Umjesto da skori izbori postanu »festival demokracije«, gotovo da su u Hrvatskoj postali javna noćna mora jer građani nikako da se izvuku iz teme koja je metastazirala posvuda, od mobilnoga ekrana do radničkoga krana. Sve se najprije zahuktalo s objavom da će izbori za Hrvatski sabor biti u srijedu 17. travnja, a onda i s najavom da će na njima sudjelovati i predsjednik Republike Hrvatske kao pretendent na mjesto predsjednika Vlade, i to u ime Socijaldemokratske partije. Od toga trenutka počela je očita, bespoštedna i agresivna predizborna kampanja koja se u javnom prostoru podmuklo i nadasve nepravedno suzila najčešće na dvije izborne mogućnosti te iz vidokruga izbacila sve stranačke programe. Time su mnogi hrvatski građani uskraćeni za informacije o programima onih koje bi mogli birati.
Iako su kampanje često nemilosrdne i uobičajeno je da političari grubo izriču čak i ono što ne misle i ne osjećaju (poput novoga argentinskoga predsjednika koji je izborni imidž gradio vrijeđajući svojega sunarodnjaka papu Franju, a za koji mu je tjedan sinovski jecao u naručju), postoje tri zabrinjavajuća i rijetko viđena fenomena koji prate kampanju za izbore za Hrvatski sabor.
Prvi je fenomen već spomenut: predsjednik Republike Hrvatske aktivno se uključuje u izborni proces. Drugo, u kampanju su se ubrzo nakon proglašenja dana izbora i predsjednikove najave »kandidature« uključile i nestranačke instance, a među njima su i Ustavni sud sa svojim »upozorenjem«, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti čiji će predsjednik biti na čelu etičkoga povjerenstva za praćenje izbora, Matica hrvatska koja je među prvima oštro reagirala nakon objave »predsjednikove kandidature«, poneka sveučilišta preko svojih rektora…
Treća je pak neuobičajenost doista čudna za suvremenu političku komunikaciju. Dogodilo se valjda prvi put da se u hrvatski izborni proces uključio i neskriven govor o – sotoni. Naime, budući da u izbornoj utrci kani sudjelovati više stranaka demokršćanskoga predznaka, očekivalo bi se možda da će tu i tamo spomenuti Boga. No one to nisu činile. Zato je predsjednik RH doslovno rekao da će neke javne osobe progoniti »kao đavo grešnu dušu«. Nedugo zatim svoju je prisegu pred Ustavnim sudom prispodobio izjavi nekadašnjega britanskoga premijera Winstona Churchilla, rekavši doslovno sljedeće: »Kada bi Hitler izvršio invaziju na pakao, ja bih se kumio sa sotonom, odnosno, rekao bih nekoliko lijepih riječi o sotoni.«
Tom rečenicom Churchill je navodno opravdavao svoj savez sa Staljinom i njegovim komunistima 1941. godine pa je tim više znakovito da se više od 80 godina kasnije ponovno aludira na takvo paktiranje.
Ide li se u još dublju analizu, lako će postati vidljivo da se u ove izbore u vrijednosnom smislu uvuklo doista nešto nečastivo, nakazno. Tako predsjednik SDP-a smatra diktatora Tita važnijim za Hrvatsku od blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, stranka Možemo osvajala bi saborske klupe preko posvemašnjega ozakonjenja ubijanja nerođene djece, Radnička fronta ukidala bi valjda sve što u javnosti miriše na religiju. Vladajućoj stranci, to jest koaliciji, taj cirkus djelomično odgovara kako bi se izbjegle ozbiljne analize protekloga mandata u kojem nije nedostajalo nečasnoga djelovanja. Očito je u mnogih na djelu neki oblik »kumljenja« sa sotonskim djelovanjem koje je uvijek prisutno kad se gazi čovjekovo dostojanstvo, kad se ugrožava opće dobro i kad se zbog prolaznih interesa izdaje vlastiti narod. Sotona se još naziva ocem laži, onim koji dijeli, a koje god da mu se ime sada spomene, moglo bi ga se pronaći i u političkom stanju Hrvatske u ovo predizborno doba.
U to isto vrijeme jača u Hrvatskoj vjerska nesnošljivost prema katolicima pa se kapelice oskvrnjuje pečenjem životinjskoga mesa na njihovim oltarima, ugrožava se sloboda govora na tribinama te se nastoji prognati molitva s javnih prostora. O tome političari mahom šute. Pa neka netko mirno kaže da jedno s drugim nema nikakve veze. U tom smislu doista bi se moglo povjerovati da su ovi izbori najvažniji nakon onih 1990.
