od Prvoga vatikanskoga koncila, svijet je išao naprijed, razvijala su se nova znanja, nove tehnologije, život je općenito postao bolji i napredniji, ili barem drukčiji, a u skladu s tim Crkva je razvijala i na nove načine tumačila svoj nepromjenjivi nauk. Uvidjevši sva zbivanja na svjetskoj sceni, papa Ivan XXIII. odlučio je sazvati Drugi vatikanski koncil i približiti Boga, Crkvu i njezino naučavanje narodu i svim stanovnicima svijeta. Stoga je 11. listopada 1962. godine i službeno započelo zasjedanje kojemu je nazočilo 2540 biskupa i drugih koncilskih otaca iz cijeloga svijeta. Bilo je to prvo od ukupno četiri zasjedanja koja su trajala sve do 1965. godine.
Papa Ivan XXIII. za cilj je imao ponovno pokrenuti dijalog između naroda i svećenika, jer je želio preskočiti svojevrsnu »barijeru« koja se s godinama stvorila među njima. Osim toga, imao je viziju otvaranja Crkve kao i veće uključenosti svećenika, biskupa i svih službenika Crkve, ali i vjernika laika u razvoj i širenje vjere i mjesnih katoličkih zajednica, počevši od (nad)biskupija. Želio je potaknuti njihovu međusobnu suradnju na dobrobit svih. Stoga je Crkva postala otvorenija i po pitanju drugih kršćana, kao i prema drugim svjetskim religijama.
Važna promjena dogodila se i u načinu slavljenja euharistije. Naime, do Drugoga vatikanskoga koncila jedinstveni jezik euharistije bio je latinski, a od tada je uvedeno korištenje narodnoga jezika, također kao mjera približavanja i otvaranja prema vjernicima laicima. Promijenjen je i liturgijski kalendar.
Kako je papa Ivan XXIII. ubrzo umro, naslijedio ga je papa Pavao VI. koji je nastavio stopama svojega prethodnika zastupajući i provodeći dalje njegove ideje sve do kraja Drugoga vatikanskoga koncila 8. prosinca 1965. godine.
Drugi vatikanski koncil bio je veliki zaokret Katoličke Crkve te se često naziva i proljećem Crkve. Upravo je taj koncil utirao put Crkvi kakvu danas poznajemo, koja živi u svojem vremenu, »u svijetu, ali nije od ovoga svijeta«, koja je otvorena narodu i koja s njim neprestano živi – Crkvi koja vodi svoje vjernike prema vječnomu spasenju.
Angelo Giuseppe Roncalli bio je dijete talijanskih planina, rođen 25. studenoga 1881. godine u mjestu Sotto il Monte. Već je s 10 godina osjetio Božji poziv i otišao u sjemenište u Bergamu. Potom odlazi u Rim gdje je 1904. zaređen za svećenika. Prije nego što je postao svećenik služio je vojni rok. Nakon ređenja postaje tajnik bergamskoga biskupa Radini-Tedeschija te radi kao predavač u sjemeništu. Poslije ga je životni put odveo u Prvi svjetski rat gdje je bio vojni kapelan. Nakon rata postaje predsjednik Misijskoga apostolata za Italiju, a bavi se i pisanjem o svetom Karlu Boromejskom te upoznaje kardinala Achillea Rattija, koji uskoro postaje papa Pio XI. On ga uvodi u diplomatsku službu te ga imenuje biskupom u ožujku 1925. i šalje u Bugarsku. Zanimljivo je da je jednom prilikom na putu za Bugarsku posjetio Đakovo te se divio katedrali, rekavši da je to najljepša crkva između Venecije i Carigrada.
Poslije postaje apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj te razvija dobre odnose s drugim kršćanima, posebno s pravoslavcima. Već se tada vidjelo njegovo nastojanje za dijalogom i dobrim odnosima za koje će se zauzimati i na Drugom vatikanskom koncilu, a tijekom Drugoga svjetskoga rata pomagao je i Židovima.
Početkom 1953. godine papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, a zatim i patrijarhom Venecije. Uskoro papa umire pa Roncalli odlazi u Rim na konklave, na kojim je bez ikakvih nadanja i naznaka izabran za novoga papu. Uzima ime Ivan XXIII.
Zbog svoga vedra duha, šaljivosti i blizine s ljudima, ostao je zapamćen kao Dobri papa, o čemu svjedoče i brojne anegdote. Ujedno je i jedini papa koji je pisao dnevnik, a ostavio je vrlo velik trag u povijesti Crkve sazvavši i Drugi vatikanski koncil na kojem se Crkva osuvremenila i otvorila pastoralnomu djelovanju u svijetu i za sav svijet. Umro je 3. lipnja 1963. godine, a pokopan je u bazilici sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2000. godine, a papa Franjo 14 godina nakon toga – 2014. godine – svetim, zajedno s Ivanom Pavlom II.
Prije 58 godina, točnije 15. svibnja 1961., izišla je enciklika pod naslovom »Mater et magistra« odnosno »Majka i učiteljica« pape Ivana XXIII. Njezino ime simbol je uloge Crkve u tadašnjem, ali i današnjem svijetu, odnosno uloge Crkve kao učiteljice i majke koja vodi svoju zajednicu kako bi na svoj način promicala ljudsko dostojanstvo i zauzimala se za vječno spasenje svih ljudi.
Na pedesetak stranica enciklike papa Ivan XXIII. na latinskom se jeziku dotaknuo tema suvremenoga razvoja koje bi valjalo uskladiti s kršćanskim načelima, a dokument je objavljen na sedamdesetu obljetnicu izlaska enciklike pape Lava XIII. »Rerum novarum«, no ne zaboravlja ni »Quadragesimo anno« pape Pija XI. Svjestan da su se u svijetu dogodile mnoge promjene, posebno nakon Drugoga svjetskoga rata, papa Ivan XXIII. ističe mnoga područja u kojima bi se rad trebao uskladiti s kršćanskim načelima poput napretka u korištenju atomske energije, automatizaciji proizvodnje, ali i novom načinu i novim sredstvima komunikacije. Spominje i mnoge druge probleme poput neujednačenosti između poljoprivrede i industrije u mnogim zemljama. Također, bilo je to razdoblje rasta različitih međunarodnih organizacija za pomoć zemljama posebice Azije i Afrike, koje su se stabilizirale na političkom planu nakon sloma kolonizacije i oslobađanja. Ideja koju je promicala enciklika zapravo se odnosila na tvrdnju da bogatije zemlje trebaju pomagati slabijima u stabilizaciji, odnosno pomagati im na kršćanskim temeljima u podizanju i rastu, bez nametanja vlastite kulture ili pak političke kontrole.
Zajedničko dobro kao kvalitetan »balans« različitih elemenata zajednice ili ekonomije temeljni je cilj te papine enciklike. Godinu dana nakon njezine objave započeo je Drugi vatikanski koncil, na kojem je jedna od misli vodilja i bila ona iz dokumenta »Mater et magistra«: »Ovom je nauku glavno načelo: čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek koji je po naravi društveno biće uzdignuto u nadnaravni red« (MM 219).
Ni jednoga papu, kako se govori, narod nije toliko volio zbog blizine s njim i humora kao svetoga Ivana XXIII. Upravo zbog toga dobio je naziv Dobri papa – »Papa buono«. Bio je vrlo blizak s ljudima te ih je često i uveseljavao svojim šalama, pričama i anegdotama. Njegov duhoviti karakter privlačio je ljude, stvarajući osjećaj povezanosti, blizine i radosti. Sve to pridonijelo je stvaranju upravo toga naziva Dobroga pape, koji je do danas ostao zapamćen i koji se i dalje rabi.
Poznate su anegdote iz njegova života koje su uveseljavale sve vjernike, a često se znao našaliti i na vlastiti račun. Tako je primjerice šećući ulicama Rima za vrijeme konklava načuo jednu ženu kako komentira njegov tjelesni izgled: »Bože moj, kako je debeo!« On se okrenuo i rekao joj: »Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!«
Isto tako, građani su na početku njegova pontifikata komentirali kako često izlazi iz Vatikana, za razliku od svojih prethodnika, pa je jednom prilikom u šali rekao: »Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću.«
Kada bi primao posjete, također je duhovitošću razbijao napetosti i tremu. O tome svjedoči i anegdota o oslovljavanju supruge američkoga predsjednika Kennedyja. Papa je prije primanja u audijenciju pitao jednoga od svojih suradnika kakav je protokol: »Kako trebam osloviti predsjednikovu ženu?« »Sveti Otče«, odgovorio mu je monsinjor, »recite joj: Madame Kennedy ili Madame!« U međuvremenu je predsjednik Kennedy sa ženom Jacqueline ušao u prostoriju, a papa je spontano raširio ruke i s velikim osmijehom rekao: »Ah, Jacqueline!« Svima je to bilo vrlo simpatično, posebno samoj Jacqueline.
Ponekad su te anegdote i malo ozbiljnijega karaktera, kao ona u kojoj je Dobri papa prepričao svoje probleme kada je tek postao papa. »Često se probudim u noći i počinjem razmišljati o ozbiljnim problemima u svijetu i kažem sebi kako bih trebao porazgovarati s papom o tim problemima. Drugoga dana kada se probudim, sjetim se da sam ja zapravo papa.«
Upravo zbog tako otvorena pristupa, pokazujući da je i on samo običan čovjek s nedoumicama i teškoćama, kao i smislom za humor, postao je ljudima drag i blizak te su ga potpuno zasluženo i prozvali Dobrim papom.
Kada je na Veliki četvrtak 11. travnja 1963. papa Ivan XXIII. objavio encikliku »Pacem in terris«, svijet se nalazio na rubu novoga globalnoga sukoba. Prije samo nekoliko mjeseci, u listopadu 1962., došlo je do Kubanske krize, a dvije godine prije toga u Berlinu je podignut zid koji je odvajao istočni od zapadnoga dijela grada, postavši tako simbol hladnoratovske podjele svijeta između dvaju ideološko-političkih blokova. »Pacem in terris«, koja je ujedno i posljednja enciklika Ivana Dobroga, koji je umro nakon dva mjeseca, naišla je na snažan odjek ne samo među katolicima, nego i u čitavu svijetu. Obraćajući se prvi put i svim ljudima dobre volje, u duhu Drugoga vatikanskoga koncila, koji se upravo odvijao, Ivan XXIII. progovara o svijetu bez granica i blokova, zauzima se za prevlast dijaloga i pregovaranja u diplomaciji te poziva na okupljanje oko onoga što ujedinjuje. Kao jedna od najpopularnijih papinskih enciklika, koju su u to vrijeme u cijelosti prenosili brojni svjetski mediji i čiji se primjerak čuva i u arhivima Ujedinjenih naroda, »Pacem in terris« bila je poziv na suradnju u svrhu dobra i otkrivanje zajedničke čovječnosti. U trenutku najvećega zaoštravanja odnosa tijekom hladnoga rata, ona je bila poziv na razum protiv bezumlja globalnoga ratovanja, koje je moglo razoriti ljudsku civilizaciju. »Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito sazdati i učvrstiti samo savjesnim održanjem reda što ga je Bog uspostavio« (»Pacem in terris«, 1), misao je kojom sveti Ivan XXIII. otvara encikliku. Zauzimajući se za ljudsko dostojanstvo i sve ono što ga čini, poput prava na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti ili prava na tjelesnu nepovredivost, hranu, odjeću, liječenje (»Pacem in terris«, 11-14), Papa je stao u obranu čovjeka tako da se nije opredijelio ni za jedan politički blok. No snaga njegove poruke iznesene u enciklici leži i u činjenici da Ivan XXIII. u zauzimanju za mir ne traži samo odgovornost vlastodržaca, nego govori i o suučesništvu i suodgovornosti svakoga čovjeka u održanju mira i reda.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, Z. Medak
