Slike životinja zapetljanih u odbačene zaštitne maske i koraljnih grebena prekrivenih jednokratnim epidemiološkim artiklima obišle su svijet, a viralna je postala i brojka od 300 milijardi (!) plastičnih maskica proizvedenih u Kini tijekom pandemijske krize. No znanstvenici sa sveučilišta Swansea u Ujedinjenom Kraljevstvu otišli su korak dalje i odlučili su provjeriti što se to nalazi u strukturi zaštitnih maski.
To je dosad najkompetentnija znanstvena studija u kojoj je prikazan kemijski sastav zaštitnih maski i način na koji se štetne tvari iz proizvedenoga materijala ispuštaju u vodu, slinu ili sluznicu (Water Research 2021, 196, 117033). Istraživači pod vodstvom Sarpera Sarpa analizirali su nekoliko vrsta zaštitnih maski – standardne medicinske, kirurške, poluzatvorene, one ukrašene bojama, maske za djecu… Za sve vrijedi isto pravilo: u dodiru s vodom ili vlagom maske se »otapaju«, odnosno ispuštaju brojne kemikalije u okolni prostor.
Riječ je o mikroplastičnim i nanoplastičnim vlaknima, o nanočesticama silicija koje služe kao punilo, o teškim metalima, poput kadmija, olova, antimona ili bakra koji služe kao katalizatori i zaostaju u polimernom materijalu maski, o azobojama, o surfaktantima, o kaprolaktamu, o pirolima…
Mnoge tvari koje cure iz maski imaju citotoksično ili genotoksično djelovanje, a neke su povezane s pojavom tumora. Druge su pak tvari teško razgradive u okolišu, što znači da se s vremenom nakupljaju, a biološko djelovanje im se produžuje.
Kemijski arsenal zaštitnih maski izvlači se iz materijala jednostavnim namakanjem u vodi, bez ikakve trešnje ili zagrijavanja. To znači da nabrojene kemikalije nisu čvrsto vezane za strukturu maski, nego su tragovi onečišćenja. Većina ispitivanih maski potječe iz Kine (Huaxian Tiancheng Sanitary Material, Shanghai Careus Medical Product i druge kompanije), a nabavljene su preko internetskih trgovina poput Amazona ili Sainsburyja.
Sarper Sarp smatra svoje otkriće poraznim rezultatom za sigurnost maski: »Hitno su potrebna nova istraživanja, ali i nove regulacije proizvodnji maski, kako bismo smanjili štetne učinke za ljudsko zdravlje i okoliš.« Zahtjev za novom regulacijom proizvodnje ujedno je kritika načina proizvodnje maski u Kini. Očigledno je da su najveći dio od 300 milijardi proizvedenih maski roba s grješkom. To i ne čudi jer sami se kineski proizvođači (na primjer, kompanija P.E.T. iz Shanghaija) hvale kako im je za izradu jedne zaštitne maske dovoljna jedna odbačena plastična boca od pola litre.
Jedno je sigurno, štetne kemikalije iz zaštitnih maski ulaze u prehrambeni lanac. Izravno, kroz usta ili nos, tijekom nošenja maske na licu, ili posredno, preko onečišćenoga okoliša. Tomu procesu kontaminacije najviše su izloženi oni koji su primorani satima nositi maske: prodavačice, medicinske sestre i drugo medicinsko osoblje, taksisti, konobari, ali, ono što je najgore, na to su prisiljena i djeca u školi. Upravo s tim upozorenjem završava tekst znanstvene studije: »Ovo je ozbiljna opasnost, posebno za djecu koja su obvezna nositi maske tijekom najvećega dijela nastave u školama.«
Budući da se srednjoškolci hrvatskih škola upravo vraćaju na nastavu s obvezom »maskiranja«, treba razmotriti mogućnost ukidanja te rizične epidemiološke mjere. Govor i udisanje kroz masku otapa slabo vezane kemikalije, koje završavaju na meniju učenika. To nije pretpostavka, nego mjerljiva posljedica. Čini se da bi nastavnike i upravitelje škola trebalo suočiti sa znanstvenim činjenicama, kako bi oni opravdano i s punom odgovornošću izvršili pritisak na epidemiologe i zaštitili djecu.
Škole su, srećom, prostori vrlo niskoga intenziteta zaraze koronavirusom, ali i prostori nulte tolerancije na nasilje, uključujući kemijski i epidemiološki nasrtaj na obrazovanje.
