Pet sestara mučenica družbe Kćeri Božje ljubavi Jula Ivanišević, Bernadeta Banja, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan i Berchmana Leidenix poznatije su kao Drinske mučenice. Nepokolebljive i ustrajne u svojoj vjeri te ljubavi prema svojemu zaručniku, podnijevši mučeničku smrt između 15. i 23. prosinca 1941. u Goraždu u Bosni i Hercegovini postale su pobjednicama u zaštiti nepovrjedivosti njihova redovničkoga identiteta i dostojanstva žene, ali i svijetlim primjerom svakomu vjerniku. O blaženim je sestrama kao mučenicama u Katoličkoj Crkvi, ali i svjetlu njihova mučeništva te Godini bl. Jule Ivanišević, koja se otvara upravo na spomendan Drinskih mučenica 15. prosinca, govorila s. Ozana Krajačić, vicepostulatorica kauze Drinskih mučenica.
Blažene Drinske mučenice podnijele su mučeništvo u vremenu došašća. To je za nas vrlo znakovito. Uz svete likove koje već u došašću imamo, Bog nam daje i njih pet, sestru Julu i četiri susestre, koje su to sveto vrijeme iščekivanja posvetile svojom krvlju. Da bi se Bog mogao roditi u našim životima, potrebno je ustupiti mu mjesto, pročistiti i proširiti srce, pripremiti se dostojno za susret. Treba se probuditi i svim svojim bićem zazivati: »Dođi!« Drinske su mučenice žene čežnje. Žene adventa. Svjesno su i potpuno budno proživljavale to sveto vrijeme. U došašću odjekuje antifona: »Dođi, Gospodine, spasi nas!« Kako ne čuti u toj antifoni posljednji zaziv sestara mučenica: »Isuse, spasi nas!« Za čim su one to čeznule? Za susretom, onim konačnim. Čitav su život čeznule i hitile ususret Isusu, Zaručniku. U njima prepoznajemo one budne djevice iz evanđelja, kojima nije ponestalo ulja u svjetiljkama. One su bile budne u molitvi i u dobrim djelima.
Mučeništvo sestara započelo je na dan njihova nasilnoga odvođenja iz samostana na Palama, 11. prosinca, a okrunjeno je nakon četiri dana u Goraždu. Ti njihovi zadnji dani obilježeni su hodom. Iako ne znaju kamo ih vode, u srcu si posvješćuju koji je njihov konačni cilj – zajedništvo s Bogom u vječnosti. Zato na putu intenzivno mole.
Nalik su hodočasnicama. Čitav im je život bio hodočašće, a osobito ovi zadnji dani njihovoga zemaljskoga života. Putom skupljaju snagu za svoj posljednji »da« Isusu Kristu i vjernosti svetim zavjetima. U vojarni u Goraždu potvrđuju svoj »amen« koji su čitav život izgovarale. Zato mučeništvo nikada nije trenutak, ono ima svoju pripremu, a priprema se očituje kroz spremnost trpjeti i umrijeti za Krista. U izjavama svjedoka upravo to nalazimo o sestrama mučenicama. Čak su tri od njih pet kroz život izrazile želju umrijeti mučeničkom smrću. To za mnoge može izgledati kao ludost jer to shvaćaju samo oni kojima je dano. Prvoj je Crkvi bilo dano shvatiti i prepoznati veličinu poruke i žrtve kršćanskih mučenika, zato su se okupljali na njihovim grobovima. Iz tih grobova probijalo je snažno svjetlo kao i iz betlehemske štalice. Ondje gdje se Bog rađa i gdje čovjek spremno prihvaća smrt kao svjedočanstvo svoje privrženosti Kristu, ondje se rađa i svjetlo. Bog izabire okolnosti tame i ljudske hladnoće da bi došao na svijet. To se dogodilo i kod prvoga Božića, a i u životu svakoga tko istinski ljubi Boga. Okolnosti tame nisu zaprjeka Bogu da bi se rodio. Zato iz Goražda svijetli snažna poruka ljubavi. Zahvaljujući mračnomu kontekstu muke i progona, isplivalo je na površinu ono iznutra, što je bilo u njihovim srcima…
Kada Bog nekomu daje palmu mučeništva, na to ga i priprema. A priprema se i osoba sama, da bi bila kadra odgovoriti na ljubav kada za to dođe čas. Mučenik nije osoba koja tragično pogiba, ni iz straha ili koje druge pobude. Mučenik nije ni junak jer Crkva ne slavi ljudske junake, nego slabe ljude u kojima je na čudesan način pobijedila snaga Božja i ljubav kojom su ti slabi ljudi ljubili Boga. A da bi osoba mogla dostići taj stupanj sebedarja i ludosti svoje ljubavi, potreban je rast i priprema. Tako se i u životu sestara mučenica prepoznaje postupni rast u ljubavi. One ne preskaču stube, ne žive polovično svoje redovničke zavjete. Vjerno svjedoče svoju ljubav na Palama u svakodnevnim malim stvarima. Izražavaju spremnost da će umrijeti za Krista bude li potrebno. To je bila njihova bliža priprema za mučeništvo koje su podnijele 15. prosinca 1941. u Goraždu.
Drinske su mučenice članice družbe Kćeri Božje ljubavi, koja je nastala u 19. stoljeću zahvaljujući ženi otvorena i pronicava duha, službenici Božjoj Franziski Lechner. Glavna je zadaća družbe činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu. Blažene Drinske mučenice živjele su vjerno tu karizmu i nastavile su je ostvarivati i tijekom rata, kada se svi sklanjaju i bježe na sigurno. To kod njih nije bio slučaj. One su činile dobro svima jer ih je vodila ljubav kojom Bog ljubi svakoga čovjeka. Svojim su djelima pokazivale da Bog postoji i da je Bog ljubav koji ljubi svakoga čovjeka, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Nastojale su ostvarivati želju utemeljiteljice da nikada ne propuštaju priliku pomoći drugima. Kod njih tako pronalazimo svu širinu jedne kršćanske duše. Uprisutnjivale su Boga, ne samo lijepim riječima, nego još više svojim nesebičnim služenjem. Upravo u tome mogu biti primjer svakomu vjerniku – prihvaćati svaku priliku koja nam se pruža da činimo dobro.
Sestra Jula i susestre proglašene su blaženima prije jedanaest godina. Nakon beatifikacije naša je zadaća vidjeti što nam je to Bog darovao, jer svaki je svetac i mučenik dar Crkvi. Cilj otvorenja Godine bl. Jule upravo je to da ne pustimo zaboravu onu koju je Crkva, u zajedništvu s njezinim sestrama, uzdigla na čast oltara kao blaženicu – djevicu i mučenicu. Poziv je to da ne pustimo zaboravu one koji su na našim prostorima sveto živjeli ili dali život za Krista prolijevanjem vlastite krvi, na što je zdušno poticao sveti Ivan Pavao II. Ideja i odluka o otvaranju Godine potekla je od provincijalne uprave, na čelu sa s. Gordanom Igrec, provincijalnom glavaricom. Povoda za to ima više, a najvažniji su deseta obljetnica beatifikacije i 130. obljetnica rođenja bl. Jule Ivanišević. Godinu će svečano otvoriti požeški biskup Antun Škvorčević 15. prosinca u rodnoj župi bl. Jule, u Starom Petrovu Selu.
Želimo dopustiti, a za to i molimo, da nas život i svjedočanstvo bl. Jule pozitivno uznemire, istrgnu iz mlakosti i osrednjosti. Ne samo nas sestre Kćeri Božje ljubavi, nego i djecu, mlade i obitelji, koji će biti uključeni u program i predviđena događanja Godine. Najviše će se toga događati u Starom Petrovu Selu. To nam je važno u kontekstu toga što s. Jula i sestre nemaju svoga groba, kamo bismo mogli doći i moliti, kao što je to bilo u početcima kršćanstva kada su se vjernici okupljali na grobovima mučenika. Što onda mi možemo učiniti? Možemo pohoditi mjesta gdje su sestre mučenice živjele i djelovale i gdje su podnijele mučeništvo. Zato će Godina bl. Jule biti usmjerena upravo prema mjestu Godinjaku i njezinoj rodnoj župi, gdje je ona rođena, gdje je živjela i odrastala u vjeri. Predviđen je svakako i pohod Sarajevu, Palama i Goraždu.
Dugo je postojala želja da se u Goraždu izgradi kapelica ili crkva gdje bi hodočasnici mogli moliti i uteći se njihovu zagovoru. Raduje nas da se konačno gradi crkva, prva crkva na čast bl. Drinskih mučenica, nedaleko od mjesta gdje su podnijele mučeništvo. Na poseban nas način raduje to što se ove godine prvi put na njihov spomendan u Goraždu slavi misa u crkvi u izgradnji. Mnogi hodočaste, među njima i dva autobusa hodočasnika iz Hrvatske.
Krv mučenika ima posebnu snagu, a ta snaga izvire iz Kristove žrtve. Poznata je ona Tertulijanova tvrdnja da je krv mučenika sjeme novih kršćana. I iz mučeništva sestara mučenica niču mnogi duhovni plodovi, a to zato jer su svoju patnju znale sjediniti s Kristovom. Sestre su na Palama činile djela milosrđa svima, bez obzira na vjeru i naciju. Budući da su u Goraždu završile svoj životni hod, vjerujem da će one i u tom gradu njihova mučeništva nastaviti s neba svoju misiju povezivanja i izgradnje zajedništva među ljudima. A vjerujem da to već čine. Važno je isticati tu snažnu poruku zajedništva koju one upućuju Crkvi i svijetu. Iako su sestre podrijetlom iz različitih zemalja, na Palama su izgradile čvrsto međusobno zajedništvo. Zajedno su odvedene s Pala i u Goraždu su podnijele mučeništvo, a najstarija s. Berchmana pridružila im se kao naknadna žrtva paljenica 23. prosinca, ubijena pod mostom na rijeci Prači, lijevoj pritoci Drine. Vjerujem da bl. Jula i susestre mogu biti i jesu moćne zagovornice zajedništva u Crkvi i društvu, ali i u samom Goraždu. One su putokazi zajedništva ne samo među katolicima, nego i među svim ljudima dobre volje.
Od početka svoga pontifikata papa Franjo neumorno potiče Crkvu da bude Crkva izlaska. To je, možemo reći, njegov trajni poziv i poticaj. Postoje dva oblika ili načina izlaska. Prvi je izići iz samih sebe, a drugi izići ususret, ići prema drugomu. Promatrajući svjedočanstvo bl. Drinskih mučenica, prepoznajemo da su one, kao vjerne članice Crkve, bile uistinu žene izlaska, i to u obje spomenute dimenzije. Treba napraviti iskorak, ići ususret drugima. Taj će drugi u moj život unijeti patnju, poremetit će moj lažni mir. Vjernici se danas često skrivaju iza struktura, a ponekad i iza pobožnosti. Lakše je živjeti s istomišljenicima, zatvoren u vlastite okvire, u sigurnost obitelji ili samostana negoli dopustiti da patnja ljudi današnjice poremeti naš dnevni ritam i planove, našu komociju. Vidimo da su blaženice bile spremne na iskorak. One su zaista, i na fizički način, otvorile vrata svoga samostana, koji su ljudi prozvali gostinjcem siromaha. Iz dana u dan živjele su svoj izlazak iz sebe i svojih potreba te su izlazile ususret potrebama i nevoljama drugih. Drugi su uvijek naišli na otvorena vrata njihova samostana. Blaženice daju potvrdu da su one i njihov samostan, riječima pape Franje, bili otvoren Božji dom.
Drinske mučenice nisu mnogo govorile, ali su ipak glasno progovarale svojim djelima. Nisu upadale u grijeh u koji današnji čovjek često upada, a koji papa Franjo naziva grijehom »trebalo bi učiniti«, nego su, uvidjevši potrebu, odmah djelatno odgovorile – to i učinile. Kao žene izlaska mogu nam svima izmoliti sveti nemir ljubavi da krenemo ususret drugomu kojemu je potrebno donijeti i Božju i ljudsku blizinu i utjehu.
Pitanje dostojanstva žena vrlo je aktualno. O tome se mnogo piše i raspravlja. No dok s jedne strane postoje žene koje su doista na razne načine ugrožene, postoji i druga vrsta žena. One koje se takvima osjećaju, u kojima osjećaj ugroženosti stalno raste jer ga hrane pogrješnim i lažnim predodžbama, očekivanjima, sumnjama, uspoređivanjima s drugima… I jednima i drugima, osobito onima koje trpe od vlastitoga osjećaja ugroženosti, svjedočanstvo Drinskih mučenica nosi snažnu poruku. Sestre su znale istinu o sebi, tko su i čije su. Svoju vrijednost nisu tražile kod ljudi, nego kod Boga. Svu životnu snagu crpile su iz osobnoga iskustva Božje ljubavi, iz iskustva da su od Boga beskrajno ljubljene. Na taj su način postajale sve slobodnijima i sposobnijima za ljubav i sebedarje – što su bitna obilježja i kvalitete žene. To je poziv svakoj ženi, da se ne mjeri pogrješnim mjerilima i da ne traži svoju vrijednost izvan Božje istine o njoj samoj. Žena koja se štedi i koja se ne dariva drugima izdala je svoj poziv žene i svoje poslanje. Poslanje žene jest ljubav. Ponizna, ustrajna i strpljiva ljubav prema Bogu i svakomu čovjeku.
Da, jedino što su sestre tada imale bila je vjera. Sažeta je u njihovu vapaju: »Isuse, spasi nas!« Čvrsto, neslomljivo povjerenje u Isusa rasvijetlilo je njihove zadnje korake. Vjera je zasvijetlila čudesnim sjajem i ulila je nadnaravnu snagu. To je ono što ističe papa Franjo kad kaže da je vjera svjetlo koje rasvjetljava put, ali ne rastjeruje svu tamu. Čovjeku je neizbježno proći i kroz tamne klance. Vjera će mu dati snagu, ona je svjetlo koje će voditi njegove korake u noći. Stoga istinski vjernik ne moli da ga Bog oslobodi svih muka jer tada više ne bi bio na Isusovu putu, nego moli za snagu i svjetlo u tim trenutcima. To su zasigurno doživjele i sestre mučenice u onoj prostoriji zatočeništva.
To nam je dragocjen podatak. Sestre gledaju smrti u oči, uskoro će u groznim mukama umrijeti. Sve su dale Bogu. Nemaju više ništa. Uskoro će mu predati i svoj zadnji izdisaj. I upravo sada, kad na tijelu sve boli, one, svaka posebno, čine svoj posljednji znak križa. Znakovit završetak njihova životnoga hoda. Tim znakom križa one izgovaraju svoj završni »amen«. Završavaju život u ime Trojedinoga Boga. U tome vidimo ono isto predanje koje je učinio Isus na križu. Potpuno se predao u ruke Očeve. Znakom križa blažena Jula i susestre zazivaju na sebe Božju zaštitu, zaštitu neba. Kad su sile zla bješnjele nad njima i nadale se svojoj pobjedi, sestre su na sebi učinile znak križa i osjetile se zagrljene Bogom. Ušle su u sigurnost. Nisu bile spašene od muke i smrti kroz koju su morale proći. Znale su da je put Učitelja – njihov put. Taj su put prihvatile i uz njega su čvrsto prionule. To je poruka i svima nama. Bog nas ne oslobađa od patnje i trpljenja, nego nas svojom blizinom krijepi kako ne bismo u životnim borbama podlegli sumnji da nas je on napustio. Primjer bl. Drinskih mučenica potiče nas da, unatoč svemu, čuvamo čvrstim svoje povjerenje u Boga i njegovu dobrotu.
