U predizbornoj godini bit će velikih pozivanja na posebne zasluge u prošlosti i predbacivanja pitanjima »gdje si bio kada je grmjelo«, a zanemarivat će se bitna pitanja nacionalnih interesa. Zato treba neke odnose potanje pojasniti.
Teret općega gospodarskoga stanja u državi trebaju snositi razmjerno s građanima i poduzetnici, ali i državni i politički dužnosnici, koji su najodgovorniji. Demokracija traži prije svega ozbiljnost i odgovornost za opće stanje u društvu. Zato nitko nema pravo prisvajati samo za sebe zasluge za ostvarenje vjekovne hrvatske težnje za vlastitom državom. Jednake zasluge pripadaju i prosječnomu građaninu, koji se kao pojedinac (seljak, radnik, obrtnik, intelektualac, športaš, gastarbajter, iseljenik i sl.) našao u ulozi branitelja i dragovoljca te nesebično i uz velike žrtve, ali i odricanja, pridonosio obrani domovine i stvaranju države. Zbog toga nema pravo ni jedna skupina ni regija samo za sebe prisvajati te zasluge, a ni sebi pridavati poseban značaj.
Takvo svojatanje zasluga »samo za sebe« i pridavanje posebnih svojstava junaštva nije moralno. Posljedice takvih ponašanja i shvaćanja mogle bi se tumačiti kao negiranje tih svojstava drugima. Za domovinu su se jednako borili Slavonci, Zagorci, Dalmatinci i Istrani. Ne smije se zaboravljati ni uloga naših seljaka, obrtnika i drugih poduzetnika koji su u Domovinskom ratu održavali ukupno gospodarstvo u funkciji, svaki prema svojim mogućnostima.
Činjenica da su u povijesnim okolnostima mnogi građani imali hrabrosti i dalekovidnosti ponuditi svoje vodstvo i tako sudjelovati u ostvarenju želja za ponovnom uspostavom davno izgubljene države, časna je uloga koja treba sudionicima toga povijesnoga događanja biti na ponos i diku.
Međutim, pritom se također ne smije zaboraviti da je hrabrost za tu povijesnu i časnu ulogu imala svoje izvorište i temelj u općem raspoloženju naroda. Narod je znao što želi i samo je trebalo prepoznati te želje kao znakove vremena i zajedničkim stremljenjem ostvariti taj cilj.
Nametnuti Domovinski rat, razaranja i žrtve brojnih građana, a posebice dragovoljaca i branitelja te prognanika i izbjeglica, ne dopuštaju ničiju posebnost, često praćenu ohološću i bahatošću u ponašanju ili svojatanjem nekih posebnih »osloboditeljskih« zasluga. Nepoštena pretvorba odnosno privatizacija i početno osiromašenje većine građana, otkazi i niske mirovine obvezuju sve na skromnost i umjerenost.
Nažalost, ne ostvaruju se sve obećavane i očekivane promjene, nešto zbog objektivnih razloga, a nešto zbog subjektivnih promašaja. Mnoge društvene skupine i mnogi pojedinci, a osobito radnici i seljaci, bili su prepušteni nemilosrdnim novokomponiranim poslodavcima i tajkunima, često na milost i nemilost. Zakonski, ali i drugi propisi, smanjivali su radna prava onih koji trebaju stvarno živjeti od rada svojih ruku. Posljedica je bila zaostajanje u plaćama pa se danas prosvjeduje u obliku prijetnja štrajkovima i drugim vrstama blokada.
Selo i poljoprivreda uništavaju se raznim metodama, ponajprije uvozom jeftinijih, ali problematičnijih i toksičnih poljoprivrednih proizvoda, što posljedično dovodi poljoprivredu u položaj nekonkurentnosti. Pritom se ne uzima u obzir to da su ulaganja u tu proizvodnju (gorivo, sjeme, gnojiva, pesticidi, herbicidi i sl.) daleko skuplja nego u inozemstvu. Zbog opsjednutosti turizmom i apartmanizacijom, a zanemarivanjem ostalih gospodarskih djelatnosti, događa se da u nekim područjima susjedi tobožnji pioniri seoskoga turizama pokušavaju istjerati svoje susjede, stvarne poljoprivrednike (stočare) uz obrazloženje da preostale ovce i goveda smrde gostima.
Zato preostali hrvatski seljak traži izlaz u napuštanju svoje proizvodnje, a mnogi odlaze u inozemstvo. Nema izbora jer osjeća se i dalje usamljen i neshvaćen u svojim problemima. Najbolje se to shvaća iz izjava samih poljoprivrednika u emisijama namijenjenih selu i poljoprivredi. Zemlja je sve više proizvodno zapuštena. Za razliku od toga u susjednom nam Zapadu države poduzimaju brojne mjere kako bi održale svojega seljaka tržišno konkurentnim.
Ne prolaze bolje ni školovaniji, koji zbog niskih plaća »uravnilovka u siromaštvu« također traže posao u inozemstvu. Posljedice su takvoga stanja gubljenje nade, ne sklapaju se brakovi i ne stvaraju se nove obitelji, pa narod postaje sve stariji.
Zbog takvoga stanja sve je češća pojava da se neke manje skupine nastoje polako izdvajati i osiguravati svoj materijalni položaj štrajkovima ili uz posredovanje tzv. »predstavničkih sindikata« zaključivanjem posebnih kolektivnih ugovora, naravno s posebnim pravima samo za sebe. Dakle, podjele su se proširile i na sindikate.
Sve takve posebne društvene skupine pokušavaju naplatiti svoje zasluge i žrtve ili svoju posebnu povijesnu ulogu ili pridajući si osobitu važnost u današnjici. Uočavanje takvih pokušaja povlaštenih izdvajanja raznih skupina može se različito, ali i jednostrano tumačiti. Zato valja naglasiti da će neki, osjetivši se povrijeđeno, pokušati takva ponašanja politički protumačiti lijevim ili desnim skretanjem. Međutim, u ovim kritičkim zapažanjima treba se voditi samo načelima moralnosti, socijalne pravednosti i opće solidarnosti, sa željom za ostvarenjem općega dobra svih građana.
