Prorok Ilija koji se u Izraelu borio za vjeru u jedinoga Boga pošao je na brdo Horeb kako bi obnovio iskustvo susreta s Bogom na onom istom mjestu gdje je Mojsije od Boga primio Savez. U trenutku kad Bog ondje prolazi kraj njega u »šaptu laganog i blagog lahora«, Ilija mu prenosi svoju tjeskobu: »Revnovao sam veoma gorljivo za Gospodina nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke.«
Nedjeljni odlomak izravni je odgovor na tu Ilijinu tjeskobu. Bog mu određuje da se vrati u damaščansku pustinju te da pomaže Hazaela za aramskoga kralja, a Jehua za izraelskoga kralja, no ponajprije mu zapovijeda da pomaže Elizeja za proroka namjesto sebe. Ilija izvršava Božji nalog te naišavši na Elizeja dok je orao, »baci na nj svoj plašt«. U to je doba svatko imao samo jedan plašt, pa je plašt bio osobni znak čovjeka, gotovo kao da je označavao samu osobu. Usto, Ilijin je plašt imao posebna svojstva tako da se prorok njime služio da bi izveo i neka čudesna djela. Pred kraj svoga života Ilija će tim plaštem udariti o vode Jordana koje će se razdvojiti te će Ilija i Elizej prijeći po suhu, čime se ponavlja čudo prelaska preko Crvenoga mora i prelaska izraelskoga naroda preko Jordana u doba Jošue. Na kraju će Elizej naslijediti taj plašt i njime činiti jednaka čuda. Bit će to znak da na njemu počiva Božja naklonost baš kao što je počivala i na Iliji. U prvi mah Elizej nije spreman prihvatiti Božji poziv, nego se želi prvo oprostiti od svojih roditelja, no Ilijin odgovor jasno izriče da pri Božjem pozivu ne može biti odgađanja. Čovjek mora uvijek biti pripravan krenuti onamo kamo ga Bog šalje. Čuvši Ilijin odgovor, Elizej prekida svoj dotadašnji život, što je označeno žrtvenim obredom. Početak novoga pothvata, novoga života, a posebice kretanje za Božjim pozivom mora u svom korijenu imati molitvu i žrtveno predanje Bogu. Uz Iliju, Elizej će biti najutjecajniji među prvim prorocima u izraelskom narodu.
Evanđelist Luka jasno naznačuje da Isus kreće prema Jeruzalemu. Od ovoga je trenutka jasno da su se »navršili dani da bude uznesen«, a Isus to putovanje poduzima »sa svom odlučnošću«, premda zna što ga ondje čeka. Od toga trenutka pa do svoga mesijanskoga ulaska u Jeruzalem on će sa svojim učenicima biti »na putu«, što će biti slika života Crkve. Kasnije će u Djelima apostolskim Luka Crkvi dati naziv »Put«. U evanđelju se od sada često ponavlja, gotovo kao refren, izraz: »dok su išli putom«, a Isus poučava dvanaestoricu što znači biti na putu, kako Crkva treba živjeti. Već u susretu sa Samarijancima, koji ih nisu htjeli primiti, Isus poučava kako se valja odnositi prema drugačijima, prema onima koji misle ili vjeruju drugačije. Poučava ih i koji su zahtjevi apostolskoga poziva, odnosno koje su posljedice odluke da se krene za Isusom. U prvom slučaju netko se sam nudi Isusu da će za njim ići »kamo god on pošao«. Isusov odgovor upućuje na to da krenuti za njim znači odreći se sigurnosti na ovom svijetu. U drugom slučaju Isus je taj koji ima inicijativu i poziva čovjeka da ga slijedi, no ovaj traži izgovor i želi prvo pokopati otca. Isusov odgovor ne protivi se brizi za bližnje, nego upućuje na to koji su prioriteti. Mrtvi koji moraju pokapati svoje mrtve nisu oni tijelom mrtvi, nego duhom mrtvi. Sljedbenik Isusov treba biti okrenut životu i kraljevstvu Božjemu. U trećem slučaju netko opet želi slijediti Isusa, ali poput Elizeja želi se oprostiti sa svojima. Isus traži potpuno i bezuvjetno predanje za kraljevstvo Božje.
Poslanica Galaćanima mogla bi se nazvati i poslanicom slobode. Nedjeljnim odlomkom ulazi se u srce njezina govora o slobodi. Pavao piše Galaćanima koji su se povodili za onim strujama u židovskom kršćanstvu koje su držale da je obrezanje i obdržavanje židovskoga zakona potrebno za postizanje spasenja. Pavao je na to gledao kao na povratak u ropstvo zakonu i grijehu jer je bila riječ o jasnom odbacivanju milosti Božje primljene u Kristu. Toliko je opasnim vidio to lutanje da nije prezao ni od izravna napada na vođe takvoga nauka. U retku što ga liturgija ispušta sasvim jasno dolazi do izražaja Pavlova gorljivost, ali i njegov temperament i njegov duh. Za one koji promiču potrebu obrezanja Pavao nema drugih riječi doli sarkazma: »Uškopili se oni koji vas podbunjuju!« Pavlu je općenito neshvatljivo takvo naglašavanje izvanjskoga, čime ljudi počinju robovati obredima i znakovima. On, naprotiv, opominje Galaćane: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani!« Ipak, ta sloboda nije anarhija. Ona ima svoju vodilju, ono što je uređuje, a to je ljubav. Kršćani su pozvani da »ljubavlju služe jedni drugima«. Time preuzima dio evanđeoske zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. U Poslanici Rimljanima to će Pavao još jasnije naglasiti: »Punina Zakona jest ljubav.« Zakon nije dakle svrha samomu sebi, on ne može spasiti, pa ne može biti ni počelo kršćanskoga života. U životu kršćanina važna je njegova motivacija, a motivacija mora biti ljubav. Tu ljubav rađa Duh te upravlja postupke i odluke. Tko dopušta da ga Duh vodi, nije pod Zakonom, a ako nije pod Zakonom, onda je pod milošću.
