Nebo se otvara za svakoga čovjeka. Što je molio kralj Salomon? Što je čovjeku tako važno i na prvom mjestu u životu? Nebo je izričaj za onostranost i Božju nazočnost. U Starom zavjetu nebo je prebivalište Božje s anđelima i pravednicima nakon uskrsnuća. S neba nam dolazi ono vječno i sveto, kako piše sv. Ivan, jer »Sin Čovječji je sišao s neba«. A sv. Pavao dodaje Korinćanima: »Krist je posljednji Adam, i duh životvorni.« Nakon uskrsnuća Gospodin Isus »bi uzet na nebo i sjede zdesna Bogu«, piše sv. Marko. Svi koji pripadaju Kristu bit će u nebeskoj slavi. Tako poručuje i II. vatikanski koncil u »Svjetlu naroda«: »Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj se po Božjoj milosti postiže svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada dođe vrijeme obnove sviju i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet.« U nebu se potpuno uživa kraljevstvo nebesko. Božanska stvarnost velika je tajna i ne može se izreći ljudskim riječima. Zato se Isus služi prispodobama, poput prispodobe o kraljevstvu Božjem kao blagu i dragocjenom biseru.
Dragocjen biser je kraljevstvo nebesko. Pred neprocjenjivim vrijednostima kraljevstva nebeskoga iščezavaju sve zemaljske vrijednosti. Za njega se isplati sve dati ili žrtvovati: sav imetak, slavu, pa i vlastiti život. I to će učiniti samo onaj tko ima vjere u Boga. Lijep je primjer kralj Salomon iz Staroga zavjeta. Nije tražio bogatstva ni duga života, kako piše Knjiga o Kraljevima, nego razlikovati dobro od zla u svojem prosuđivanju – pronicavo srce: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla.« Vjerovao je u Božju pravednost i da će ga pravednost dovesti u nebo. Molio je pred otvorenim nebom. Čovjeku je ono što dolazi s neba često zagušeno drugim, manje važnim stvarima: svjetske tjeskobne brige i varavo bogatstvo; nevolje i progonstva, ili Zli otima ono dobra što je posijano u srcu. Nije lako imati upornosti i ustrajnosti u svakodnevnom životu. Kako je puno suvišnih i nevažnih stvari u ljudskim životima!
Talmud (u dva dijela: Mišna i Gemara) kaže da je deset stvari jakih: Željezo je jako, ali ga vatra topi. Vatra je jaka, ali ju voda gasi. Voda je jaka, ali ju oblaci isparavaju. Oblaci su jaki, ali ih vjetar goni daleko. Čovjek je jak, ali ga strah obori. Strah je jak, ali ga san pobjeđuje. San je jak, ali iznad svega smrt je jača. Smrt je jaka, ali Dobrota nadživljava i smrt. Ljubav je najjača i pobjeđuje sve. Bog je ljubav! Kršćani zato vjeruju u Boga koji je ljubav. Takva je Boga Isus objavio i posvjedočio. Zato kršćani vjeruju u Boga koji ljubi sve i svima donosi spasenje. Zar to nije onaj dragocjeni biser za koji se isplati moliti pred otvorenim nebom? Dok židovstvo naglašava nadu ili očekivanje Mesije, islam naglašava vjeru kao podlaganje ili povjeravanje sebe (iman) Bogu. Kršćanstvo u Bogu vidi neizmjernu ljubav koja sve nadilazi i svima se smiluje. »Već od samoga svog postanka čovjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom jer samo stoga postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može živjeti punim životom po istini ako tu ljubav slobodno ne prizna i svome se Stvoritelju ne povjeri«, piše u dokumentu »Radost i nada«. Povjerenje u Boga stvara put do kraljevstva nebeskoga.
Put vjere vodi do kraljevstva nebeskoga ili do dragocjenoga bisera. Vjera je plod i dar milosti Božje koju čovjek prihvaća slobodno i s tim darom surađuje. To je nadnaravna krjepost ili jedna od tri bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav. Za kraljevstvo nebesko isplati se sve dati. Športaš se odriče radi medalje, a vjernik se odriče radi najvećega bogatstva – radi Boga. Vjera u Boga je dragulj koji često treba pronaći u dubini duše. Treba mnogo žrtvovati da bi pronašao taj dragulj u svojem životu. Ranjeni vojnik na bojišnici daje zadnji trenutak za vjeru. Na bojištu u I. svjetskom ratu kapetan obilazi ranjene. Čuje glas koji ga doziva: »Hoću svećenika, ja vjerujem.« Jedan vojnik pored njega dozivao je svećenika i najposlije svojom krvlju napisao umirući: »Ja sam katolik.« Čežnju ljudske duše može ispuniti samo Svevišnji. »Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno posve nikad nije«, na ovoj zemlji. Skriveno blago može se pronaći. Isus pokazuje put do Boga, do Otca nebeskoga. Bog je sve! Ako svemogući Bog u jednom životu nije sve, onda nije ništa. Sve može biti dobro i važno: i rad i odmor i umjetnost i kultura i znanost i tehnika, ali Bog je uvijek najvažniji. Valja Boga moliti za srce za druge i za pravicu u ljubavi. Kralj Salomon dobro je molio i Bog mu je dao. Mi molimo pred otvorenim nebom za dar vjere. Po vjeri ćemo stići u kraljevstvo nebesko. Pod otvorenim nebom pronalazi se dragocjeni biser iz evanđelja i Bog ne će zaboraviti svojega tragača.
