Prvo čitanje donosi drugu riječ što je Gospodin upućuje Joni, nakon što je prorok htio izbjeći izvršavanje Božjega naloga da propovijeda obraćenje Ninivljanima, to jest Asircima. Prorok nije htio da se ti veliki neprijatelji i zatirači Izraela spase. Zbog svoje neposlušnosti Bogu upao je u nevolje iz kojih je, uputivši Bogu molitvu pouzdanja, čudesno spašen. Sada Bog, dakle, ponavlja Joninu zadaću da propovijeda u Ninivi. Izvještaj nije dobro čitati kao povijesni događaj. Knjiga je, prema obliku jezika koji se u njoj susreće, nastala vjerojatno nakon progonstva, u 5. st. pr. Kr. Niniva tada već odavno nije bila »grad velik«, nego je riječ o dalekom prisjećanju na nekad moćnu asirsku prijestolnicu, smještenu na lijevoj obali Tigrisa, nasuprot današnjem Mosulu, koju su 612. godine pr. Kr. razorili Babilonci. Jona, unatoč svomu prijašnjemu odbijanju, sada prihvaća povjerenu mu službu i pođe u Ninivu. Pisac izvješćuje da je grad bio vrlo velik – tri dana hoda, što se odnosi na vrijeme potrebno da ga se obiđe uokolo, hodajući zidinama. Arheološki ostatci svjedoče da je to doista bio velik grad s opsegom od oko 12,5 km. Jona, međutim prolazi gradom samo jedan dan hoda i propovijeda. Sadržaj je njegova propovijedanja opomena: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.« Četrdeset dana Bog ostavlja Ninivljanima za razmišljanje i promjenu života. Ako u tom ne uspiju, Niniva će biti »razorena«. Hebrejski izraz označava potpuno uništenje; grad će biti »izvrnut«, »zbačen« sa svoje pozicije vlasti nad drugim gradovima i narodima. Ninivljanima je, međutim, i samo jedan dan Jonina propovijedanja bio dovoljan da povjeruju Bogu. To obraćenje obuhvaća sve stanovnike grada.
Evanđelist Marko opisuje početak Isusova propovijedanja koje počinje »pošto Ivan bijaše predan«.
Na taj način odvojeno je i fizički Isusovo djelovanje od onoga Ivana Krstitelja kao njegova preteče, ali se nasilnim svršetkom Ivanovim već sada naviješta i Isusov svršetak. Isus odlazi u Galileju i ondje propovijeda »evanđelje Božje«, što može značiti i da je to radosna vijest koja svoj izvor ima u Bogu, kao onom koji ju donosi i ostvaruje, ili radosna vijest čiji je sadržaj Bog. Taj sadržaj samoga evanđelja donosi nam evanđelist u nastavku u obliku Isusovih riječi: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« Ovo »vrijeme« (grč. kairos) označava pravi trenutak što ga je odredio sâm Bog, kako se to naviješta primjerice u Knjizi Danielovoj. To je trenutak Kristova dolaska s kojim započinje preokret u povijesti. Nije sasvim jasno na što se ovdje misli kad se kaže da se kraljevstvo Božje »približilo«. Moguće je da se želi izreći blizina kraljevstva koje još nije u potpunosti došlo, pa bi se time upućivalo na Kristov drugi dolazak. S druge pak strane, moguće je da je riječ o kraljevstvu koje je već stvarno prisutno, no vidljivo samo očima vjere. Obraćenje na koje Isus poziva obraćenje je poradi kraljevstva. Ono uključuje ne samo promjenu načina razmišljanja, što je prvotno značenje riječi (grč. metanoein), nego, u smislu proročke starozavjetne književnosti, i potpunu promjenu života. Najviši Isusov zahtjev, međutim, odnosi se na vjeru: »Vjerujte evanđelju!« To znači imati povjerenja u Isusa kao donositelja toga evanđelja, kao glasnika radosne vijesti. Slijedi opis poziva prve četvorice učenika. Cijelim izvještajem dominira Isus: on je taj koji prolazi, ugleda, poziva. Inicijativa je sasvim na njegovoj strani, on svojim pogledom bira učenike. Nasljedovanje Isusa podrazumijeva potpuno osobno jedinstvo s njime, ali i žrtvovanje obiteljskih veza, kao što je to slučaj s Jakovom i Ivanom, sinovima Zebedejevim, koji ostavljaju svoga otca u lađi s nadničarima. Obraćenje i vjera ostvaruju se u bezuvjetnom nasljedovanju Isusa.
Apostol Pavao u drugom čitanju, odgovarajući na pitanja o kojima su mu Korinćani pisali, na određeni način relativizira važnost pitanja koja su mu postavljena. Naime, vrijeme je kratko, još točnije, skraćeno je, smotano, poput jedra na brodu. Stoga se ne treba opterećivati brigama kakvima se opterećuju Korinćani. Sva pitanja koja su mu oni postavili valja gledati u svjetlu Krista i njegova skoroga dolaska. Tako i ženidba i beženstvo i žalost i radost i materijalno bogatstvo i siromaštvo i sve ostalo što život čovjeku može pružiti ili uskratiti postaju manje važni pojmovi. Zato sâm Pavao, kao »poslužitelj Božji«, može za sebe reći da je »kao žalostan, a uvijek radostan; kao siromašan, a mnoge obogaćuje; kao oni koji ništa nemaju, s sve posjeduju«. Njemu je to moguće jer zna da je vrijeme u kojem živi »vrijeme milosno«, »vrijeme spasa« u kojem valja punom nadom iščekivati Gospodinov povratak. Vrijeme koje je pred kršćanima i koje je kratko valja iskoristiti za spasenje sebe i drugih, kako to Pavao govori i u Poslanici Galaćanima, a ne brinuti se pretjerano o zemaljskim stvarima. To ne znači biti ravnodušan, nego svim stvarima dati samo onu vrijednost koja im pripada, a apsolutno prvenstvo dati Kristu i njegovu nadolazećem kraljevstvu.
