Jednostavnost, poput njegovih umjetničkih djela. Takav dojam ostaje nakon susreta s p. Markom Ivanom Rupnikom, koji crvenim kombinezonom koji često nosi ne želi skrivati svoj svećenički identitet. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila, koji smo vodili u solinskoj crkvi na hrvatskom jeziku. Dok je jednim okom budno pratio 20-ak članova ekipe s kojom dovršava mozaik u krstionici, dijelio je svoja promišljanja – iz područja umjetnosti brzo prelazi na probleme današnjice, izazove s kojima se suočava Crkva i egzistencijalna čovjekova traganja. Zato nije čudno da je tražen ne samo kao umjetnik koji estetski oplemenjuje sakralne prostore, nego i kao propovjednik i voditelj duhovnih vježba.
Došao sam do toga stila duhovnim putom kojim sam koračao uz pomoć svojega duhovnoga otca p. Tomaša Špidlika. On me još na početku stvaralaštva, kao studenta na Likovnoj akademiji u Rimu – kada sam u likovnom izričaju težio revolucionarnosti, modernosti i apstraktnosti – uputio u katakombe. Čak sam godinu dana svakoga tjedna sate provodio u Kalistovim i drugim rimskim katakombama. Tamo sam spoznao da umjetnost uvijek izražava život. No pitanje je koji život. Može izražavati biološki ili intelektualni… Ipak, za kršćane umjetnost izražava duhovni život, Kristov život, život u Duhu Svetom, život u zajedništvu. Prvi su kršćani počeli slikati na mjestima gdje cijeli svijet umukne i utihne – na grobovima, na mjestima smrti. Tamo su stvorili umjetnička djela koja nas uče liturgijskomu govoru Crkve. Stvarali su jednostavna djela koja se nisu iscrpljivala samo u onome što pokazuju, nego su upućivala na to da postoji nešto dublje od onoga što se vidi na prvi pogled. To se događa i u euharistiji: na oltar se stavlja kruh, a tek ga Duh Sveti čini Kristovim tijelom. I tako sam u katakombama naučio da autentična duhovna umjetnost ne ispunjava likove, nego ih pokazuje otvorenima Duhu Svetomu u kojem će se potpuno ostvariti. Samo u Duhu Svetom čovjek se može ostvariti kao potpuni dar iz ljubavi prolazeći i samu smrt. Jer ljubav ne poznaje zalaza.
Na početku svakoga rada s grupom umjetnika s kojima radim molim molitvu Bogu Otcu da nam pošalje Duha Svetoga koji daje svoj život i ljubav da bi naš rad bio prožet njegovim životom. Pa ako djela nastaju u ljubavi, prijateljstvu, strpljenju i pomaganju bližnjima, ako je tu ljubav, prisutan je i Bog. Nadalje, naši su likovi jednostavni, detalji nisu dorađeni, sve se može vidjeti u minutu. Likovi ne privlače pozornost na sebe, nego vode do sadržaja vjere. Kada umjetnici s kojima radim prvi put crtaju oko, naučim ih da rade dijaloški. Ako umjetnik ne može biti u dijalogu sa svetcem kojega stvara, ni onima koji će stajati pred njim to ne će uspjeti.
Čak i kada sam radio u Južnoj Americi i Australiji, nisam mogao početi pripremati skice dok nisam otišao na konkretno mjesto. Želim vidjeti i doživjeti kako zajednica diše, kako mole, kakav je to narod, kakve navike njeguju. Također, cijeli tim mnogo čita o povijesti toga naroda, povijesti Crkve, posebice svetaca, i djelo uvijek nastaje u dijalogu s mjesnom Crkvom. Nikada ne dolazimo s pripremljenim i gotovim rješenjem. Mozaik ili koje drugo sakralno umjetničko djelo mora biti rezultat zajedništva. Uvijek spremno odlazimo na mjesta gdje nas zove Crkva, odgovaramo na njihove pozive, kao što to činimo u liturgijskom slavlju: svećenik naviješta, zajednica odgovara. U bogoslužju se otvaramo Božjemu djelovanju po Duhu Svetom i to nas čini Kristovim tijelom. Postajemo Kristovo tijelo koje nam objavljuje Boga Otca i čini nas braćom i sestrama. Svatko to osjeća sasvim osobno, kao i kada moli Otčenaš. Svatko iste izgovorene riječi doživljava na svoj način, iako se molimo istomu Bogu Otcu. Zato u Crkvi umjetnik ne stvara vlastite vizije, nego pruža ispovijest vjere Crkve, koja se objavljuje u ljepoti simbola. Ostvarena ljubav jest ljepota. Svaki naš prikaz prolazi kroz tri »sita«: Sveto pismo, bogoslužje i dogma. To su tri stupa koja se prožimaju.
Mislim da izlazak iz biblijskih, patrističkih i liturgijskih tekstova o Bogu može dovesti do opasnih stanja. Crkva se kroz institucionaliziranje, stil života koji je bliži carstvu i državi, udaljila od slike Boga kao Otca. Upravo je to jedan od problema i razlog krize u posljednjih četiri stoljeća kršćanstva. Teško je pronaći kršćanina koji svoj život zaista vidi kao istinsko sinovstvo Božje, da se osjeća kao Božji sin i živi u slobodi sina Božjega. Takvih kršćana nema mnogo. Zaboravili smo da je Bog naš Otac, a mi njegova djeca. Na sliku Boga postavljene su tolike metafizičke i filozofske postavke pa su mnogi pobjegli od takvoga Otca. Zato je opasno stavljati različite imaginacije, zamišljanja Boga.
Problem modernoga kršćanstva jest što je u institucionalizaciji malo-pomalo vjera Crkve na neki način postala religija naroda i država.
Što to znači? Sjećam se jednoga razgovora sa sv. Ivanom Pavlom II. On me upitao što mislim kada je Europa prestala biti kršćanska, kazavši da je model Crkve po Konstantinu i Teodoziju prošao. Prema tome, čini se da je kršćanska živa zajednica postala sve vezanija uz narod i državu. Nemam točan odgovor, ali ispričao sam mu priču iz Prvoga svjetskoga rata, s ratišta uz rijeku Soču kod slovensko-talijanske granice. S jedne je strane katolički svećenik rano ujutro slavio misu s vojnicima Habsburške Monarhije s kojima je molio da ih Bog blagoslovi da pobijede. S druge je strane talijanski katolički svećenik imao misu s talijanskom vojskom koja je molila da oni pobijede. A dva sata kasnije uslijedila su tolika ubojstva da je rijekom Sočom tekla kršćanska krv. U tom je primjeru nacija iznad krštenja, ali to nije ispravan vjernički odnos. Gdje god je nacionalnost snažnija od ispovijedi Krista, nešto nije u redu. Nacija ne može biti važnija od krštenja jer ono ucjepljuje u novo zajedništvo, u novu ljubav koja sve ono što je do tada služilo kao jedinstvo relativizira, a istodobno i oslobađa (Mk 3, 33-35; Gal 3, 28; 2 Kor 5, 17). Kada je osoba slobodna od nacionalne pripadnosti, ta nacionalnost postaje simpatična drugima. Dok je u njoj zarobljen, ona smeta svima i samoj osobi. A Krist oslobađa, što ne znači da je time nacionalnost uništena, ona je ostvarena u novoj dimenziji. Zato se na nacionalnosti u kršćanskim Crkvama gleda slično kao na boje: ako postoji samo jedna boja, monotono je, ako ih ima tisuću, to je umjetnički rad. Problem je Crkve i to što u modernom dobu nije uspjela evangelizirati nacionalnosti i etnicitete. Kada bi se to dogodilo, ne bi problem bio u susretu s drugačijim jer nije problem boja kože ili pripadnost narodu, problem je manjak vjere i iskustva da smo zaista u Kristovu tijelu jedno (Iv 17, 20-26).
Jedna od najvažnijih stvari u kršćanstvu jest osobno iskustvo Krista kao Spasitelja. Posljednjih se stoljeća veliki naglasak stavljao na razum, ali se pritom zapostavio spomen. Rijetko je tko uvodio u bogoslužni, sakramentalni život, a euharistija je spomen, njezina je glavna snaga memorija i spomen. Spomen je, kako bi rekao Ivanov na kojem sam doktorirao, glavna stvaralačka snaga u čovjeku. Kada se Bog sjeća, stvari postoje, ne zaboravlja ih se. Tako su i starije euharistijske molitve govorile o Adamovu grijehu, spominjale su ga se, ali uvijek iz perspektive Otčeve ljubavi po Kristu u Duhu Svetom spašavajući čovjeka. Kada vjernik živi spomen iz iskustva ljubavi Otčeve, ne može zaboraviti osobno spasenje i uvijek će se osjećati ljubljenim. Šteta što kršćanska duhovnost nije posljednjih desetljeća radila puno više na preobrazbi spomena. Biskupi, svećenici, redovnici – oni koji su u našoj tradiciji na prvom mjestu odgovorni za evangelizaciju – trebaju se početi baviti duhovnošću spomena jer preobraženje čovjeka događa se kada upozna Krista kao Spasitelja. Čovjekovo osobno iskustvo da ga Bog izvlači iz smrti u život daje mu novi pogled kojim promatra svoje bližnje.
Ponovno treba otkriti da Crkva ima u sebi ukorijenjenost vlastite institucionalnosti. To je sadržano u liturgiji euharistije.
Tamo se kristalizira vodstvo i organizacija Crkve. To je povijesna istina. I kao što je pisao papa Ratzinger u šezdesetima, ide se prema tomu da male kršćanske zajednice budu strukturirane na euharistijski način. Tamo je predsjedatelj euharistije, biskup, tamo su svećenici, đakoni, Božji narod. Ne može biskup sam vladati, ne može bez Božjega naroda ni slaviti euharistiju. Vodstvo Crkve jest služenje u Kristovu svećenstvu koje sjedinjuje čovještvo i stvorenje s Otcem. Zato je institucija izraz služenja jedinstva. Ali nažalost institucionalizacija nas je odvela prema imperijalnoj i državnoj strukturi. Na vodstvo Crkve stavljeno je previše moći, časti i atributa ovoga svijeta. Sveti Bernard još je rimskomu papi Eugeniju III. napisao: »Trebam li doći u Rim da ti kažem kako se živi papinstvo? Ne zaboravi da sjediš na prijestolju ribara iz Kafarnauma, a ne na Konstantinovu prijestolju!« A i papa Ivan XXIII. rekao je da je stolica sv. Petra u Vatikanu puna prašine jer svi žele sjediti na Konstantinovu tronu.
Trojicu sam papa osobno poznavao, a sve njih – i Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. i Franju – krasi izvanredna jednostavnost. Sv. Ivan Pavao II. otkrio mi je slobodu od samoga sebe jer je uvijek bio jednostavan, čak i uz komplicirane kardinale i biskupe. Takav je bio i Benedikt XVI. kojega se percipira kao profesora, ali kao čovjek bio je jednostavan i ohrabrio me nakon odreknuća u pisanoj poruci rukom da idem dalje na ovom putu umjetnosti. A papa Franjo možda je od svih otišao korak dalje u slobodi od samoga sebe. Sve su to znakovi koji pokazuju da Duh Sveti može djelovati u nama.
Liturgijska je godina stvorena da proživimo čitavo vrijeme našega života, ali ne tek samo kao ponavljanje, nego produbljujući ono što slavimo. Što je zapravo korizma? Ona je nastala kao vrijeme potrebno za pripremu za krštenje. U tom su se razdoblju onima koji su se htjeli krstiti otkrivali likovi novoga života, kako bi se čovjek oduševio i počeo razmišljati da postoji drugi način i stil života od dotadašnjega. Krštenjem se rađa novi čovjek koji drukčije misli, osjeća… Iz toga je nastala i korizma, liturgijsko vrijeme kao bitna priprema za Uskrs, vrijeme spomena na krštenje. Korizma želi pripremiti čovjekova osjetila – oči, sluh, dodir prema drvu križa, da susret s križem ne izazove bijeg, odbijanje, strah. Naprotiv, kada se na Veliki petak ugleda Krista na križu i u muci, da osjetila već budu spremna u tome prepoznati potpuno otkrivenje Božje ljubavi za nas. U tom smislu korizmeni je post molitva čovjekova tijela. Jer post podrazumijeva da je čovjek okusio izvrsnu hranu i u ime te hrane on ne uzima hranu koja zadovoljava požudu tijela i psihe.
Evo konkretnoga primjera. Recimo da netko voli pršut i odlučio ga se odreći u korizmi. U svakom trenutku kada ga poželi pojesti i već osjeća njegov okus, ta osoba svoju molitvu može usmjeriti ovako: »Pomozi mi, Gospodine, po Duhu Svetom da se spomenem okusa Tvoje ljubavi koju sam već osjetio, pogotovo kada sam doživio okus spasenja.« Duh Sveti u tome pomaže, pomaže u sjećanju okusa Božje ljubavi koja spašava. Bez te svijesti o spasenju post je isprazna stvar. Nakon što prođe 40 dana korizme i na Uskrs ta osoba okusi pršut, njegovo će tijelo i spomen već biti uvježbani i usklađeni tako da kada počne jesti pršut, odmah započne njegov odnos s Bogom. Jer će, čim okusi pršut, njegovo tijelo poslati poruku duhu i aktivirat će se ono o čemu je mislio dok je postio, na Božju ljubav. Čovjekova su osjetila poput blizanaca – postoji osjetilo duha i osjetilo tijela i važno je da ona budu povezana. Isto se dogodilo i Petru koji je Kristu na pitanje: »Tko sam ja?« odgovorio: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga.« Da je odgovorio vodeći se što vidi očima tijela, sigurno bi rekao da je Isus Nazarećanin, njegov prijatelj, no odgovor je došao iz osjetila duha jer je Isusa vidio očima Duha Svetoga. Slično treba napraviti i s mislima, zato je poznata tradicija korizmenih propovijedi. U korizmi bi svaki župnik, ako je zaista pastir i duhovni otac, trebao svojim vjernicima ponuditi duhovno štivo kako bi se razum i misli očistili od zemaljskih elemenata da se nauči prihvaćati Boga, primati Gospodina. Kršćanstvo otkriva da sve kreće s Božje strane, Bog se približava nama, on čini prvi korak, od njega dolazi inicijativa. Korizmene propovijedi i duhovna štiva pomažu čovjeku da se pripremi kako bi se otvorio toj milosti i mogao je prihvatiti, a ne osvojiti.
