Nedavno je u Splitu, u sklopu »Vidik festa«, održan međunarodni znanstveni simpozij o temi »Politička perspektiva općega dobra«. Jedna od gošća znanstvenoga skupa bila je nedavno imenovana predsjednica Papinske akademije društvenih znanosti dominikanka ddr. s. Helen Alford. Redovnica se rado odazvala pozivu da bude gošća u intervjuu Glasa Koncila.
Akademija je podosta mlada, osnovao ju je 1994. godine papa Ivan Pavao II. s ciljem da, promičući društvene znanosti, pomogne Crkvi razvijati socijalni nauk te ga primjenjivati u suvremenim prilikama. Stoga akademija s jedne strane gleda u Crkvu, a s druge izvan Crkve, u svijet. Trenutačno imamo gotovo trideset članova, a najviše nas može biti četrdeset. Vjerojatno će u skoroj budućnosti biti imenovani novi članovi. Članove imenuje Papa, na prijedlog sadašnjih članova. Imamo podosta ekonomista, pravnika, sociologa, nešto manje politologa, za koje se nadamo da će ih u bližoj budućnosti biti više. Imamo i nekoliko članova koji su filozofi, a neki su stručnjaci za socijalni nauk Crkve. Članovi koji se imenuju u akademiju imaju nedvojbenu znanstvenu reputaciju. Imamo, primjerice, dva nobelovca, jedan je član bivši guverner Europske središnje banke, imamo i bivšega predsjednika talijanskoga Ustavnoga suda. Nastojimo da u Akademiji bude zastupljen čitav svijet, tako da imamo znanstvenika iz Azije, Afrike. Uvjet nije da članovi budu kršćani, nego je uvjet kompetentnost za određeno područje. Stoga u Akademiji ima i nekršćana.
Početkom rujna održat će se skup o enciklici »Pacem in terris« jer ove godine pada njezina 60. obljetnica. Na tom će se skupu govoriti i o ratu i miru, o novim strategijama i tehnikama ratovanja… Ukratko, cilj je pomoći Crkvi da bolje služi miru. Sljedeće ćemo godine imati plenarnu skupštinu – održava se svake dvije godine – na kojoj ćemo se baviti invalidnošću, tj. mogućnostima izgradnje kulture u kojoj je normalno biti osoba s posebnim potrebama. Također će se održati zajednički susret s Papinskom akademijom znanosti, na kojem će se razmatrati odnos urođeničkih naroda prema znanosti, s ciljem bolje zaštite okoliša. Eto, to su tek neke teme. Imamo odbor koji se, uz predlaganje novih članova, bavi i izborom tema. Uvijek gledamo koje su teme važne Svetomu Ocu.
Socijalni se nauk trajno razvija jer je sazdan unutar triju polova. Prvi je ljudska narav, koja se zapravo ne mijenja, usprkos svim ideologijama. Ne bismo, primjerice, mogli imati čitav zdravstveni sustav da više-manje ne znamo tko je čovjek, koje bolesti možemo imati i sl. Drugi je pol objava koja dolazi od Boga, po Isusovoj osobi, po Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta. Objava je neka vrsta svjetla koje nam pomaže shvatiti koje su to mogućnosti, od svih mogućnosti koje ljudska narav sa sobom nosi, uistinu dobre za nas. Važno je reći da svjetlo objave ne mijenja ono u naravi što je za nas dobro: Bog je najprije Stvoritelj, a onda Otkupitelj. Treći je pol, konačno, naša ljudska povijest. Povijest je promjenjiva.
Nakon Francuske revolucije i industrijske revolucije stanje se silno promijenilo, posebno u Europi u kojoj živimo. Upravo se nakon tih dviju promjena – promjene političkoga sustava i promjene gospodarskoga sustava – počeo razvijati socijalni nauk Crkve. Prije toga uglavnom se govorilo da nas je Krist došao spasiti za budući život, da je ovaj život suzna dolina, da je važno ustrajati u patnjama radi budućega života… Vidjevši da se svijet mijenja, i mi smo kršćani shvatili da i mi možemo mijenjati svijet. Činiti ga pravednijim, boljim.
Kako se mijenja povijest, tako i socijalni nauk u svjetlu objave iznosi nove naglaske. Činio je to, kao što ste rekli, papa Benedikt koji je bio veliki mislilac i analitičar vremena. Papa Franjo je pak bitno proširio domete socijalnoga nauka Crkve izvan uskoga crkvenoga prostora. Danas se o enciklici »Laudato si’« raspravlja u Ujedinjenim narodima. Velika Britanija iz koje dolazim nije katolička zemlja. No sada pri Svetoj Stolici ima veleposlanika koji smatra da su diplomatski odnosi između dviju strana vrlo važni jer se na taj način tematiziraju stvari koje su važne za čitavo čovječanstvo, ali i za britansku vladu.
Ne bih tako lako odustala od ljudske naravi. Naime, ni jedna nova znanost kao što su neurologija, genetika, bihevioristička psihologija i razvojna psihologija ne dolazi do rezultata koji bi dovodili u pitanje klasičnu ideju o tome što je čovjek. Postoji, primjerice – da spomenem tek jedan od tih rezultata – glasoviti pokus na području ekonomije koji se zove teorija igara. U igri su dva protagonista. Igraču A se kaže da će dobiti znatnu svotu novca, primjerice tisuću eura, ako nešto od toga, po vlastitom nahođenju, dade igraču B. Igrač B mora primiti dar da bi igrač A dobio obećanju svotu, ali mu se ne kaže koliko je igrač A primio. Klasična ekonomska teorija, koja govori o maksimalnom profitu uz minimalno ulaganje, rekla bi da će igrač A ponuditi igraču B minimalnu svotu jer igrač B ionako ne zna koliko je igrač A dobio, a ipak će i sam nešto zaraditi ako prihvati dar. Rezultate pokusa ne bi predvidio ni jedan ekonomist. Najčešći ishod pokusa jest da igrač A nudi igraču B pedeset posto, pola od ukupne svote. Drugi je rezultat 40 posto. Zašto? U čovjeku – u njegovoj naravi – očito postoji osjećaj za pravednost, osjećaj za odnos, a ne samo potreba za maksimalnom zaradom na štetu drugoga. Kao što rekoh, sličnih rezultata na različitim znanstvenim područjima ima mnogo. Stoga, premda je danas u filozofiji i u politici neuputno govoriti o ljudskoj naravi, moderne znanosti kažu drugačije.
Ako se Crkva u novije vrijeme više koristi govorom vjere, biblijskim govorom, to ne znači da govor o naravi i naravnom moralnom zakonu više ne vrijedi, nego je možda riječ o važnim retoričkim izborima kako bi današnji ljudi bolje razumjeli poruku. Nakon napada na »blizance« 2001. godine i političari i sociolozi shvatili su da religija nije mrtva, nego je riječ o snazi koja utječe na kulturu. Puno su otvoreniji za religiju nego prije pedesetak godina. Stoga religiozni govor ima smisla. Pape imaju kontakt s mnogim političarima, s diplomatima, s ljudima iz kulture te, smatram, reagiraju na tu promjenu.
Papa Ivan Pavao II. jasnije je definirao stvari rekavši da socijalni nauk Crkve ulazi pod moralnu teologiju te je stoga dio sadržaja izričaja vjere. Slažem se da temeljne pojmove kao što su solidarnost, opće dobro, supsidijarnost, univerzalna namjena dobara, ljudsko dostojanstvo treba uvrstiti u naviještanje vjere. Mislim da je za današnjega čovjeka, posebno u Europi, presudno važno da mi kršćani podijelimo sadržaje svoje vjere s drugima. Uzmimo za primjer solidarnost. Zahvaljujući solidarnosti, zajedništvu, istočna je Europa uspjela 1989. godine promijeniti sustav. Zahvaljujući solidarnosti, Ukrajina se sada uspješno brani od puno jačega protivnika. Solidarnost nije prazna riječ. Slično bismo mogli reći i za druga temeljna načela socijalnoga nauka Crkve. Osim toga, imamo brojne strukture poput katoličkih udruženja, Caritasa, katoličkih sveučilišta, pomoću kojih možemo unositi pozitivne promjene u svijet. Mislim da na takve poruke i na takvo djelovanje naši suvremenici, koliko god kultura bila sekularizirana, nisu imuni. U tom su smislu one evangelizatorske.
Pitanje je opravdano. Nikada ne smijemo zaboraviti da smo svi radnici koje je Gospodin pozvao na svoju njivu. Nismo tvorci vjere, nego suradnici Božji. Poslani i pozvani biti ponizni službenici. Potom moramo imati na umu da u Crkvi postoje različite službe. Postoje zatvoreni samostani u kojima sestre i braća neprestano u molitvi pred Boga donose svijet, njegove probleme, moleći ga da pomogne. Ti molitelji i moliteljice, međutim, uvijek moraju imati na pameti, premda je njihov glavni poziv molitva, da postoje i drugi članovi Crkve koji djeluju te im je potrebna molitvena potpora. Drugi su u Caritasu i drugim strukturama. Njihova je zadaća djelovati. No i oni moraju biti svjesni da ne djeluju u svoje, nego u Božje ime, da im je potrebna snaga i nadahnuće Duha Svetoga. Crkva jest i pozvana je biti tijelo u kojem svatko ima svoje darove i svoju zadaću, ali i svoja ograničenja. Drugi moraju činiti ono što ja ne mogu, a ja moram zahvaljivati Bogu što su i oni tu.
Mislim da ste sada u razdoblju »drugoga trenutka«. U prvom je trenutku, usprkos ratnim izazovima, u vas vladala velika potreba, da ne kažem glad za novim, za valjanim instrumentima pomoću kojih se može graditi novi sustav. No to je oduševljenje splasnulo, a došle su i nove teškoće. Koliko znam, mnogi mladi odlaze iz zemlje, nemaju više dovoljno snage i optimizma boriti se. No treba li zato odustati od socijalnoga nauka? Nipošto. Treba ga i dalje promicati i naviještati kako bi polako ulazio u temelje društvenih odnosa. Sada, primjerice, u društveni, politički, gospodarski i općekulturni kontekst treba unositi velike ideje enciklike »Laudato si’«.
To nije lako. No sjetimo se benediktinaca, koji su promijenili svijet idejom o vrijednosti manualnoga rada. U antičkom svijetu jedini koji su radili rukama bili su robovi. Benediktinci su pak rekli: »Isus je radio svojim rukama, bio je drvodjelja, pa možemo po njegovu uzoru i mi.« Postupno se odnos prema radu promijenio te su stvoreni uvjeti za modernu ekonomiju. Bez ideje da je rad rukama dostojan čovjeka nikada ne bismo imali industrijalizaciju. Kršćanski je nauk također u temeljima suvremenih ljudskih prava. Riječ »dignitas«, dostojanstvo, u starom se svijetu rabila za careve i pobjednike koji su se vraćali iz pobjedom okrunjenih bitaka. Kršćanski pisci, posebno pape poput Lava Velikoga i Grgura Velikoga, govorili su: »Ne, ‘dignitas’ se ne zasniva na vojnim pobjedama, nego na činjenici nas je Bog stvorio. Stoga i prema siromašnima treba postupati s dostojanstvom.«
Te ideje Crkve su poput kvasca u tijestu, kadre su dati temelj novoj kulturi. Takve ideje mijenjaju svijet. Nemaju uvijek odmah vidljiv utjecaj, ali djeluju polako i strpljivo.
I tu nam povijest može biti učiteljica. Demokršćanske su se stranke afirmirale nakon Drugoga svjetskoga rata. No socijalni smo nauk imali barem pedeset godina prije toga. Zašto se procvat dogodio tek tada? Jer je Bog tako htio. Ali i zato što su se poklopile neke stvari. Danas teško uspijevamo vidjeti mogućnost da stvorimo nešto slično u našem vremenu. Ali što zato? Prije Drugoga svjetskoga rata kršćani također nisu vidjeli perspektivu za uspjeh, ali su se trudili. Moramo činiti ono što možemo. Možda ne ćemo moći napraviti ono što su oni napravili, ali možemo napraviti nešto. Možemo se pripremati za budućnost koja će možda donijeti nešto novo i neočekivano. Ne možemo uvijek vidjeti rezultate, ali to nas ne smije omesti u traženju rješenja. Možda će opet doći vrijeme za kršćansku demokraciju. Za sada se tako na čini, ali sutra – tko zna. Povijest uvijek donosi novine. Treba raditi i moliti za nadahnuće.
Rekla bih da je u posljednjih četrdeset godina ekonomija postala prevladavajući društveni aspekt. I sami se političari prije svega prosuđuju prema podizanju ili padu BDP-a. Nije to savršeno, ali nije ni posve besmisleno. Možda je time stvoreno plodno tlo da se počne izgrađivati globalno opće dobro. Možda je upravo gospodarstvo pogodno za takav početak jer u gospodarstvu svatko nešto dobiva. Problem današnjega gospodarstva jest u tome što je previše usredotočeno na određene dominantne zemlje i što je previše usredotočeno na profit, umjesto da u središtu bude čovjek, a tek onda profit, koji je također važan, ali radi čovjeka. Uistinu treba humanizirati ekonomiju, a poglavito financije. Najveći problem nije trgovina jer trgovina ima u sebi nešto pozitivno. Ako, primjerice, trgujemo s Kinom, to nam pomaže održavati s Kinom dobre odnose. No problem su financije jer one u ovom času nisu povezane s realnim svijetom, s realnom ekonomijom te teže k stvaranju neravnoteže s malobrojnim pobjednicima i čitavim mnoštvima koja gube. Svijet financija, da se tako izrazim, nije uvršten u opće dobro, nego je svijet za sebe, gotovo kao rak koji uništava društveno tkivo. Za taj problem još nismo pronašli rješenje, ali mogli bismo ga naći, ono nije posve izvan naših mogućnosti ako ga tražimo i imamo želju pronaći ga. Na nama, na institucijama kao što je Papinska akademija društvenih znanosti, kao što su katolička sveučilišta, jest razrađivati i nuditi rješenja, u nadi da će ih svijet politike i gospodarstva malo-pomalo usvajati i prihvaćati. Mislim da su prilike za to sada podosta povoljne.
Pitanje je opravdano, ali mi je na nj teško odgovoriti jer se meni nije činilo najvažnijim to što sam žena. No očito je to važno drugima pa smatram da i ja toga trebam biti svjesna. Ono što možda mogu reći za ekonomiju kao svoje područje zasniva se na znanostima od kojih je jedna razvojna psihologija. Djevojčice se ne moraju odvojiti od svojih majki na način na koji to moraju učiniti muška djeca, koja se ne mogu identificirati s majkom onako kako to mogu djevojčice. To možda znači da žene imaju manje teškoća s ljudskim odnosima. Koliko vidim, žene u Vatikanu imaju možda veću sposobnost povezivanja i okupljanja ljudi kad treba donijeti odluke. Često nitko nije sam u stanju sagledati sve aspekte problema. Ako se stvori tim, ako se okupe ljudi različitih profila, odgovor je u pravilu kvalitetniji. Provedena su istraživanja o upravnim odborima poduzeća koja su imala znatan broj žena. Ustanovljeno je da je tijekom financijske krize bilo manje vjerojatno da će ta poduzeća krahirati jer su žene sposobnije u upravljanju rizikom. Muškarac je impulzivniji, probitačniji, zbog čega ponekad nema zdrav odnos prema riziku. Žena gleda drugačije. Dakle, tim sastavljen i od žena i od muškaraca u pravilu obećava bolje rezultate.
