Pristup Hrvatske Europskoj uniji zahtijevao je ispunjavanje brojnih obveza i prilagođavanje pravnoga sustava europskim standardima. Zahtijevale su to razne konvencije i brojni međunarodni sporazumi koji se primjenjuju među članicama EU-a. To nije značilo obvezu doslovnoga prepisivanja, nego se više usmjeravalo na prilagodbu zakonskih propisa na način kojim se nadopunjuju načela zakona zapadnoeuropskih država članica EU-a. Povijest uči da doslovna nametanja bez uvažavanja nacionalnih običaja i tradicije nikada nisu urodila dobrim plodom. Tako je npr. iranski šah Reza Pahlavi pokušao svoju državu europeizirati doslovnim nametanjima zapadnih standarda. Izazvao je otpor koji ga je doveo do gubitka prijestolja. Njegov narod sa svojom jakom tradicijom i vjerom nije prihvaćao brza prilagođavanja tuđim standardima. Očito je da bogati i napredniji ipak ne shvaćaju da svaki narod ima pravo na svoj put, bez nasilnoga nametanja tuđih rješenja, neovisno o tome što ta tuđa rješenja za sebe kažu da su »obrana zapadnih vrijednosti«, »uvođenje civilizacijskih standarda«, »zaštita ljudskih prava«, »američka demokracija« i slično. Takve parole zapravo su identične parolama bivšega Sovjetskoga Saveza, posebice u doba Staljina, kada se »izvozilo revoluciju«, odnosno kad se kasnije oružanim intervencijama branilo poretke rušenjem Imre Nagyja u Mađarskoj ili Dupčeka u Čehoslovačkoj. Povijest je dokazala da su se promjene koje su pokušali ti narodi samo privremeno odgodile, a dogodilo se ono što su narodi htjeli.
Tako se u području radne i socijalne politike i reforma naši propisi trebaju usklađivati s temeljnim načelima EU-a, ali to ne znači doslovno preuzimanje u svim detaljima. Iako Europa traži veliku zaštitu svakoga pojedinca u radnom i socijalnom području, to ne znači da traži kopiranje. Uostalom i u samoj Europi, posebice unutar EU-a, postoje i dalje brojne razlike u pristupu rješavanju radnih i socijalnih problema, a ne prihvaćaju se doslovce ni mišljenja i prijedlozi Svjetske banke ni Međunarodnoga monetarnoga fonda. Dakle, projekti EU-a za rješavanje problema socijalne sigurnosti, a posebice mirovinskoga, zdravstvenoga i radnopravnoga položaja pojedinca, nisu jednaki onima koje predlaže Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.
Hrvatska kao članica EU-a treba uvažavati moderna europska rješenja, koja u pravilu poštuju načela solidarnosti i uzajamnosti u ostvarivanju socijalne sigurnosti i socijalnoga osiguranja, osobito u području rada, ali na način prihvatljiv našim gospodarskim i socijalnim okolnostima. Pritom valja upozoriti da unatoč uvijek postojećim različitostima, pa i kombinacijama raznih europskih sustava, nema bitnih razlika u pristupu financiranju i ostvarivanju većine socijalnih prava među tim zapadnoeuropskim državama. Razlike postoje u visinama bruto nacionalnih dohodaka po glavi stanovnika i u postotcima izdvajanja. Čak i kada su isti postotci, nije isto kako se izdvaja za neku socijalnu svrhu 15 posto od bruto nacionalnoga dohotka od 5000 eura u odnosu na izdvajanja 15 posto od bruto nacionalnoga dohotka u visini od 15 000 eura. Zbog toga su svi ti europski sustavi, iako u praksi međusobno usporedivi i nadopunjujući, ipak bitno različiti po svojoj učinkovitosti. Kada se na te razlike nadoveže današnje lako seljenje radne snage, nastaje problem pravednoga ostvarivanja raznih socijalnih prava, a posebice mirovina i zdravstvenih prava. Ako se polazi od činjenice da je Hrvatska europska država i da je stvorena na tradicijama europske civilizacije, to ne znači da bi trebala doslovno prihvaćati nuđene joj modele sustava koji su stvarani i funkcioniraju u potpuno drugačijim ekonomskim temeljima i civilizacijskim okvirima.
Hrvatska se treba osloboditi klanjanja tzv. »tvrdomu« ili »divljemu« kapitalizmu, koji je napušten u Europi već početkom prošloga stoljeća. Zato kada se od jednoga bivšega ministra čuje poruka da »građani moraju shvatiti da mi idemo u ‘tvrdi’ kapitalizam«, građani to shvaćaju kao prijetnju. Naime, poznato je do čega je doveo taj tzv. »tvrdi« kapitalizam početkom prošloga stoljeća. Pojedinac je pretjeranim naglašavanjem individualnosti i osobne odgovornosti za svoj materijalni i socijalni položaj bio prepuštan samomu sebi, što je zapravo značilo napuštanje načela solidarnosti. Prevladavalo je shvaćanje da svaki pojedinac mora maksimalno misliti samo na sebe (a to je egoizam), da treba sam štedjeti za starost, da svoj novac treba pametno investirati u poslove koji mu donose dobit ili plaćati neko životno ili slično osiguranje i tako slično. Zaboravlja se da mnogi ne mogu štedjeti zbog malih plaća ili nezaposlenosti. Tada rizik pojedinca za pogrješke državne politike postaje prevelik. Pogrješne državne politike su pogrješne radne, mirovinske, zdravstvene i druge socijalne reforme. Posljedice se očituju iseljavanjem, a s tim u vezi sve je aktualniji i problem nedostatka kvalificirane radne snage. Razna stanja neizvjesnosti i nesigurnosti, koja pojedinca drže u stalnom strahu za njegovu egzistenciju, a i njegove obitelji, stvaraju atmosferu iseljavanja.
Reforme su potrebne, ali ne u smislu doslovnoga kopiranja. Naše uključivanje u europske standarde ne smije se događati napuštanjem načela solidarnosti i uzajamnosti. Država treba energičnije prekidati krugove neodgovorna ponašanja u gospodarstvu, brže pokretati proizvodnju, a time i zapošljavanje. Vlada još uvijek previše vlada i želi previše toga imati pod kontrolom umjesto da više upravlja i usmjerava socijalna i gospodarska kretanja. S jedne strane previše se osjeća želja da se sve stavlja pod kontrolu, kao što je npr. upravljanje socijalnim i mirovinskom sustavima, iako se zna da je državna vlast uvijek slab gospodar i upravljač. S druge strane nudi pretjeranu privatizaciju usluga. Zbunjuje i daljnje jače forsiranje II. mirovinskoga stupa povećanjem stope doprinosa, unatoč činjenici da se taj II. mirovinski stup pokazao neuspješnim i nesigurnim te se sve više napušta. Socijalne reforme ne mogu biti uspješne provođenjem restrikcija i prisilom. Vladajuće strukture sve se manje snalaze, a svoju nesigurnost prikrivaju sve većim potezima centralizacije, bez uvažavanja lokalnih interesa. Takva koncentracija vladanja znak je nesigurnosti, a to se onda prenosi na građane.
