Sve više se opet govori o koronavirusu. Zato je zanimljivo što stručnjakinja prof. dr. Alemka Markotić misli o rastu oboljelih. »Ako se više žarišta javlja na više mjesta, ako ne možemo utvrditi odakle su se infekcije počele javljati, na tim će se mjestima provoditi mjere i uvoditi ograničenja kakva smo imali prije, od karantena do zatvaranja određenih mjesta za koja se pokaže da bi mogla biti izvor širenja zaraze. Očito je da sad već imamo virus koji cirkulira, dobro je dok nije puno ljudi potvrđeno kao zaraženo. Ljudi su prestali nositi maske i u trgovinama i u kafićima, sad su stolovi opet jedni do drugih«, napominje prof. Markotić te dodaje da se ljudi moraju podsjetiti da možemo živjeti normalan život, koji ipak traži poštovanje određenih mjera.
Ivana Rimac Lesički piše da je prije mjesec dana bilo potvrđeno da je epidemija koronavirusa oslabljena, da smo je suzbili, da je virus oslabio i na tome nam se moglo čestitati. Danas kada su nam granice otvorene, kada vapimo za turistima, apsolutno nam je na osobnu savjest i volju ostavljena briga o sprječavanju širenja ove zaraze. Kako nas struka uvjerava i ilustrira to podatcima, ukidanje karantene i povratak u život odradili smo bez posljedica. Nije se dogodilo nikakvo jako žarište. Da to tako i ostane, barem što dulje, danas je daleko teže nego kad je gotovo svaka zemlja u Europi bila zaključana iza svojih vrata. Novi koronavirus i dalje je uvelike nepoznat i prognoze su svakakve, a ponašanje pojedinaca jedan je od ključnih alata prevencije njegova širenja. Ono što znamo da bismo trebali raditi kako bismo zaštitili sebe i druge jest ne rukovati se, držati fizičku distancu, redovito prati ruke i zaštititi se maskom. Ponavljaju to i s TV ekrana kao preporuku. Uostalom, tko koga može natjerati da pere ruke? Da nosi masku, to već može. Samo bi onda preporuka postala obveza, a kod nas, čini se, nije trenutak za to ili je procjena da za to nema potrebe.
Ljubica Gatarić navodi da se činilo da će u aktualnoj predizbornoj kampanji konačno dominirati gospodarske teme, no korona je skrenula pozornost javnosti na egzistencijalna pitanja. Strah od gubitka posla i smanjenja primanja nije bio bez osnova, a gubitak prihoda iz turističke sezone ogolio je ranjivost svih ostalih sektora gospodarstva. No strah očito nije bio toliki da se odlijepimo od svjetonazorskih tema i povijesnih trauma i rasprava što bi zapravo trebalo činiti drugačije da bi nam bilo bolje. Po retorici u odnosu prema ženama i ženskim pravima vratili smo se tako u srednji vijek, Drugi svjetski rat bio je i ostao izvor stalnih frustracija. Na stare strasti pristiglo je malo začina i svjetla sporta te su svi sretni i zadovoljni. Od čega ćemo živjeti, gdje osigurati sredstva za mirovine i ona silna nova prava koja se nude u stranačkim izbornim programima, posve je nestalo iz predizbornoga fokusa. Deset milijardi eura dodatne financijske pomoći iz EU-a, ako ih na kraju bude, niti je bezuvjetno, niti je dovoljno da se zatvore sve želje i potrebe. Hrvatska je iznova prigrlila neki oblik državnoga kapitalizma, pa mnogi upiru oči u Banske dvore ne vodeći računa da se država protegnula izvan svojih mogućnosti. Posljednjih dana čak se moglo čuti kako predstavnici privatnih tvrtki otvoreno pozivaju Vladu da uđe u vlasničku strukturu njihovih tvrtki te se tako oni uguraju pod državne skute. Državni kolač sve je manji, a gladna usta naviru na sve strane. Mnoge javne osobe bore se rukama i nogama da steknu četverogodišnju uhljebničku plaću narodnoga zastupnika, što je sve znak da politička moć i državni utjecaj ne će otići dugo s ovih prostora. Jedno vrijeme činilo se da će se stranke sučeljavati oko teritorijalnoga ustroja, depolitizacije društva, upravljanja državnom imovinom. Čak su i pisci stranačkih programa računali da bi to mogao biti dobar put do srca glasača pa su najavili da će, dobiju li mandat, srezati broj ministarstava, poraditi na praktičnijem jeftinijem teritorijalnom ustroju, možda i novom izbornom zakonu. Nitko ih međutim ne poteže za rukav oko tih tema.
