– Hej, Boris, ti nisi čul onu narodnu, da tko prvi u novoj godini plati kavu prijateljima – dobacuje Debeli u prolazu našem neprolaznom Borisu – da će tome cijela godina biti plodna i rodna, najbolja u životu?
– Hmmm… pa… – nesiguran je Boris, ali počeo se prepipavati po prsima kao da ga studen zateže, a zapravo je to dobar znak traženja novčanika – ja bih volio prijateljima priuštiti takvu godinu…
– Hajd, Risbo, sad ti je bar ime rehabilitirano! Isprsi se kak’ i tvoj imenjak!
– O čemu ti?! – Boris je zdravoblagdanski neupućen.
– Pa čuo si kak je onaj famozni Boris, »dečko s Trešnjevke«, »kauboj«, »šerif McCloud« i kak’ ga već sve nisu nazivali… Nisi čuo da je čovjek u malom Belom Manastiru podijelil svojim radnicima veeeliku božićnicu od 7500 kuna! Hej, čuješ ti to? Zveckaju ti brojkice? Tol’ke božićnice u Zagrebu su dobili valjda samo stranački prebjezi… Pa, »kauboj« i poduzetnik Boris ti je danas u svim novinama i na portalima, svugdi je dobil »plusiće« i počasna mjesta, još buju ga mediji proglasili za osobu godine! – razigrala se Debelom i sjećanja. – Sad ga hvale, sad im je Boris postal »dobri Boris«! Na nesreću, pa se dobro sjećam kaj su pisali o njemu onda kad je, 2005. godine, trebal ući u drugi krug predsjedničkih izbora, sve dok nisu iz skrivene »VAR-sobe«, u sudačkoj nadoknadi, sve nadoknadili mrtvim i raznim drugim glasačima koji su »treću« pogurali u drugi krug! A da bi pojačali to zašto nije u drugom krugu, tad su se naglo raspisali da je Boris »divlji kauboj«, nasilnik, zlostavljač žene rođene, da potkrada i ne isplaćuje radnike, da vrši mobbing i drži ih »na kuruzi«… Ma, bil je po novinama tad pravi »monstrum«, jer su skužili da su se malo preveč zaigrali u njegovoj promidžbi i da bi se nenadano »treći« mogel uvući među »dvoje koji čine jedno«! Čuj, isto kad bi se sad Boris sjetil samo probati opet politički angažirati, začas bi mu »pluseki« postali »minuseki«…
– E, sad si ga stvarno zabrijao, tko bi te razumio! Evo… – zajapureni Boris već ponizno pruža »bana« – radije ti platim kavicu, nego da te slušam!
– Ma, sve je jasno! Pa evo i sad, godina još nije prav ni počela, a predsjednička izborna utrka ju je preduhitrila! – Debeli se zahuktao, nije mu više ni do ponuđene dvadesetice ni do kavice. – Orkestar je zasvirao: nakon »živih zidova«, »oraha«, »mostova«, »glasova« i drugih forsiranih stranačkih »polit-izuma«, sad je na redu kompozicija, simfonija naziva »Start«… Hajd, to bar podsjeća na one novine kaj ih je deda kupoval zbog srednjice, a ostalo bi hitil u smeće pa sam i ja mogel čitati. Al, tko zna kol’ko bu im trajala i ta »crna Dalija«, tek pred drugi krug će se vidjeti je l’ prava il plastična… Ma, dečki, izbori su već počeli! I to, sudeći po novinama i portalima, kao glavni hrvatski »događaj godine«! Kao, nemamo pametnijeg posla neg’ se glodat oko predsjednika il’ predsjednice »bez lisnice«?? Prav da vam velim, meni je još najbolji bil Stipe, jer se kod njega bar odmah vid’lo da biramo predsjednika »fikusa«, »kaktusa« ili kak se sve ne naziva te predsjednike bez ovlasti, kojima je glavni posel piti kavicu s građanima i grliti športaše? Izbor predsjednika, baš »jako važno«, pih!… Rekli bi Dalmoši, samo »bella figura«…
– Heeh, da je baš samo tako kako ti govoriš… – povežu se konačno Borisu u glavi sve kopče – onda bi »sveto dvojstvo« 2005. i mom imenjaku dopustilo da bude predsjednik, zar ne?…
