»Koronapandemija« uspješnija je u zbližavanju svijeta od globalizacije jer je brže uvjerila čovječanstvo da je »veliko selo«. Uvjerila nas je da gospodarska i politička pitanja ne mogu biti odvojena od ostalih socijalnih vrjednota, kao što su zdravlje, etička, duhovna i religiozna pitanja. Posebno se to odnosi na zdravlje, koje je u sadašnjem trenutku postalo središnje pitanje. Kod prava na zdravlje valja poći od čovjeka, koji je, iako individualno biće, istodobno društvena osoba. To znači da je među ljudima najvažnija poveznica solidarnost i socijalnost kao temelj pravednosti društva, pa se to odnosi i na pravo na zaštitu zdravlja. Zato ako se čovjeka stavi u odnos prema ostalim socijalnim kategorijama kao što su profit, vlasništvo i poduzetništvo, čovjek i njegovo dobro, a to je neprijeporno i zdravlje, imaju primarno značenje.
Hrvatska se odredila kao socijalna država, koja će uz ostala demokratska prava promicati i pravo na zaštitu zdravlja. Već je prvim Ustavom naglašena obveza izgradnje sustava socijalne sigurnosti u skladu s europskim i drugim svjetskim dokumentima, a nakon toga Sabor je donio »Zaključke o prihvaćanju Europske povelje o socijalnim pravima«, među kojima je i pravo na zdravstvenu zaštitu. Vezano uz to valja još podsjetiti da socijalna prava štiti i poseban Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji je usvojio UN, a na snazi je od 1976. g. U tom se paktu naglašava pravo svakoga naroda da mogu za svoje vlastite ciljeve poduzimati odgovarajuće mjere zaštite svojih interesa. Dakle, ljudske slobode i prava (uključujući i pravo na zdravstvenu zaštitu) mogu propisivati svojim propisima, uzimajući u obzir vlastite posebnosti. Pravo na zdravstvenu zaštitu pripada temeljnim ljudskim pravima.
Međutim, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond pokušavali su, a pokušavaju i dalje, nametati određena ograničenja i restrikcije. To se posebno odnosi na mirovinske i zdravstvene reforme, a sve u pravcu što veće privatizacije, zapravo kapitalizacije interesa. U području zdravlja i zdravstva Hrvatska na našu sreću nije srljala u privatizaciju pa je velikim dijelom očuvano javno zdravstvo. Po tome je Hrvatska poznata u svijetu kao škola narodnoga zdravlja, što je utemeljio Andrija Štampar. Nažalost, premalo se na to podsjeća u samoj Hrvatskoj, a još manje u svijetu.
Prednosti očuvanja javnoga zdravstva u odnosu na potpunu privatizaciju vide se u uspješnijoj borbi protiv epidemije koronavirusa. Novi ministar zdravstva i članovi njegova stručnoga tima u nekoliko navrata podsjećaju da baš zahvaljujući organizacijskoj strukturi hrvatskoga javnoga zdravstva relativno uspješno odolijevaju nekontroliranu širenju bolesti. U tome im znatno pomažu i strukture vlasti, koje su se odrekle politike miješanja u struku te prihvatile provoditi zaključke i preporuke medicinske struke. Zahvaljujući takvu prihvaćanju podjela ovlaštenja između struke i politike, iako u mnogim stvarima zaostaje za većinom europskih zemalja, čini se da Hrvatska uspješnije odolijeva širenju bolesti od susjednih država Slovenije i Italije. Problem širenja bolesti postaje daleko veći u drugim razvijenijim državama ne samo Europe, nego i svijeta. Nespremnost bogatih država u zaustavljanju brzoga širenja bolesti potvrđuje da gospodarski napredak bez kvalitetnih ljudskih potencijala, kako iz struke tako i iz politike, nije jamstvo uspješnosti borbe protiv širenja bolesti. Zato se može slobodno zaključiti da je hrvatska relativna uspješnost djelomice i posljedica činjenice da se nije doslovno provela potpuna privatizacija zdravstva.
Vezano uz tu temu valja još napomenuti da za Europu postoji još jedna povelja pod nazivom »Europska povelja o zdravstvenoj jednakosti« koja još nije obvezan dokument, ali je otvorena za potpisivanje. U uvodu te povelje navodi se da se razvoj neke zemlje ne može mjeriti ili definirati samo na temelju ekonomskoga rasta, nego i na temelju pravedne rasprostranjenosti zdravlja i dobrobiti u svim mjestima i regijama i u svim skupinama stanovništva. Konačnim prihvaćanjem te povelje povećat će se svijest o potrebi stvaranja zajedničkih ravnopravnih mogućnosti i pravu na zdravstvenu zaštitu, odnosno približavanju pravednosti i društvenoj pravdi. Prihvaćanjem povelje prihvaćaju se i obveze promicanja solidarnosti i održivosti zdravstvene jednakosti u skladu s ljudskim potrebama i mogućnostima.
Vezano uz problem borbe protiv koronavirusa u Hrvatskoj valja posebno uputiti ljude da se doslovno pridržavaju uputa i preporuka Ministarstva zdravstva i da poštuju i provode odluke ovlaštenih tijela državne vlasti. Samo zajedničkim nastojanjima i suradnjom možemo biti uspješni u zaustavljanju širenja bolesti. Za pohvalu je i ponašanje oporbe koja u načelu daje podršku vlastima i konkretne prijedloge za rješavanje gospodarskih posljedica. Očito nas je ova velika nevolja donekle zbližila. Zato nisu potrebna posebna »istrčavanja« pojedinih lokalnih čelnika civilne zaštite, koji samostalno žele donositi i provoditi svoje rigoroznije mjere (npr. Zagreb), prije nego što to odluče mjerodavna tijela na razini države.
