Mnogi ratovi kroz povijest bili su pripisivani religijama, iako se iza njih krila želja aktualne politike za dominacijom nad drugim narodima i vjerama. Iako oni koji žele biti bogovi na zemlji i danas zloupotrebljavaju religije, nema sumnje da upravo one mogu i danas odigrati u svijetu sve većih tehnoloških izazova pozitivnu ulogu u sprječavanju mržnje i ratova među narodima i civilizacijama. Upravo zbog novih tehnoloških mogućnosti koje, osim pozitivnoga za razvoj čovječanstva, kriju u sebi i veliku opasnost za njegovu opstojnost, religije bi se morale više angažirati da se prihvate bitne vrijednosti bez kojih je ostvarenje suživota na globalnoj razini nemoguće.
Svojedobno je jedan od najpoznatijih svjetskih autora, filozof i teolog Hans Küng u svom djelu »Projekt Weltethos« (Projekt svjetskoga etosa) upozorio na nužnost svjetskoga konsenzusa o određenim vrjednotama ako se želi postići miran suživot na planetu. U njemu se upozorava da je nemoguće postići sveobuhvatan globalni mir bez mira među religijama. A da bi moglo doći do mira među religijama, nužno je postići iskren dijalog među njima. Preduvjet toga dijaloga jest prosvjećenje unutar religijskih zajednica, njihovo suočavanje sa samim sobom i pročišćavanje od onoga što ugrožava mir u svijetu.
Djelomičan uspjeh Küngove ideje leži u činjenici da su se sve religije 1993. godine obvezale na poštovanje temeljnih vrijednosti, kao što su čestitost, prihvaćanje »zlatnoga pravila« u međusobnim odnosima (ne čini drugomu ono što ne želiš da on čini tebi), odbijanje svake vrste nasilja, prihvaćanje principa pravednosti i tolerancije te prihvaćanje partnerstva između muškarca i žene. Istina, ima i onih među teolozima koji su Küngovu ideju, svejedno iz kojih razloga, krivo razumjeli. Taj poznati mislilac ne ide ni za kakvim etičkim sinkretizmom, nego za tim da se pronađe zajednički afirmativni odnos prema temeljnim vrijednostima koje bi dugotrajno omogućile mir u svijetu. A koliko ima pravo pokazuje najbolje to da su poneke religije umjesto transformacije u pravcu tolerancije krenule prema isključivosti te na taj način ne dopuštaju humanizaciju društva i pozitivan odnos prema onima koji drugačije vjeruju, žive i misle. Nažalost, i to je jedan od razloga da je sve ostalo samo kod toga potpisa bez ozbiljnijega truda oko postizanja suglasnosti kako doći do mira u svijetu.
Zanimljivo je da se sličnim pitanjem bavio već u 15. stoljeću poznati filozof Pico della Mirandola koji je smatrao da bi svi svjetski mislioci s područja religija, kulture i znanosti morali razviti univerzalnu humanističku životnu filozofiju koja bi mogla potaknuti čovječanstvo k višim ciljevima. Mirandola stavlja čovjeka u središte zbivanja u društvu, uvjeren da mu je Bog dao slobodu i sposobnost upravljanja vlastitom budućnošću. I u njegovim razmišljanjima ostaje Bog gospodar svega, ali ne kao onaj koji dirigira svaki ljudski korak. Naprotiv Bog, tvrdi Mirandola, pušta čovjeka da se u svojoj slobodi može odlučiti za zlo ili dobro, više ili niže životne ciljeve. Za Mirandolu čovjek nije igračka u Božjim rukama, kako su to naučavali pojedinci u njegovo doba, nego onaj koji je odgovoran za svoju povijest, koji je kreira. Utoliko čovjek snosi i odgovornost za ono što čini. U tom duhu Mirandola poručuje da ljudsko stvorenje može samo sebe degradirati na niži stupanj, vratiti se na životinjski, ali može isto tako krenuti prema višemu, božanskomu, ostvarenju mira i ljubavi na globalnoj razini. Sve ovisi o tome za što se odlučila čovjekova duša.
Nošen višim idealima, Pico della Mirandola pokušao je organizirati u Rimu skup o toj temi. Kao poticaj za diskusiju trebao je na tom skupu pročitati svojih 900 teza pod naslovom »De hominis dignitate« (O dostojanstvu čovjeka). Nažalost, neke od tih teza papinska je komisija osudila, a kasnije su i sve druge teze odbačene. Mirandola je kasnije i ekskomuniciran iz Crkve. Taj veliki srednjovjekovni filozof i Hans Küng pripadaju sigurno misliocima u ljudskoj povijesti koji su shvatili da, iako je Bog tvorac i gospodar svega, mnogo toga ovisi o ljudskom ponašanju, da se čovjek svojim ponašanjem može strovaliti u životinjski svijet, ali isto tako učiniti sve da postane dobro stvorenje, Bogu blisko. Nažalost, Pico della Mirandola završio je ekskomunikacijom zbog plemenitih namjera, a slična ideja Hansa Künga, kako se čini, nailazi u modernom svijetu na sve manje zanimanja.
Umjesto istinskoga rada na izmirenju religija i naroda, što se ne može postići bez jasnoga i iskrenoga dijaloga, ali ni bez prosvjećenja religija, u modi su političke liberalne floskule koje sve više udaljavaju religije, narode i kulture jedne od drugih. O kakvim je jalovim dijalozima riječ vidi se najbolje u stanju koje vlada danas u svijetu potpune isključivosti ili lažnoga mira, u svijetu u kojem kapital ima prednost pred dosljednim zalaganjem za ljudska prava na globalnoj razini, zalaganjem za istinsku slobodu i međusobno prihvaćanje, ali i poštovanje temeljnih vrijednosti.
Umjesto istinskoga dijaloga i truda oko prosvjećenja unutar religijskoga i civilizacijskoga dijaloga protežira se sve više lažni liberalizam i humanizam koji ne pokazuju gotovo nikakav istinski interes za postizanje dugotrajnoga i stabilnoga mira na zemlji. Problemi koji danas muče čovječanstvo ne mogu se riješiti govorom o »pravednom ratu« koji bi donio mir, što propagiraju pojedini politički krugovi, ili nadmoći jedne od religija, nego stvaranjem uvjeta za pravedan mir. A da bi se u svijetu i Europi stvorili uvjeti za pravedan mir, treba istinski poraditi na pronalaženju konsenzusa o nezaobilaznim vrijednostima za mir. To se posebno odnosi na Europu koja zbog migracijskih kretanja sve brže postaje prostorom susreta različitih kultura i religija.
Pred izazovima koji se pojavljuju kod toga susreta ne smiju se više zatvarati oči. Istina, većina europskoga stanovništva još pripada zapadnoj civilizaciji koja, htjela ili ne htjela priznati, dostignuće blagostanja i mirnoga suživota zahvaljuje ne baš uvijek ugodnu sučeljavanju prosvjetiteljstva i kršćanstva, pa i onim burnim previranjima unutar samoga kršćanstva. Na sreću ta su vremena danas samo dio prošlosti. Europa je danas zasigurno jedno od najugodnijih mjesta za život na zemlji. Tako bi trebalo i ostati. Nažalost, ima naznaka da bi se mnogo toga moglo okrenuti u suprotnom smjeru ako ne dođe do istinskoga razgovora između religija i civilizacija, i to ne samo u Europi, nego i na globalnoj razini. Jer mir u svijetu nije moguće postići ako se samo u jednom njegovu dijelu prihvaćaju općeprihvatljive vrijednosti.
Upravo velika migracijska kretanja zahtijevaju odgoj za općeprihvatljive norme ponašanja. A da bi do toga moglo doći, preduvjet je jača integracija pridošlica u Europu i njihov odgoj za prihvaćanje vrijednosti koje su za europskoga čovjeka postale sastavni dio svagdanjega života i ponašanja. U Europi danas mirno i integrirano živi više od milijun i pol budističkih i isto toliki broj hinduističkih vjernika. Uživaju sva prava koja imaju pripadnici kršćanske religije. Sličan se proces odvijao i s pridošlim muslimanima u Europi do prije desetak godina. Nažalost, stanje se u zadnje vrijeme, zbog negativnoga razvoju u islamskom svijetu Afrike i Azije, radikalno promijenilo. Mnogi od pridošlih muslimana ne kriju uopće da ne žele prihvatiti ustaljene zapadne norme ponašanja. Osjećaju se religijski nadmoćnim drugima. Konzervativnim stajalištima, koje je Europa ostavila iza sebe, u odnosu na položaj žene u društvu, prema onima koji drugačije misle ili iz jedne religije prelaze na neku drugu izazivaju konflikte u društvu. Umjesto da budu pokretačka snaga promjena u islamskom svijetu, u kojem vladaju vojne ili islamističke diktature, stvaraju konfliktno stanje u Europi. Stanje te napetosti ne pogoduje ostvarenju snova onih koji se zauzimaju za religijski konsenzus glede temeljnih vrijednosti kao što su pravednost, sloboda, ravnopravnost spolova i uzajamno prihvaćanje. Pokušaji reforma unutar muslimanskoga društva u zapadnim zemljama propali su. Glavnu riječ vode oni radikalniji, istina ne uvijek nasilni, a liberalniji se krugovi, razočarani stajalištima europskih političara, sve više povlače iz dijaloga. Krajnje je vrijeme da se u Europi i svijetu ožive razmišljanja mislilaca poput Hansa Künga i Pica della Mirandole i pozovu sve religije, kulture, tradicije, pa i civilizacije, na dijalog o bitnim vrijednostima za suživot. U suprotnom konflikt će biti neizbježan. Europa će u tom slučaju, kao što se već događa u nekim dijelovima svijeta u kojima nije postignut konsenzus o temeljnim vrijednostima, potonuti u kaos bez povratka. Jer tamo gdje se ljudi osjećaju nesigurno, gdje se ne može izgraditi trajan mir, uvijek postoji opasnost da i oni liberalni i tolerantni postanu nasilni. To je bitno za Europu, ali i svijet u cjelini. Jer Europa je mnogim državama u svijetu postala uzor mulitikulturnoga i multireligijskoga života zadnjih desetljeća. Tako bi moralo i ostati.
