Tjedan dana u lipanjskoj predsezoni vratilo mi je nadu da je opet sve više vjernika, bar na moru. Zapravo, počelo je već na autocesti kod benzinske postaje gdje sam, osim svoje ženice Jelice, vidio još nekoliko pobožnih ljudi koji su se križali neposredno prije nego što su se dohvatili »zmije« za natakanje goriva. Sva sreća pa sam našim morskim gostoprimcima, rođaku Roku i njegovoj Meri, ponio kavu i butelju iz kućnoga arsenala jer idućega dana u trgovini vidio sam i domaće, »apartmanske bogatune«, kako se križaju pred policama s dugom bijelom rižom, za čiju bih cijenu u svojoj zagrebačkoj trgovini – koja, usput rečeno, nosi potpuno isto ime kao i ova, te ima isto poredane police – napunio košaricu koječime. Pred vitrinu s buteljama nisam ni išao, u strahu da ondje ljudi nisu već i na koljenima. Navečer, u skromnoj šetnji sa sladolednom kuglicom (jedva malo skupljom od moga najdražega tjednika), doista sam se uvjerio da je danas sve više kršćana. Ne samo među nama domaćima, kopnenima i morskima, nego i među strancima. Posebno sam se iznenadio jer su se ti stranci predsezonci, u lijepim primorskim konobama i na terasama, mahom križali nakon jela, u trenutcima kad mi Hrvati, siti i napiti, već sasvim zaboravimo Bogu zahvaliti na darovima koje smo blagovali. Križali su se – i to javno pred konobarom – razni Balkanci, ali i Nijemci, Talijanci i drugi nelocirani stranci. Ma da, svi oni koji su Boga izbacili iz svih svojih dokumenata, kao da je Europa nastala na temeljima ovih »ponos-paradera«? A zaprav’ i je, na bojama one duge koju je Bog nakon potopa, kao znak pomirenja, poslao Noi i životinjama, lijepo muško-ženski sparenima!… Al’, eto, što je danas drugomu ukrasti dugu s neba kad nam kradu i zemlju pod nogama! Osobito rado ovu priobalnu. Tako sam se i ja konačno »propobožnio«, križajući se kada sam otkrio da je pola dragoga mi sela, koje godinama obilazim, pretvoreno u »odmorišni logor« opasan visokom žičanom ogradom i još višim čempresima, da bi samo košarkaši viši od 2,15 mogli vidjeti što se krije u tom turističkom raju sklonjenom iza brojnih natpisa na »svim europskim jezicima«, koji nama patuljastima otkrivaju tek da je to sve »Private Property«!?! Još veći vjernik, koji se križa i desnom i lijevom, postao sam kad sam u nekoć dragim zabačenim uvalicama, do kojih se stizalo samo divokoza-korakom, naišao na sektore s prijetećim prometnim znakovima »obveznoga zaustavljanja« i zabranjenoga kupanja?!
Pa, dok mi je donekle jasno da ljetnim primorskim cijenama žele oderati kožu svima koji su ju neoprezno došli izložiti vrelomu jadranskomu sunašcu, a sve nas Hrvatiće »prirediti na euro« (kad su nam već gradski veprovi otjerali kune u šumu), ne ide mi u glavu tko i kako, samo tako, bez pitanja prodaje i predaje naše priobalje, i još više i još dalje?! Dok se mi maleni posvud i sveudilj križamo, »veliki« su nas već… sasvim »prekrižili«?
