Jedan od sudionika seminara u Kući mira postavio je pitanje tadašnjemu voditelju, franjevcu – je li sretan? »Nisam postao svećenik da budem sretan«, odgovorio mu je redovnik. Nitko od sudionika seminara isprva nije shvaćao te riječi, no kasnije je redovnik objašnjavao da kršćanin, a posebice svećenik, ne treba ići za tim da bude sretan, da njemu bude lagodno, nego da služi Bogu i ljudima, a posebno slomljenomu životu.
Zadaća svećenika nije u tome da njemu bude dobro i da bude samo s dobrima. U tom je smislu mlađemu subratu poručio: »Nemoj očekivati da uvijek sve bude dobro, jer ne će biti tako. Nemoj kukati čekajući kad će se problemi riješiti sami od sebe, nego ti obuj svoju obuću i oboružaj se istinom, ljubavlju i povjerenjem.« Takvo stajalište govori o čovjeku koji ljubi i koji je slobodan. »Sve što činiš, ne čini da te drugi ljudi vole, da te cijene, da te poštuju, da ti zahvaljuju, jer ljudi te ponekad ne će voljeti, ne će te cijeniti, ne će ti zahvaliti pa ćeš se razočarati. Ali sve što činiš, čini iz ljubavi prema ljudima.« Na te se riječi treba iznova vraćati. U njima je otkrivena ljubav.
Prava ljubav počinje tamo gdje se ne očekuje uzvraćanje ljubavi. U tome se otkriva prava sloboda. Slobodan čovjek svoju sreću nije stavio u ruke drugih ljudi. Slobodan je kad ljubi ne čekajući da ga ljube, kad zahvaljuje ne očekujući da mu zahvale. Kako je to shvatila Majka Terezija kad je zapisala: »Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno, čini dobro!… Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. Nije važno, čini dobro!«
Upravo je svećenik onaj tko treba doći tamo gdje nije sve u redu, gdje je život ugrožen, gdje su veze među ljudima pukle. Stariji redovnik koji je živio dosljedno kazao je na jednoj mladoj misi: »Pozabavi se najviše s onim za kojega misliš da ne traži Boga. Upravo je njemu Bog najpotrebniji. Boga najviše trebaju oni koji najviše padaju, koji se uništavaju. Ti ih ne smiješ odbaciti!«
Tu su dubine i tajne evanđelja. No ipak je tinjalo dodatno pitanje: »A ja? Što je s mojom srećom?« Odgovor je glasio: »Čovjek ne treba tražiti sreću. Ona će sama doći. Sreća nije cilj. Ona je plod – plod služenja i žrtve za druge.«
