Po tko zna koji put takozvana inkluzivna Europa svoju je »uključivost« u pitanju vjerskih svjetonazora pokazala na utišavanju, ignoriranju ili čak negiranju kršćanstva koje je temelj zapadne kulture, umjetnosti, politike, što se događa u pravilu oko velikih kršćanskih blagdana. Nedavno puštenu dokumentu Europske komisije, »woke pravilniku«, svojevrsnoj inicijativi koja nije slučajno izložena uoči Božića, svrha je, kako se obrazlagalo, trebala biti izrada smjernica kao internoga dokumenta za komunikaciju osoblja Komisije u obavljanju njihova posla. Smjernicama je bio postavljen važan cilj: ilustrirati raznolikost europske kulture i pokazati uključivu prirodu Komisije prema svim slojevima društva i vjerskim uvjerenjima europskih građana. Izražena je zabrinutost u vezi s nekim primjerima navedenim u smjernicama o inkluzivnoj komunikaciji pa su razmotrene postojeće nedoumice s ciljem da ih se riješi u ažuriranoj verziji smjernica.
Najsporniji savjet u tim smjernicama glasi da se u komunikaciji »izbjegava pretpostaviti da su svi kršćani«, da »ne slave svi kršćanske blagdane i svi kršćani ne slave te blagdane na iste datume«, te se u smjernicama i preporučuje da se izbjegavaju izrazi poput »božićno vrijeme može biti stresno« i umjesto toga da se kaže »blagdansko vrijeme može biti stresno«. U smjernicama je također naveden čitav niz primjera izraza koje treba izbjegavati i preporuka što upotrijebiti umjesto toga.
Tako primjerice navode da se u obrascima preporučuju izrazi ime ili uobičajeno ime umjesto krsno ime, a kada se pripovijeda neka priča, preporučuje se da se ne navode tipična imena iz jedne religije, nego da se primjerice umjesto Ivan i Marija kaže Malika i Julio.
Apsurdnost smjernica dovela je do njihova povlačenja i najavljene redakcije, a nesporna je protivnost Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te europskim ustavima, što će se pokazati na primjeru hrvatskoga Ustava.
Člankom 9. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere. To pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.
Drugim stavkom propisano je da će se sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja podvrgnuti samo ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnoga reda i mira, zaštite javnoga reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
S tehničke strane smjernice najavljene u »woke« pravilniku nisu zakon u užem smislu te riječi, a očigledno je da autor navedenih smjernica nije proveo test razmjernosti ograničenja nametnutih kršćanskim vjernicima koji bi, da je proveden, pokazao jesu li predložena ograničenja razmjerna ciljevima koji se žele postići, tim više što je naglasak smjernica usmjeren isključivo prema kršćanima, na kojem pitanju već pada razmjernost smjernica na testu budući da je jasno da su diskriminatorne upravo u odnosu na kršćanske vjernike. Valja podsjetiti, diskriminacija prema bilo kojoj osnovi apsolutno je zabranjena prema Konvenciji i svim europskim ustavima te se nalazi u zajedničkim odredbama koje štite ljudska prava i temeljne slobode.
U Ustavu Republike Hrvatske zabrana diskriminacije nalazi se u članku 14. koji glasi: »Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.«
Konvencija štiti od svakoga oblika diskriminacije člankom 14.1 koji je nazvan »Zabrana diskriminacije«, a glasi: »Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.« U kontekstu zabrane diskriminacije i zaštite vjerskih prava citiranim 9. člankom Konvencije i sadržajno jednakim 40. člankom Ustava propisano je da se jamči sloboda savjesti i vjere i slobodno javno očitovanje vjere ili drugoga uvjerenja.
Teleološkom analizom svih citiranih odredaba najviših akata jedne zemlje i Europske unije potpuno je jasno da je sadržaj predloženih smjernica grubo diskriminirajući upravo u odnosu na kršćane, da valjani razlozi zbog kojih su donesene nisu navedeni, da nije proveden test razmjernosti mjera ograničenja spominjanja kršćanskih blagdana i imena s ciljem i svrhom koja se želi navedenim mjerama postići, osobito imajući u vidu činjenicu da su temelji europske kulture, umjetnosti, znanosti, politike i filozofije religije upravo kršćanski.
Pri tome valja podsjetiti na važnu odluku Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Lautsi protiv Italije (zahtjev 30814/2006) kojom je okončana rasprava poznatija kao parnica o križevima, o zakonitosti postojanja Kristova simbola u javnim školama. Taj je predmet važan za krizu kulturnoga i religioznoga identiteta, posebice zapadne Europe. Navedenom odlukom Europskoga suda utvrđeno je da obvezno postavljanje raspela na zidu učionica javnih škola nije nasrtaj na pravo roditelja da osiguraju odgoj i pouku vlastite djece u skladu sa svojim religioznim i filozofskim uvjerenjima, koje jamči članak 2. Protokola 1. uz Europsku konvenciju.
Prema navedenoj odluci Europskoga suda talijanski je Ustavni sud u odluci br. 203 od 12. travnja 1989. utvrdio da laičnost ne znači »indiferentnost države prema religijama, nego očuvanje religijske slobode u sustavu kulturnoga i konfesionalnoga pluralizma«. Tako se laičnost shvaća kao »otvoreno i uključivo stajalište, bliže jednakoj udaljenosti, te nešto što uzima u obzir različitost i samostalnost među vremenitim i duhovnim ozračjem, a da se religiju ne privatizira niti isključi iz javnoga ozračja« (talijanska vlada pred Velikim vijećem 30. lipnja 2010., točka 7).
Nažalost, spornim smjernicama, koje su naposljetku povučene na doradu zbog opravdane kritike (katoličke) vjerničke javnosti, ne samo da Komisija vidljivo nije poštovala temeljne europske vrijednosti u koje je utkana dokazano uključiva kršćanska religija mira i oprosta, nego je dokument obezvrjeđivanjem kršćanskih svetinja mazohistički doveo do »ludila političke korektnosti«, kako je nastala situacija jezgrovito opisana u jednom novinskom članku.
