»Pišem ovo u trenutku dok još nije održano glasovanje za izbor glavnog državnog odvjetnika, novine će biti otisnute na dan odluke, a vi ćete ih držati u rukama kad će sve to biti davna prošlost od skoro pet dana…« Napisao bi tako novinar u važnom političkom glasilu ili onaj koji je uoči izbora imao ekskluzivnih znanja o tome što će se zbiti, ili onaj koji misli da je jedinstveno važno baš sve što on napiše… Nisam nijedan od tih, nemam ni najobičnijih, a kamoli senzacionalnih, »eksplozivnih« ili »pikantnih« poruka, fotografija, zvučnih i inih zapisa čija objava mora biti baš kalendarski »tempirana« da baci novo svjetlo na taj izbor. Zapravo, jedva da me zanima hoće li i kako proći to glasovanje, medijski nam napuhano i predstavljeno kao događaj važniji od nereferendumskoga odbacivanja kune ili prihvaćanja »istanbulke«, možda i od samoga izbora predsjednika države, gotovo u rangu ulaska u EU. I doista, uopće niti znam, niti mislim pisati o tome…
Eto, Franc, tako ću ti odgovoriti na tvoje pitanje o tome što ja mislim o izboru glavnog državnog odvjetnika… – usput medvjeđom nježnošću »tapšam« prijatelja po leđima, kao da ga želim otjerati. – Ili… ako se pravo uzme, mislim da se sve važno zbilo već i prije toga glasovanja! Dobili smo još jednu predizbornu igru, čak vrckavi dramolet u kojem nas dvoglava aždaja s jednoga tijela pokušava uvjeriti kako svaka baš silno želi progutati i proždrti onu drugu. Pa se u toj nastaloj svađi oko »predloženika«, u igri »drž-odvjetnika«, nagledah ovih dana TV vijesti nakon kojih bi se i korejski Kim i »nezaboravni« jugo-Tito autokratski osjetili zanemarenima i nedovoljno prikazivanima, u odnosu na današnje »demo-čelnike«. Jedna glava nastoji »pobrati« četverogodišnjim putom izgubljene glasove čestitih i iskrenih domoljuba, koje u redovito vrijeme naziva »ekstremnim desničarima«; druga glava nakon umiljavanja tim istima, sad se trudi onima s druge strane dokazati da je upravo ona, ipak, na čelu svehrvatske (i liberalno-europsko šarene) ljevice. I zapravo im, objema, svejedno koga će na to prolazno odvjetničko mjesto postaviti. Po već uhodanu običaju, najvažnije je da im što manje glasača i glasova izmakne, kad se naposljetku zajednički primire i zbroje… Do neke nove predizborne predigre. Tihe i nevidljive ili praskave i vatrometne, kakva već zatreba…
– O moj Vilko, stari i pogubljeni naivko! – upravo sućutno zagrli me moj srednjoškolsko obrazovani prijatelj, da ne reknem drug. – Tolike škole, a tako malo životne pameti… Kao da još i danas slušaš »Azru« i onaj stih »mogućnost izbora mora da postoji«?! Ne mora, ne mora… Pa zar je moguće da ne vidiš da su nam brižnim vođenjem bezlične politike već otkad »oduzeli« mogućnost izbora?!
