Diljem Hrvatske molilo se i bdjelo za nerođene pred bolnicama i domovima zdravlja u sklopu korizmene kampanje »40 dana za život«. Iz godine u godinu pokret za život u Hrvatskoj snažniji je i do javnosti prodire svojom porukom – svaki je život dragocjen, pa i onaj nerođenoga djeteta, i svakomu je čovjeku, pa i onomu koji još raste i razvija se u majčinoj utrobi, neotuđivo ljudsko dostojanstvo. Premda u zapadnom svijetu, uključujući i Hrvatsku, prevladava liberalna paradigma u kojoj je pobačaj legalan, ni jedan ljudski svjetonazor nije ovlašten negirati ljudskost i osobnost nerođenoga djeteta, smatra sugovornica Glasa Koncila pravnica dr. Katarina Krasić. Temom nerođenih sustavno se bavila u svojoj nedavno obranjenoj doktorskoj disertaciji te u više objavljenih znanstvenih članaka.
Pobačaj nije vrijednosno neutralno pitanje budući da uključuje pitanje raspolaganja životom i tjelesnim integritetom drugoga ljudskoga bića. Dakle, pobačaj je moralno pitanje, a politika se bavi i moralnim pitanjima. Problem nastaje kada temeljna ljudska prava, kao što je pravo na život ljudskoga bića, postanu pitanje političkoga interesa te objektivna stvarnost – a to je da je svaki život dobro – postane predmetom uvjetovanja i političke odluke. Pitanje zaštite ljudskoga života minimum je moralnosti sadržan u pravnom sustavu te se ne smatra pitanjem o kojem se raspravlja u okviru pluralizma budući da je zaštita života temeljno univerzalno ljudsko pravo zajamčeno u svim civilizacijskim sustavima. Postojanje pojedinca, osobe, ljudskoga bića, ne ovisi o ljudskom izboru, o nekom svjetonazoru ili društvenom priznanju. Međutim, problematika je pobačaja u nijekanju ljudskosti i osobnosti nerođenoga djeteta. Stoga je glavno pitanje temeljem kojih se kriterija, kojih individualiziranih karakteristika, u povijesti donosila i danas donosi odluka o skupini ljudi koja u pravnom sustavu ne će biti jednaka u temeljnima ljudskim pravima? Možemo zaključiti da je pobačaj i političko i moralno pitanje, ali problem je u politiziranju s pravnim statusom fizičke osobe, koji nije i ne smije biti ovisan o društvenim okolnostima.
Analizirajući pravilo zaštite života svakoga čovjeka iz članka 21. Ustava Republike Hrvatske i temeljno načelo jednakosti, ne može se utvrditi jesu li ti zakoni napisani s namjerom isključivanja određene kategorije ljudi, točnije s namjerom isključivanja ljudskoga embrija/fetusa, nerođenih. Naši ustavotvorci nisu pravili razliku između ljudskoga i osobnoga života niti su na bilo koji način ograničili subjektivnost ljudskoga života.
Pravni status nerođenoga djeteta razlikuje se od jurisdikcije do jurisdikcije i od konteksta do konteksta. U hrvatskom je zakonodavstvu pravni status ljudskih embrija i fetusa nedosljedan, razlikuje se po granama prava. Građanski zakon štiti buduća imovinska prava ljudskih embrija i fetusa. U Kaznenom zakonu njegov život štite treće osobe. U medicinskim postupcima štiti se njegov život i budući razvoj. U Obiteljskom zakonu štiti se emocionalno stanje majke u trudnoći, a nerođeno dijete, posredno ili neposredno, tretira se kao subjekt. Kod zakona o pobačaju nerođeno dijete ima status objekta do desetoga tjedna i nije zaštićeno od majke. Nije li pomalo apsurdno štititi interese ljudskoga embrija i fetusa u imovinskoj, kaznenopravnoj zaštiti, socijalnim davanjima, medicini, ali ne i pravo na život u slučaju pobačaja na zahtjev žene?
Treba napomenuti da nerođeno dijete nigdje nije izrijekom isključeno iz pravne osobnosti. Svako je ljudsko biće pripadnik vrste homo sapiens. Zajednička nam je ljudska narav, a kao osobe smo pojedinačni, individualizirani pripadnici ljudske vrste. Problem nastaje kada zajednica odlučuje koja će ljudska bića imati ili ne će imati pravni status koji sa sobom nosi i temeljna ljudska prava. Kao ljudska bića imamo temeljna ljudska prava neovisno o tome priznaje li nam zajednica pravni status. A tko od nas može reći da netko nije osoba? Kriterij osobe ne bi trebao biti različit od znanstvenika do znanstvenika. Na taj način netko bi mogao smatrati kako prema nekim kriterijima ni mi nismo osobe dok primjerice spavamo (kriterij svijesti) i lišiti nas života. Pitanje osobe nije pitanje nečije interpretacije. Tu bih spomenula presudu »Dred Scott« Vrhovnoga suda SAD-a iz 1857. godine u kojoj sudac nije smatrao spornim da je Dred Scott ljudsko biće, nego je sumnja postojala oko toga je li osoba, a onda i punopravni član društva, da bi većinskim mišljenjem bilo odlučeno kako g. Scott nije građanin i zato nema prava i privilegije.
Takvih je primjera zaista mnogo. Nacističko istrebljivanje Židova započeto je njihovim prikazivanjem kao čudovišta, oduzimanjem pravnoga statusa, isključivanjem iz svijeta. Židovi su proglašeni neljudima. Komunistički režimi još su jedan primjer kako se negiranjem pravne osobnosti provodi nasilje nad ljudskim bićima. Komunistički režimi bili su i jesu brutalna autoritarna idolopoklonstva u ime blagostanja radnika. Bogati seljaci »kulaci« u staljinističkom su režimu smatrani neljudima. Gotovo sva kršenja temeljnih ljudskih prava uključivala su dehumanizaciju, negaciju ljudskomu biću da je osoba i stavljanje ekonomskih interesa i interesa političke vlasti ispred pojedinca. Isto se danas radi s nerođenim djetetom.
Ljudskomu se biću nikada ne može oduzeti osobnost jer svako ljudsko biće sadrži intrinzično dostojanstvo. Dostojanstvo je normativ zbog kojega imamo pravo na život i slobodu. Tako i nerođeno biće ostaje osobom, koliko god neki željeli negirati tu biološku i ontološku činjenicu.
A što se tiče postabortivnoga sindroma, u znanstvenoj se zajednici premalo pozornosti daje tomu aspektu zaštite žene, a u kontekstu pobačaja pravo o tome šuti.
Prevladava li »propobačajno« mnijenje ili je to tek medijski konsenzus?
Bježeći od konkretnoga »da« ili »ne« kada je riječ o pobačaju, političari će često izabrati »srednji put«, da se zakonskom zabranom pobačaja ne će ništa bitno promijeniti. Pobačaji će se, prema tim shvaćanjima, i dalje događati – ilegalno ili legalno u nekoj susjednoj zemlji s liberalnijim zakonima. Kako je zamagljena činjenica da se kod nerođenih još uvijek radi o ljudskom životu?
Pravni standardi s vremenom postaju kulturni standardni i mjerilo morala u društvu. Svaki zakon trebao bi sadržavati minimum morala, što podrazumijeva i zaštitu svakoga ljudskoga života. Ako se život nerođenoga ne štiti zakonom, njegova se eliminacija smatra moralno opravdanom. Povijesno gledajući, pobačaj je od zločina koji se u prosvjetiteljskoj Francuskoj kažnjavao kaznom od 20 godina teške robije za svakoga tko ženi omogući pobačaj, u Austriji do 1787. smrtnom kaznom, a u Ujedinjenom Kraljevstvu do 1948. doživotnom robijom, došao do toga da se danas smatra postupkom kao što je odlazak zubaru.
Zamagljivanje činjenice da je riječ o životu povijesno je došlo postupno. Marksističko društvo smatralo je legalizaciju pobačaja sredstvom koje omogućuje ostvarenje žena kao radnica. U zapadnom društvu u dvadesetom stoljeću situacija nije bila drugačija od komunističkoga režima što se tiče legalizacije pobačaja. Mnogi činitelji utjecali su na njegovu legalizaciju. Neki znanstvenici smatraju da je velika depresija učvrstila vezu između ekonomije i reprodukcije jer je reprodukcija socijalno i ekonomski nepodobnih žena uzrokovala socijalne i ekonomske probleme. U tridesetim godinama 20. stoljeća siromaštvo se, uz populacijsku teoriju, navodi kao jedan od glavnih razloga u korist legalizacije pobačaja, pa se nizak postotak rađanja smatra ključem ekonomskoga prosperiteta i jednakosti. U četrdesetima i pedesetima fokus je bio na psihijatrijskima razlozima. Pojam zdravlja mijenja se na način da ono obuhvaća cjelokupno psihičko stanje žene. Neki znanstvenici navode i da je promijenjeno vrjednovanje seksualnosti utjecalo na legalizaciju pobačaja. Aktivizam i mediji u zapadnom društvu također su jedan od činitelja promjene društvenoga vrjednovanja pobačaja. Možemo zaključiti da razni interesi utječu na pravni status ljudskoga bića. Danas je na to nerođeno dijete, a sutra tko zna. Ljudi u komi, osobe s invaliditetom i drugi?
Vezano za pitanje »zabrane« ili spašavanja nerođenih rekla bih da se obiteljski, ekonomski i socijalni razlozi za pobačaj trebaju rješavati u sklopu socijalnoga, a u slučaju obiteljskoga nasilja kaznenoga sustava. Ako pak postoji zdravstveni problem, on se treba rješavati u sklopu zdravstvenoga sustava. Pobačaj kao »želja« žene ne postoji. Trudnoća nije bolest i zato pobačaj nije zdravstvena usluga (ovdje ne ulazim u pitanja medicinskih komplikacija). Država nema ništa s privatnim biološkim procesom osim da pruža zdravstvenu zaštitu trudnici i nerođenomu djetetu. Hoće li žena zatrudnjeti njezina je privatna stvar i u tom kontekstu država nije aparat za ispunjavanje želja kada, eto, žena to ne želi. Rekla bih ovako: ako živimo blizu Etne, znamo da bi vulkan mogao eruptirati, tako i ulaskom u seksualni odnos svaka žena zna da postoji mogućnost da ostane trudna. Svi drugi razlozi i teškoće u kojima se žena nađe trebaju se rješavati na odgovarajući način. Licemjerno je ženi koja je u problemima reći da pobaci, kao da će njezin problem time nestati. Na pobačaj gledam kao na izraz mržnje prema biologiji žene koji najviše ide u korist muškarcima. I to je čak u skladu s postavkama »prvoga feminizma«. Dakle, pobačaj nije zdravstvena usluga i prilikom pravne regulacije treba poći od te činjenice.
Navedeni pojmovi ne mogu se logički povezati sa željom žene na pobačaj. Autonomija podrazumijeva da je subjekt uzrok čina, što znači da bi žena bila sposobna sama izvršiti čin pobačaja, a to nije tako. Ženi je potrebna pomoć doktora. Također, mi kao ljudska bića nismo autonomni, nego smo ograničeni. Granica autonomije, a onda i slobode, podrazumijeva odgovornost prema drugima. Pobačaj je uvjetovan statusom nerođenoga djeteta, pravima oca kao roditelja nerođenoga djeteta, liječnikom koji može ili ne mora izvesti pobačaj, kao i stupnjem razvoja medicinske tehnologije.
Nadalje, ako je pobačaj pravo na privatnost koje proizlazi iz prava na tjelesni integritet, onda je pobačaj dobro koje ženi daje razmjerno potpunu privatnopravnu vlast glede tijela, koja podrazumijeva da čini s njim što ju je volja i da isključi trećega od zahvata u njega. S pravne je strane privatno vlasništvo ograničeno pa tako žena ne može, na primjer, u svojem stanu ubiti čovjeka. Privatnost, kao i tjelesni integritet, ograničeni su na mnoge načine; na primjer kada policija provjerava postotak alkohola u krvi tijekom vožnje, testiranjem zaposlenika na droge i slično. Ako je privatnost ograničena u tim situacijama, ograničena je i u pitanju poštovanja drugoga ljudskoga života.
Maternica je dio žene kao subjekta, »njezino vlasništvo«. U toj maternici nalazi se ljudski embrij pa bi žena tijekom trudnoće nosila još jedan subjekt u sebi, što ograničava pravo na pobačaj. Žena bi formalnopravno možda mogla činiti što je volja sa sobom, jednako kao što čovjek može počiniti samoubojstvo. Ako je čovjek autonoman glede svojega tijela, mogao bi sam sebi odrezati uho ili ruku. No tad će ga, nakon kirurškoga zbrinjavanja, uputiti na psihijatriju. Budući da je nerođeno dijete subjekt, njegovo će ubojstvo ostati ubojstvo neovisno o tome nalazi li se dijete unutar ili izvan maternice, neovisno o tome je li pobačaj počinila žena ili liječnik i žena, je li pobačaj legaliziran ili nije. Žena ne smije ubiti novorođenče koje se nalazi izvan njezina tijela iako je dijete »njezino«. Zašto bi država pružala uslugu koja joj to omogućava dok se dijete nalazi u njezinu tijelu? Čak i ako uzmemo da ljudski embrij nije subjekt, što je medicina dokazala da nije istina, ako žena ima pravo na privatnost koja se tumači kao naredba drugomu za zahvatom u njezino tijelo, a koja bi bila jača od prava na život subjekta u njoj, pitanje je kako žena može narediti drugomu zahvat, ne kršeći pri tome slobodu te druge osobe (liječnika), ako se radi o njezinoj privatnoj sferi?
Ako se od liječnika zahtijeva zahvat koji on ne smatra medicinski opravdanim, radi se o kršenju njegova tjelesnoga integriteta jer liječnik nema ništa s privatnošću žene i njezinim tjelesnim integritetom. Ako je pobačaj reproduktivna sloboda, podrazumijeva da osoba ima prokreativni izbor kojim ne krši moralnu obvezu i koju drugi trebaju poštovati. No takva sloboda ne implicira dužnosti drugih (države i liječnika) u svrhu davanja resursa ili usluga potrebnih za ostvarenje toga izbora. Privatnost negira mogućnost državne potpore u izvršavanju pobačaja. To čak smatraju i feministkinje poput Catharine MacKinnon jer privatna sfera podrazumijeva intimu. Rekla bih i da ženino dostojanstvo nije uvjetovano time hoće li ili ne će liječnik ili država odlučiti ima li žena pravo na pobačaj upravo zato što pobačaj nije izraz ženskoga dostojanstva.
Nakon Drugoga svjetskoga rata međunarodni sustav ljudskih prava polazi od toga da ljudska bića imaju međunarodno zajamčena prava kao pojedinci, a ne kao državljani pojedinih država. Bitna je novina novostvorenoga međunarodnoga sustava ljudskih prava to da izvor nalazi u prirodnom pravu, za razliku od pozitivizma koji je naglašavao ulogu države u dodjeli ljudskih prava građanima. Nürnberški proces osudu nacističkih ratnih zločina temelji na nepoštovanju prirodnoga prava i osudi pravnoga pozitivizma koji kroz 19. i 20. st. u potpunosti odbacuje ideju prirodnoga prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. g. dokaz je povratka prirodnopravne tradicije u međunarodni pravni sustav.
No do promjene prirodnopravne paradigme u međunarodnom sustavu ljudskih prava došlo je vrlo brzo, samo nekoliko desetljeća kasnije, kada nastaje »postmoderni sustav ljudskih prava«. Razlog koji opravdava ideološki prijelaz s prirodnopravne teorije, zbog kojeg je i nastao poslijeratni sustav međunarodnih ljudskih prava, na »političku propagandu« nije jasan, kao što nije jasno ni koje su to nove okolnosti ili potrebe, a onda i definicija ljudskih prava, koja bi bila vrjednovana kao kvalitativno superiorna dotadašnjoj. Nije jasno zašto bi sama činjenica tradicije misli i njezine trajnosti upućivala na njezinu bezvrijednost ni zašto je teorija prirodnoga prava, prisutna stoljećima ljudske povijesti, postala nekakav mit, a povijest od sedamdesetih naovamo nekakav vrijedan realitet.
