U današnjem dobu koje konstantno zahtijeva »reforme« bez potpunoga razumijevanja značenja toga pojma osjetno dolazi do umanjivanja važnosti i određenih kvaliteta koje su ljudsku civilizaciju dovele do silnih uspjeha. Pri tome mislimo na marljivost i ustrajnost, kao i na postojanost čvrstih vrijednosti u životu koje se sve češće »razvodnjavaju«, umanjuju ili zanemaruju jer se karakteriziraju kao nešto nazadno i »neliberalno«. Društvo koje nagrađuje neuspjeh jednako kao uspjeh, koje dodjeljuje nagrade za sudjelovanje i tvrdi da su »svi uvijek pobjednici« društvo je koje polako, ali sigurno klizi u domenu aljkavosti, nedefiniranosti i teži »sivoj zoni«. No bez obzira na takve pritiske redovito se pojavljuju pojedinci, a sve češće i grupe pojedinaca koje odbijaju biti »sivi« i – teže sjaju zlata. Zato se nemojte čuditi što vam, nakon euforije koja je trajala tjednima, upravo sada pišemo o našoj nogometnoj reprezentaciji, a zapravo o njezinim vrjednotama. Naime, uspjeh naših nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji opisan je i opjevan u brojnim medijima, a poznat je gotovo cijelomu svijetu. Bez obzira na to što su – reći će neki – »samo športaši«, mi svojim tekstovima želimo istaknuti da su oni jasan i blistav primjer onoga što se postiže marljivošću, ustrajnošću i teškim radom; isto vrijedi i za brojne naše športaše koji redaju svjetske uspjehe u ostalim športovima, za naše mlade poduzetnike i inovatore koji se probijaju na svjetskoj sceni, za naše mlade i starije poljoprivrednike koji redovito i neumorno rade kako bi svima omogućili život, za naše radnike koji na svoj način pridonose našemu boljitku, kao i za naše mlade znanstvenike koji teže novomu unaprjeđenju ljudske civilizacije. Stoga smo ovaj broj rubrike »Mladi mladima« posvetili važnosti ustrajnosti i marljivosti nas mladih, ističući naše športaše, a pišemo vam i o uspjesima naših mladih na drugim područjima, želeći vas potaknuti da razmislite kako i koliko su takva postignuća važna za ujedinjenje i nacionalni ponos. Pri tome se osvrćemo i na impresivne medijske statistike koje su posljedica »Mundijala«, ali i na onu nama važnu – rekli bismo presudnu – vrjednotu poniznosti koja je prisutna i koja ostaje i traje unatoč veličini postignuća. Upravo se toj vrlini i vrjednoti – poniznosti – trebamo vraćati svakoga dana. Pišemo vam i o mislima pape u miru Benedikta XVI. koji je mladima prilikom svojega posjeta Zagrebu ponudio »misaone materijale« o smislenim ciljevima čovjekova zemaljskoga života. Promišljamo i o tome koje poruke i usmjerenja možemo izvući iz vrjednote jedinstva i zajedništva u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, kao i o tome koliko je vjera važan temelj športskoga uspjeha. Uživajte u ljetu, u našim tekstovima i u – zajedništvu i poniznosti.
Svi se možemo složiti da je uspjeh naše nogometne reprezentacije neupitan – njihovo zajedništvo i talent zagarantirali su »srebro zlatnoga sjaja«. I dok su mnoge druge reprezentacije samouvjereno, a možemo reći za neke od njih čak i umišljeno predviđale svoj plasman u finale ili čak i pobjedu, hrvatska je reprezentacija još od početka poštivala svoje protivnike, hvalila njihove igrače i igru, kao i ostale protivnike, naglašavajući jedino da će dati sve od sebe. Zato možemo reći da je poniznost i skromnost cijele hrvatske reprezentacije bila stalno prisutna – od njihova medijskoga predstavljanja pa do terena.
Da je poniznost nešto što je našu reprezentaciju pratilo od početka dokazuju i riječi izbornika Zlatka Dalića koji je još prije dolaska u Rusiju izjavio kako treba biti ponizan u svemu što slijedi. Da smo njegovu poniznost prepoznali i cijenili svjedoče mnogi plakati diljem Hrvatske, a posebice u Varaždinu i Livnu koji za izbornika Dalića govore: »Ponizan, a velik«.
Još je sveti Augustin istaknuo: »Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost.« Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Poniznost i skromnost kvalitete su o kojima nam i Isus govori, spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti. Takvo razmišljanje vodilo je i našu reprezentaciju: bilo je zanimljivo slušati i gledati kako bi izbornik i igrači nakon svake pobjede priznali kako je bilo pogrješaka, da su mogli biti bolji i sigurniji, a u isto vrijeme bi pohvalili i protivnike.
Možemo reći da je našu reprezentaciju, ali i cijelu Hrvatsku vodilo nama poznato geslo: »U pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi.« Neka i nas ono vodi kroz svakodnevne obveze i naš život.
Osim obilja slavlja, sreće i osjećaja ponosa, svjetski uspjeh naše nogometne reprezentacije u Rusiji donio nam je i veliku turističku promociju, kao i veću međunarodnu prepoznatljivost. Službena stranica Hrvatske turističke zajednice zabilježila je porast pregleda za više od 200 posto za vrijeme Svjetskoga nogometnoga prvenstva u odnosu na isto razdoblje prošle godine. HTZ-ov reklamni spot u kojem se, među ostalim športašima, pojavljuju i naši nogometni reprezentativci za vrijeme prvenstva također je zabilježio nagli rast pregleda.
Teško je precizno odrediti brojke, ali smatra se da je u svijetu objavljeno više od milijun članaka o Hrvatskoj, i to samo za vrijeme prvenstva. Ni jedna agencija za odnose s javnošću nikad nije i vjerojatno ne će postići takav uspjeh u promociji naše zemlje. Najveći i najugledniji svjetski mediji pričali su o Hrvatskoj, a neki su čak slali svoje reportere da se javljaju uživo i prenose barem dio atmosfere.
Osim turističkoga sektora, profitirala je i ekonomija. Broj turista tijekom trajanja prvenstva i broj noćenja stalno je rastao. Ljudi su iz okolnih zemalja dolazili u Hrvatsku kako bi tu gledali polufinale i finale Svjetskoga prvenstva. Željeli su doživjeti tu atmosferu, to zajedništvo i energiju kojom su naši navijači cijelo vrijeme zračili. Puni apartmani, hoteli, restorani, kafići, sve je bilo u ozračju nogometa, zbog kojega i jesu bili puni. Profitirali su i proizvođači pića i hrane, grickalica, navijačkih rekvizita i televizora. Ta kratkotrajna novčana ekspanzija dobro je došla još uvijek kriznoj ekonomiji.
Iako im to nije bio primarni cilj, svojim uspjehom nogometaši su uvelike popravili i podigli imidž Hrvatske u cijelom svijetu, učinivši je tako još poželjnijim turističkim odredištem i zemljom koju vrijedi posjetiti. Unatoč tomu što je Svjetsko nogometno prvenstvo završeno, nogometaši su na društvenim mrežama dobili brojne nove pratitelje pa svojim objavama i fotografijama i danas nastavljaju s promocijom Lijepe Naše.
Prilikom davanja izjava nakon odigranih utakmica i odrađenih športskih natjecanja brojni športaši u svojim zahvalama za uspjehe uz obitelj, trenere i druge osobe koje su im pomogle da postignu rezultat naglasak stavljaju i na Božju pomoć. Naravno, to ne znači da je Bog odabrao upravo njih u tom trenutku da čudesnim djelima i znakovima usmjeri tijek natjecanja u njihovu smjeru, nego su religija i molitva u športskom smislu nerijetko jedan od temelja, možemo ih čak nazvati i »rituala«, kojima se športaši »služe« kako bi maksimizirali vlastiti uspjeh.
Stoga se nameće pitanje je li vjera faktor koji utječe na športske uspjehe i može li služiti kao metoda treninga? Naime, brojni iznimno uspješni svjetski športaši su vjernici koji se toga ne srame – Zlatko Dalić, Goran Ivanišević, Ivica Kostelić, Blanka Vlašić, Željko Babić, Mateo Kovačić, Lionel Messi, Steph Curry, Manny Pacquiao, Usain Bolt i brojni, brojni drugi pripadaju svjetskomu vrhu po svojim iznimnim športskim sposobnostima i uspjesima. Oni žive i razumiju beskrajnu životnu disciplinu – svaki obrok im je određen i u rasporedu, svaki trening mora biti specifičan, ali unatoč rigoroznosti njihova životnoga rasporeda odvajaju vrijeme za vjeru i Boga, što je ujedno drugačiji način discipliniranja. Trening tijela osnovna je pretpostavka športskoga uspjeha, a nakon toga slijedi i trening psihe zbog stresa koji donosi takav način života, a trećom »kategorijom treninga« – jednako tako važnom – možemo nazvati i »trening duše«, tj. molitvu. Vjera zahtijeva iznimnu disciplinu, a disciplina dovodi do uspjeha. Zato je nemoguće zanemariti vjeru kao jedan od čimbenika najvećega nogometnoga uspjeha naše države u povijesti. Počevši od samoga izbornika s krunicom u džepu na terenu, koja mu je služila kao oslonac u stresnim trenutcima, pa do svakoga pojedinca koji se oslanjao na svoju vjeru kao jedan od temelja svoje osobnosti, kako športske, tako i vjerničke.
Hrvatska nogometna reprezentacija oduševila je milijune ljudi diljem svijeta, ali i svoje sugrađane senzacionalnim drugim mjestom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nitko nije očekivao da bi se to moglo dogoditi jer reprezentacija se već desetljećima bori za pronalazak svoga mjesta pod tim teškim suncem. Izmijenili su se mnogi treneri, ali i igrači. Konstantno se govori o tome da pojedinačno imamo najbolje igrače na svijetu koji igraju u najjačim europskim klubovima, a jedina stvar koja je izostajala bio je – rezultat. Čini se da nitko nije mogao pronaći »lijek« za manje uspješan niz reprezentacije i za stvaranje zajedništva u timu.
Dolaskom novoga izbornika jedna se stvar mogla primijetiti u razgovoru s igračima. Oni su počeli govoriti o timskom radu i atmosferi zajedništva te o povezanosti koju osjećaju kao članovi reprezentacije. Suptilno su dali naslutiti da su došli na Svjetsko prvenstvo ostvariti rezultat i da znaju da imaju puni potencijal da to i učine. Postavlja se pitanje što mladi mogu naučiti od njih? Prije svega važnost zajedništva i zajednice u kojoj živimo i djelujemo. Iako se danas naglašava individualnost i otuđenost, u stvarnom životu to nije tako. Potrebna je cijela vojska ljudi koji će odgojiti jedno dijete. Svaka je obitelj kao tim koji pokušava doći do određenih ciljeva i rezultata. Važno je imati kvalitetne ljude u svojoj okolini koji će prepoznati potencijal i koji će uložiti najvažniji resurs koji postoji – vrijeme. Svatko može postići što god želi i biti uspješan u poslu koji obavlja ako ima ljude koji vjeruju u njega. Još jedna važna stvar je to što si sami moramo postaviti određene ciljeve, ali i kriterije ako želimo uspjeti. Važno je da znamo da nismo sami i da nam svaka osoba može pomoći da postanemo najbolja verzija sebe. Usprkos slici koju možemo vidjeti iz medija, kompetentnost i rad koji smo uložili u sebe uvijek se isplati i uvijek će biti na cijeni. Upravo doma, u Hrvatskoj.
Nakon što je hrvatska nogometna reprezentacija osvojenim srebrom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji postigla povijesni uspjeh, svjedočili smo snažnom ozračju nacionalnoga naboja, zajedništva, ponosa i radosti. U Zagrebu je naše reprezentativce prema nekim procjenama dočekalo više od pola milijuna ljudi. Slavlje je nastavljeno i u drugim gradovima Lijepe Naše – Splitu, Zadru, Varaždinu, Donjem Miholjcu, pa i izvan Hrvatske – u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama gdje žive hrvatski iseljenici. U jeku takve snažne nacionalne euforije mogli smo također čuti kako veliki uspjeh reprezentacije ne može izbrisati probleme i izazove s kojima se Hrvatska suočava već duže. To su prije svega demografska i gospodarska pitanja, kao i zdravstvo i mirovinski sustav.
No trijumf naših nogometaša može nas podučiti iznimno važnoj stvari – da Hrvatska na krilima zajedništva može konkurirati i velikima. Ta misao nije primjenjiva samo na nogomet. Ona se može pretočiti i prenijeti u sve pore našega društva. Također, zajedništvo o kojem govorimo nije istovjetno kolektivističkim poimanjima na kojima se gradila iluzorna zbilja političkih sustava koji su propali krajem protekloga stoljeća. Ozračje zajedništva oko hrvatske nogometne reprezentacije blisko je ideji zajedništva koju vjekovima propovijeda Katolička Crkva. Budući da je i ona zajednica, Crkva uvijek poziva na zajedništvo. Poslanica Korinćanima kaže: »Kao što je tijelo jedno, a ima mnogo udova, i svi udovi, iako ih je mnogo, čine jedno tijelo, tako je i s Kristom« (Kor 12, 12). Baš kao što neki pojedinačni dio koji se odvoji od tijela ne će postići mnogo, kršćanin koji se odvoji od zajedništva shvatit će da je njemu samomu teško pratiti Božji poziv i svrhu. Dakle, suradnjom se postižu veći rezultati nego nesuradnjom. U poslanici Hebrejima, s druge strane, čitamo kako je zajedništvo poziv na ohrabrenje bližnjega: »Pazimo na to da jedan drugoga potičemo na ljubav i dobra djela« (Heb 10, 24). Te su misli od izuzetne važnosti za naše društvo, a posebice za nas mlade koji smo njegova budućnost. Potencijal za napredak definitivno postoji. Treba se samo prisjetiti uspjeha mladih hrvatskih matematičara, kao i naših inovatora, znanstvenika i liječnika koji su se afirmirali i na međunarodnoj razini.
Vjetar u leđa koji godinama izostaje upravo je ozračje zajedništva i optimizma kojemu smo nedavno svjedočili. Stoga pred izazovima s kojima se suočavamo kao društvo trebamo ostati na tom putu – ujedinjeni u zajedništvu.
Mladost je vrijeme života u kojem želimo u potpunosti »iskoristiti« sve blagodati života. Mnogo smo puta čuli rečenicu: »A kad će ako ne će u mladosti?« U mnogim željama, od kojih su mnoge i nerealne, često polazimo za brzim rješenjima i ne promislimo o tome što nam donose. Svjetska industrija iskorištava situaciju te mladima nudi rješenje njihovih problema preko noći, a mnogi su se odlučili za ta »magična« rješenja i shvatili da je sve to bila samo lijepo upakirana prodaja magle.
No ta lažna obećanja ne dolaze bez razloga. To je istaknuo i papa u miru Benedikt XVI. kad je mladima u Zagrebu 2011. predstavio smislene ciljeve čovjekova zemaljskoga života. Popularno je danas okrenuti se vanjštini, nekim izmišljenim načinima probati doći do mnogo novca u malo vremena, ali još smo od davnih vremena svjedočili da se na pošten način tom brzinom veoma rijetko može doći ne samo do materijalnoga, nego do bilo kakvoga uspjeha. Lažni modeli i uzori sve češće iskaču »iz paštete«, a zaboravlja se na ljude koji su svojim djelovanjem ostavili svijetli trag u ljudskoj povijesti i utabali kvalitetne staze mnogim budućim naraštajima. Papa je istaknuo asiške svetce, Franju i Klaru, zatim Tereziju od Maloga Isusa, Dominika Savija te Ružu iz Viterba. Nije zaboravio ni na hrvatske uzore, posebno na bl. Ivana Merza koji je svojim djelovanjem pokazao put mnogim mladim životima. Svi su oni boravili ovdje, na zemlji, ali s istim ciljem. Znali su da na kraju svega – ostaje samo Bog.
Uspjeh naših Vatrenih također nije došao preko noći. Od izgubljene utakmice protiv Francuske ’98. pa sve do ispadanja u skupinama, neplasiranja na elitna natjecanja, ispadanja od Portugala u produžetcima do velikoga drugoga mjesta u Rusiji. U tih dvadeset godina prošli su sve, od poljskih putova do autoceste, ali na kraju su ostvarili svoj cilj. Nisu se dali zavesti, nego su svojim trudom i zalaganjem došli do cilja, a tako možemo i mi jer uz Božju pomoć sve je moguće, samo treba vjerovati.
Pripremili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
