Predizborna kampanja već je započela. To je činjenica iako kampanja nije formalno proglašena. Političke stranke međusobno se natječu, što je vidljivo u njihovim uzajamnim obezvrjeđivanjima. Pojavljuju se nove stranke i razne udruge koje obećavaju boljitak, najavljuju se i razne kombinacije koalicija i nezavisnih, a najmanje se govori o stvarnim programima i dosadašnjim neostvarenim obećanjima. Nude se »kule u oblacima« bez uzimanja u obzir realnih mogućnosti. Ne uzimaju se u obzir ovisnosti između činjenica i postojećih europskih i svjetskih okolnosti kao što su ratovi, inflacija, ekonomske krize i nedostatak stručne mlađe radne snage.
Hrvatskoj prijeti demografsko izumiranje i svi o tome lamentiraju, a malo se njih pita koji su tomu uzroci. Uzroci su brojni i složeni, a sigurno je jedan od važnijih radno-socijalni položaj obitelji. Na taj položaj utječe mogućnost i stalnost zaposlenja, mirovinska prava i doplatci za djecu. Nažalost, zakonski propisi u području rada, zdravstva i mirovinskoga osiguranja ne rješavaju te probleme. Naprotiv, plaše se građani neizvjesnim budućim stanjima te se tako usmjeravaju prema granicama, koje sada formalno više ne postoje.
Mnoga pitanja koja se tiču obitelji, a posebice položaj žena, majki, udovica i djece, nisu riješena na zadovoljavajući način. Pred širom javnošću želi se stvoriti dojam da se država posebno skrbi za pojedine dijelove obitelji, primjerice majke i djecu. To se u provedbi ne ostvaruje na načine kako se obećavalo. Većina dosadašnjih promjena nije postigla zapadnoeuropske standarde pravednoga vrjednovanja obitelji.
Kako su političari skloni zaboravljanju, valja podsjetiti na neke najvažnije situacije i nepravde koje su pogađale pa i sada pogađaju brojne obitelji, roditelje, djecu, žene, udovice i samohrane roditelje. Prvi zaokret prema nepravdama dogodio se pokušajem reforme mirovinskih propisa. Tada je politika u pogledu socijalnih prava postajala restriktivna i to se nije ispravljalo.
Kao prvi primjer treba navesti udovice, koje su prema mirovinskom sustavu primjenjivanu do 1999. godine mogle ostvarivati pravo na obiteljsku mirovinu s navršenih 45 godina, a danas se traži da imaju navršenih 50 godina u času smrti supruga. Takav korak bio je nazadak u odnosu na položaj udovica u zapadnoeuropskim državama.
Udovice u Hrvatskoj, a osobito udovice na selu, dovedene su u nepovoljniji položaj nego što su bile prije prve mirovinske reforme. Zbog toga danas udovice koje su starije od 45 godina, ali mlađe od 50 godina, postaju socijalni slučajevi jer u pravilu ne ostvaruju mirovinu prije navršene 50. godine ako nemaju djecu sukorisnike obiteljske mirovine.
To se događa udovicama koje su se ranije udavale i rađale djecu s dvadeset ili manje godina, pa su im djeca prije njihovih navršenih 45 godina postala punoljetna, a nisu na nekom daljnjem redovitom školovanju. Dakle, majku koja se posvetila odgoju djece društvo (država) kažnjava nemogućnošću ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Zakon prisiljava takve udovice frazom upućivanja na »slobodno tržište rada«. To osobito pogađa udovice na selu, gdje su teže mogućnosti zaposlenja.
Mnoge od njih faktično se usmjeravaju na traženje posla u gradovima ili u inozemstvu, dakle na napuštanje sela. Sela se prazne, a zemlja ostaje neobrađena, osobito u Slavoniji. Postavlja se pitanje zašto službena politika ne prepoznaje te probleme i ne nudi rješenja, a istodobno nariče nad sudbinom sela.
Položaj djece također nije dovoljno pravno ni zakonski zaštićen jer doplatak za djecu nije postao izvorno pravo svakoga djeteta. U bivšoj državi doplatak za djecu nije imao poseban fond (kao npr. mirovinski fondovi), ali se unatoč tomu za doplatak za djecu plaćao poseban doprinos na poseban račun. To je bio svojevrsni doprinos solidarnosti za djecu u svrhu ostvarenja pronatalitetne politike i socijalnoga pomaganja roditeljima u podizanju i odgoju djece. Plaćali su svi zaposleni i drugi obveznici plaćanja mirovinskih doprinosa, a pravo na dječji doplatak imali su samo roditelji koji su ispunjavali imovinske cenzuse prihoda. To pravo na doplatak za djecu danas bi trebalo priznati svakomu djetetu, bez uvjeta imovinskoga cenzusa.
Postoji čitav niz problema i zakonskih nedorečenosti koje također ugrožavaju socijalni položaj obitelji u cjelini, kao što je i pitanje obitelji s djecom s invaliditetom. Tako u slučajevima kada takvo dijete premine, a roditelj za vrijeme djetetova života nije mogao raditi te zato primao određenu novčanu pomoć, država odmah ukida svoju pomoć i već sljedeći dan prisiljava roditelja na zaposlenje. Ne dopušta se ni kratki rok žalovanja.
Državna politika treba više promišljati kako takvi i slični promašaji utječu na mlade ljude kod donošenja odluke o sklapanju brakova i povećanju obitelji ili odlaska na rad u inozemstvo. To se odnosi na političke programe stranaka koje trebaju nuditi konkretna rješenja, a ne uopćena obećanja.
