Treba li dokazivati da je duh suvremenoga doba osobito osjetljiv na krize – ako u njih nije i bolećivo zaljubljen – dovoljno je primijetiti da razgovor o većini crkvenih stvarnosti bez spomena krize više i nije moguće zapodjeti. Ipak, paradoksalno je da je govor o odsječku crkvenoga života koji najviše ovisi o Duhu Svetom – posvećenom životu- nemoguće započeti bez statistike. No statističkoj je »napasti« slična i ona ideološka: kada se razgovor o uzrocima krize zvanja svede tek na nepomirljivu oprjeku udaljavanja od izvorne karizme i udaljenosti od suvremenoga čovjeka. Da znakove i uzroke krize zvanja ipak valja potražiti (i) negdje drugdje, u nedavnu je obraćanju Slovenskoj redovničkoj konferenciji upozorila predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, koja je tu temu uz Dan posvećenoga života rado komentirala i za Glas Koncila.
Posvećeni život – pojava toliko raznolika da je Katekizam naziva »velikim razgranatim stablom« – tolikom se lakoćom svodi na jednoličnost negativnih brojeva da je već teško probuditi zanimanje za stvarni život članova redovničkih zajednica, svjetovnih instituta, družba apostolskoga života (o pustinjacima i posvećenim djevicama da se i ne govori). Ipak, za razliku od »silaznih« statističkih činjenica, zastrašivanje statistikom tek je stvar trenda, tvrdi s. Matijević.
Zov duhovnoga jači nego prije
»Statistika nam daje samo djelomičan uvid u stanje, ne prikazujući ono što bismo trebali znati – primjerice, da se nikada u društvu nije osjetio zov duhovnoga kao sada. Vjerska okupljanja privlače sve više ljudi, a želja roditelja za upisom djece u katoličke obrazovne ustanove nadmašuje njihove kapacitete. Znakova toga vapaja ima i izvan Crkve – primjerice, u porastu broja onih koji kreću u razne oblike potrage za duhovnim ‘ispunjenjem’ u pokretima ‘new agea’ ili u porastu broja onih koji u teškim socijalnim i zdravstvenim stanjima traže upravo duhovnu pomoć Crkve. Padom komunizma i njegove ideološke dominacije – koja nije zaobilazila ni duhovnu sferu – mnogi su ljudi, naime, ostali neispunjenima. A duhovna se praznina mora ispuniti. U tom je smislu kriza zvanja ujedno prilika da osobe posvećenoga života ponovno otkriju svoju ulogu korektiva.«
Korektiv svetoga Asižanina
Tu je ulogu najbolje utjelovio sveti Franjo Asiški, podsjeća provincijska predstojnica Splitske provincije Školskih sestara franjevaka Krista Kralja. »Korektiv svetoga Franje bila je ljubav kojom se kao bogataški sin posvetio osobama koje su živjele na rubu – gubavcima, ostavljenim i zaboravljenim članovima tadašnjega društva. Slijediti Franjin primjer ne znači doslovno tražiti gubavce, nego posvetiti se onomu što je u svijetu ‘gubavo’ – prezreno i zanemareno. U doba kada se odluka za zajednički život – bilo u samostanu, bilo u braku – nadomješta ostvarivanjem vlastite ugode uz pomoć tehnologije, zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti čovjeka mogu podsjetiti na njegov smisao: na odgovornost za druge, predanost providnosti, vjernost autoritetu… Može nas ispuniti jedino smisao koji se u nama ostvaruje. A iz toga ostvarenja proizlazi jakost koja i druge može izazvati, a potom i privući onomu za što živimo.«
Od demografije do demoralizacije
Upravo zato statistiku zvanja treba staviti u širi kontekst, smatra sugovornica. »Ne može se očekivati da broj zvanja raste ako znamo da se istodobno sklapa sve manje brakova i rađa sve manje djece; nemoguće je da se redovničke zajednice pomlađuju ako čitavo društvo ubrzano stari. Statistika, dakle, nije naš glavni problem, no pod medijskim pritiskom ‘reproduktivnost’ nam lako postane glavnom brigom: čim nema novih zvanja, umjesto oduševljenja nastupi sumnja u vlastiti smisao i zatvaranje u vlastiti strah. Važna je stoga zadaća poglavara da zajednice vuku naprijed, a ne da gledaju unatrag.« Opisani začarani krug – od demografije do demoralizacije – ipak ne zahvaća samo posvećeni život, nego i druge dijelove društva, upozorava s. Matijević.
Ushit nije uspjeh, a ni starenje ne mora biti stagnacija
»Gotovo je nezamislivo ne prihvatiti tehnološki napredak i korisnost medija u životu današnjega čovjeka. Ali ni osobe posvećenoga života nisu imune na utjecaje medija, u kojima se nerijetko preuveličavaju problemi, a umanjuju pozitivnosti.« Mnogo toga pak osim iz medijske sfere proizlazi iz sfere duha. »Zaboravlja se da ushit redovnika nije i njegov uspjeh, kao što ni zaljubljenost nije ljubav. Valjanost elana nove redovničke zajednice može se ovjeriti tek nakon pedesetak godina, kada se ona prvi put suoči s iskušenjima njege starijih i bolesnih članova.« Međutim, starenje s kojim se suočavaju mnoge zajednice u Hrvatskoj samo po sebi nije znakom stagnacije, smatra sugovornica. »Stagnacija započinje tek kada odbacimo vrijednost starosti u životu zajednice.
Kao mlađoj zaposlenoj sestri uvijek mi je bio velik poticaj nasuprot vlastitoj užurbanosti primijetiti redovitu molitvu starijih sestara, naših samostanskih ‘stupova’«, prisjeća se sugovornica.
»Autoritet je odgovornost, ali i poslušnost je odgovornost«
Osobito su zanimljive primjedbe predsjednice HRK-a o glavnom stupu obnove posvećenoga života. »Danas je kao nikada prije potrebno da se osobe posvećenoga života formiraju cjelovito – do mjere duhovne jakosti koja prepoznaje ugroze vlastite vjere i na njih kritički reagira. Jedna je od takvih ugroza i slabljenje autoriteta, čija se važnost u redovničkim zajednicama narušava izvana, a još više i iznutra.« Kriza autoriteta zahvaća, doduše, čitavo društvo, no sugovornica ne dvoji da je pitanje autoriteta za redovništvo danas najvažnije od svih pitanja: budu li zajednicama upravljali ljudi bez stvarne moći odlučivanja, netko će im drugi određivati smjer. »U tom smislu osobe zavjetovane na poslušnost imaju veliku odgovornost za obnovu autoriteta u čitavoj Crkvi jer njima nikakav politički ni društveni činitelj ne može nametnuti koga će i kako slušati. Poslušnost je za njih zavjet, što ih obvezuje na poštovanje autoriteta kao uvjet vjerodostojnosti vlastitoga poziva. Zato poglavari trebaju u molitvi tražiti razboritost za ispravnost svojih odluka. Autoritet je odgovornost, ali i poslušnost je odgovornost.«
Prepuštanje bez predomišljanja – jedina opcija
Opisana duhovna dimenzija krize zvanja razlogom je i zašto ju sociološki činitelji ne mogu u potpunosti razjasniti. »To osobito pokazuje poziv apostola. Kristu nisu presudne ni njihove godine ni njihova zanimanja, pa čak ni njihova prethodna duhovna stanja: presudan je njihov potpuni i trenutačni odaziv. Drugim riječima, prepuštanje bez predomišljanja za osobe posvećenoga života nije jedna od opcija, nego jedina opcija – čak i kada to znači prepustiti se krivim odlukama poglavara ili zajednici koja osobi nije po volji. Ne treba postati mumijom, nego prihvatiti da je od povratka izvornoj karizmi važnije poštovanje zajednice koja za karizmu jamči. Važno je upoznati zajednicu, živjeti sve njezine svakidašnje stvarnosti i tek onda mijenjajući sebe utjecati na promjene u zajednici. Dakle, ne doći i mijenjati, nego doći i živjeti u zajednici.«
Od izvornosti karizme važnija autentičnost poziva
Koliko god može biti plodonosna, promjena u smjeru obnove izvorne karizme katkada i nije moguća, primjećuje s. Matijević. »Mnoge su se stare karizme stubokom izmijenile. Primjerice, većina aktivnih ženskih redovničkih zajednica nastala je u 18. stoljeću, kada je situacija s radom žena u društvu bila posve drukčija nego danas. Usto, tijekom komunizma većina je karizma ženskoga redovništva prisilno svedena na sakristiju i na vjeronauk, a negativna statistika danas onemogućuje procvat njihovih izvornih karizma. U mojoj Družbi školskih sestara franjevaka Krista Kralja nema dovoljno sredstava da se otvori škola. No sestre svejedno rade u školama. Ključno je očuvati autentičnost poziva u uvjetima vremena u kojem jesmo, na što poziva i papa Franjo«, zaključuje sugovornica.
Što donose sve kasniji ulasci u posvećeni život?
Porast udjela kasnih zvanja predsjednica HRK-a s. Matijević uspoređuje s odgađanjem ulaska u brak. »Ipak, godine ne bi smjele biti zaprjeka ni osobi ni zajednici. Kroz čitavu povijest redovništva u posvećeni su život ulazili udovci i udovice. I ‘mlada’ i ‘stara’ zvanja nose svoje blagoslove, ali i svoja iskušenja. Mladi bude oduševljenje i kritički pozivaju na otvorenost, ali nerijetko dolaze i s nekritičkim očekivanjima da će u kratkom roku promijeniti svijet.
