Ljudske migracije najčešće uzrokuje osnovna potreba za osiguranjem životne egzistencije, kako osobne tako i obiteljske. Po obliku mogu biti lokalne (iz sela u grad, iz regije u regiju ) ili vanjske (iz države u drugu državu ili kontinent), a ovisno o trajanju mogu biti dnevne, tjedne i sezonske.
Prostorno gledajući, migracije su kretanje ljudi s jednoga mjesta na drugo s namjerom nastanjenja (trajnoga ili privremenoga). Kretanje migranata često se događa na velikim udaljenostima i iz jedne zemlje u drugu, s jednoga kontinenta na drugi, što je danas aktualno u Europskoj uniji. To se smatra posebnom vrstom, tzv. vanjske migracije.
Važno je razlikovati i upotrebu pojma »migrant« (svi koji migriraju, sele se iz svojega mjesta prebivališta). Riječ »emigrant« detaljnije označava onoga tko odlazi iz određene države (iseljenik), a riječ »imigrant« označava onoga tko se useljava u drugu državu. Sada se valja usredotočiti na vanjske migracije, migracije iz države u državu, odnosno u EU.
Imigranti danas postaju politički, pravni, socijalni, ali i humanitarni problem. Valja upozoriti na probleme imigranata s pravnoga i socijalnoga gledišta jer Hrvatska bi, uključujući i naslijeđena iskustva migriranja u sastavu bivše SFRJ, mogla pridonijeti dobromu pravnomu reguliranju prihvaćanja imigranata u svoj gospodarsku sustav i način života. Mnogi su bili zahvalni Njemačkoj za korektan odnos prema hrvatskim građanima koji se dolazili, a i sada se nalaze u toj državi ili dolaze na rad u nju. Taj dobar odnos većinom traje i danas pa su rijetki slučajevi nerazumijevanja.
U bivšoj SFRJ masovna emigracija započela je 1965. g. i u punom je zamahu bila dulje od 10 godina. Hrvatska je imala najveću stopu emigracije iz Jugoslavije. Iz Zagreba je od 1965. do 1968. g. na rad u Njemačku otišlo 20 000 ljudi, većinom kvalificiranih, a na njihova su mjesta dolazili nekvalificirani i polukvalificirani iz drugih republika bivše Jugoslavije. Od toga je trećina bila mlađa od 25 godina. Stoga su hrvatski građani emigranti bili kao gosti radnici (gastarbajteri) vrlo cijenjeni u Njemačkoj, ali i u drugim europskim državama. Zato Hrvatska danas, uključujući i EU kao zajednicu država, ima razloga biti spremna na prihvaćanje imigranata i njihovo uključivanje u tokove pravnoga i gospodarskoga života.
Pravni i politički sustavi, ali i odnosi između država emigracije i imigracije vrlo su različiti. Razlozi emigriranja najčešće su gospodarski ili bježanje od ratnih okolnosti, a najmanje politički (tražitelji azila). Velik dio krivnje za to snose ostatci kolonijalnih odnosa europskih država, napose u pogledu jeftinoga iskorištavanja rudnih i naftnih bogatstava. Hrvatska u taj izrabljivački sustav nije bila nikada uključena.
S gledišta radnika imigranata, zapadnoeuropske države zbog pretjerane samohvale vlastitih demokracija stvorile su pogrješnu predodžbu da u zemljama Zapada teče med i mlijeko. Zato ne čudi da većina emigranata ne želi ostati u Hrvatskoj, nego nastoji doći u Njemačku, Englesku ili Švedsku, koje su već popunile svoje potrebe za obrazovanom radnom snagom, a za nekvalificirane nemaju mjesta. Posljedično raste pritisak na druge države EU-a koje bi trebale udomljavati doseljenike. Problem je najočitiji u Italiji.
Međutim, unatoč tomu sve te okolnosti obvezuju EU, uključujući i Hrvatsku kao zemlju imigracija, da prihvaćaju određena ljudska prava migranata, posebno kada je riječ o zaštiti od rasističkih ispada.
Takvi su ispadi mogući i zbog pokušaja da se imigranti kao strani radnici zlorabe protiv vlastitih radnika kada traže povećanja plaća ili bolje uvjete rada. Stvara se opasnost od sukoba.
Da bi se to spriječilo, države moraju strane radnike potpuno ravnopravno uključivati u procese rada, osobito kada je riječ o jednakim plaćama, pravima iz kolektivnih ugovora te mirovinskoj i zdravstvenoj zaštiti. U protivnom će dolaziti do ksenofobije.
Hrvatska već ima počasnoga konzula za Filipine, a slijedit će to vjerojatno za Nepal i druge azijske zemlje. Počasna uloga konzula ne smije ostati samo »počast« jer obvezuje na brojne aktivnosti za zaštitu radnih i socijalnih prava, posebice na zaključivanje međunarodnih sporazuma o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, ali i glede spajanja obitelji. Potrebna je i kontrola zapošljavanja preko raznih privatnih posrednika kako bi se izbjegao uvoz neželjene strukture budućih zaposlenika koji nisu potrebni. Primjer je za to Njemačka koja je imala posebnu službu za posredovanje pri zapošljavanju stranih radnika u zemlji emigracije. Selektiralo se prema potrebama tržišta radne snage, a kontroliralo se i zdravstveno stanje budućih zaposlenika.
Radne dozvole trebale bi biti vezane uz dozvole boravka, kako se ne bi događalo da radnik imigrant kratko vrijeme nakon zaposlenja u Hrvatskoj napusti poslodavca i ode u Njemačku ili Austriju. Hrvatska u tom slučaju još »spava«.
Država bi mogla, pa i o svojem trošku, organizirati i učenje hrvatskoga jezika te tako ubrzati uključivanje imigranata u društveni život, a ne samo u rad. Zadaća je sindikata ne biti samo promatrači, nego se aktivnije uključivati u besplatnu pravnu zaštitu imigranata i tako ostvarivati načelo jednakosti svih zaposlenih imigranata s domaćim radnicima.
Uzimanjem u obzir svega navedenoga mogli bi se ublažiti šokovi kulturnih i civilizacijskih razlika i spriječiti getoizacije imigranata po rasnim, nacionalnim i vjerskim mjerilima, kao što je to slučaj u Švedskoj, u kojoj sukobe mora uz policiju rješavati čak i vojska.
