»Povod za dublje promišljanje o Europi« u skorim je izborima za Europski parlament pronašao predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE) nadbiskup Luksemburga Jean-Claude Hollerich. Opsežniji prilog mons. Hollericha objavljen je u talijanskom katoličkom časopisu »La Civilta Cattolica«. U kraćem uvodu autor govori o tome da »proces europske integracije ne potiče više na oduševljenje kao nekad«, a u činjenici da jedna zemlja želi napustiti Uniju prepoznaje »svakako neuspjeh, nedostatak zdrava i dubinskoga dijaloga«. Dakako, čitajući doprinos nadbiskupa Hollericha, valja imati na umu da je riječ o biskupu koji živi u srcu Europe pa se možda ne će svi u Hrvatskoj složiti sa svim nadbiskupovim promišljanjima. Uostalom, jedan od prvih i najsloženijih naglasaka teksta nadbiskupa Hollericha upravo i jest isticanje potrebe za dijalogom između »starih« i »novih« članica Unije.
Donekle u tu svrhu na početku članka mons. Hollerich opisuje prijedlog francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana (za kojega je u Katoličkoj Crkvi u tijeku proces beatifikacije) koji je urodio stvaranjem prve europske asocijacije, Europske zajednice za ugljen i čelik. Problem koji je generirao trajne sukobe bilo je to što je eksploatacija rudače u bazenu pokrajine Lorraine i Luksemburga bila isplativa samo uz uporabu ugljena iz njemačke oblasti Saar. Schumanov prijedlog da se dvije države odreknu dijela suvereniteta na obostranu korist privukao je i četiri druge zemlje te je prva asocijacija ne samo nastala, nego postigla svoj glavni cilj, trajni mir i gospodarski prosperitet, i nastavila se razvijati…
»No taj proces europske integracije…«, nastavlja predsjednik ComECE-a, »imao je slabu točku: bio je to samo proces integracije zapadne Europe, u savezu sa Sjedinjenim Državama. Na nesreću, za mnoge građane zemalja članica, Europa je bila ograničena na Zapad: zemlje srednje i istočne Europe doživljavale su se kao nepoznat svijet ili su jednostavno bile zaboravljane. Pad Berlinskoga zida i željezne zavjese pokazao je građanima zemalja članica da postoji i druga Europa, tada već oslobođena od sovjetskoga jarma.« Opisujući novije valove proširenja Unije, nadbiskup Hollerich kaže: »Bilo je potrebno određeno vrijeme kako bi te zemlje stekle ekonomske sposobnosti za integraciju koja bi imala politički cilj: dati tim zemljama stabilnost, trajno ih povezati sa zapadnim blokom. To je doživljeno kao njihov povratak u slobodnu Europu, a Unija je prvi put uistinu zavrijedila pridjev ‘europska’.«
Nadbiskup Hollerich nastavlja: »To proširenje, međutim, nije vodilo računa o povijesti i mentalitetu naroda. Gospodarska je komponenta bila prevladavajuća te nije bilo prostora za dijalog o mentalitetima. Tako mnogi žitelji tih zemalja osjećaju da su sudjelovali u integraciji prema zapadnoj Europi, a ne u istinskoj sveeuropskoj integraciji. Tu tezu možemo ilustrirati s nekoliko primjera: zapadna se Europa malo-pomalo naviknula na migracije muslimanskoga svijeta: Turaka u Njemačku, žitelja Magreba u Francusku. U srednjoj Europi, naprotiv, u kolektivnoj kulturnoj svijesti Turci su ostali osvajači, prijetnja za slobodu i neovisnost. Nije bilo istinskoga dijaloga između tih dviju pozicija.«
»Druga rasprava koja se nije dogodila odnosi se na ulogu naroda u europskoj izgradnji. Zemlje srednje Europe dijele uglavnom njemačko poimanje ‘naroda’, koje je različito od francuskoga poimanja ‘nacije’ kao jamca slobode i neovisnosti: njegove su konotacije bile pozitivne. Proširenje 2004. bilo je propuštena prilika za europsku integraciju. Do dijaloga između različitih nacija nije došlo. Zemlje zapadne Europe odveć su naivno tumačile slom sovjetskoga imperija kao pobjedu kapitalizma i liberalizma. Zemlje zapadne i srednje Europe trebale bi pokrenuti dijalog među narodima kako bi Europa mogla ostati jamstvo stabilnosti i mira u svijetu«, piše nadbiskup Hollerich. Unatoč svemu autor ostaje optimist. »Europska Unija ostaje, dakle, projekt za mir. Proces europske integracije nije propao u tim obećanjima. Gospodarska integracija u zajedničko tržište nije bila samo motor gospodarskoga razvoja, nego je pridonijela i blagostanju građana Europe«, napisao je u zaključku toga prvoga dijela.
Ovdje bi na mjestu bila tek mala kritička opaska. Kad se autor već tako snažno i iskreno zauzeo za dijalog između »dviju« Europa, šteta što nije zapazio glavne probleme zemalja srednje i istočne Europe, na koje su, među ostalim, upozorili biskupi srednje, istočne i jugoistočne Europe na svom susretu, pod pokroviteljstvom Vijeća europskih biskupskih konferencija, u Bratislavi početkom rujna prošle godine. Prvi, a očito i najteži problem koji su biskupi tada naveli u izjavi, tj. kalvarija koju su prošle i Rumunjska i Bugarska, a danas je prolazi Hrvatska, jest iseljavanje mladih, koje je pak povezano s nedostatkom ponajprije gospodarske, a onda i socijalne integracije Unije. A spomenuli su i ono što bi papa Franjo nazvao ideološkom kolonizacijom, konkretno Istanbulsku konvenciju i u njoj »skrivenu« rodnu ideologiju, sa zahtjevima da »europske institucije, uključujući i sudove, trebaju poštovati kulturnu i etičku autonomiju središnje i istočne Europe«. No ta kritička nota nipošto ne umanjuje vrijednost prijedloga mons. Hollericha da je dijalog potreban, nego mu štoviše daje na snazi: dijalog je očito potreban.
U drugom dijelu priloga nadbiskup Hollerich osvrće se na neke »ključne točke« koje se odnose na »bližu budućnost«. Nadbiskupova razmišljanja dijelom su ogledni primjerak kako razmišlja najveći dio biskupa u zapadnoj Europi, no istodobno su spremna i na iskorake i na nova viđenja. Prvi fenomen na koji se osvrće su strahovi. »Početak 21. stoljeća bit će važan za povijest mentaliteta. Strahovi u Europi naših dana mnogovrsni su i, ako su dobro pomiješani, vode, uz porast populizama, do destabilizacije naših demokracija i do slabljenja Europske unije«, napisao je mons. Hollerich. Još jedan fenomen prisutan u suvremenoj Europi uočava predsjednik ComECE-a: »Danas se čini da je osjećaj blagostanja nestao, a to je, čini se također, oživjelo mnoge strahove koji zazivaju ‘kršćanski’ europski identitet, premda se on pretače u političke želje koje su u jasnoj suprotnosti s perspektivom zasnovanom na evanđelju.« Prema autorovoj interpretaciji, puno neodređenih strahova, bez jasnoga objekta, izaziva tjeskobu, a tjeskoba lako prerasta u agresivnost te je izrazito podložna manipulaciji. »Da bi smirili naše strahove, predstavljaju nam se neprijatelji: migranti, islam, Židovi i slično. Kakve li podle igre s našim tjeskobama!« piše nadbiskup. S druge strane poziva politike (očito glavne struje politike, politike centra) da ozbiljno uzmu strahove Europljana.
Zanimljiv je način kako nadbiskup Hollerich razmišlja o redu, o poretku, za koji se u Europi gubi osjećaj zbog sve raširenijega individualizma. Međutim, »red je bitan za stabilnost ljudske osobe«. »Čak i onaj tko provodi neuredan život ima potrebu za uređenom okolinom da bi živio vlastiti nered«, piše predsjednik ComECE-a. Zanimljiv je odabir pojmova kad govor o uređenju prenosi na odnose s državama. »Taj nedostatak reda odražava se na međunarodnu političku razinu. Multilateralizam slabi i žele se afirmirati nacionalne države: država osobâ postaje slaba, a afirmira se država individuâ. Država osobâ kretala se u zajednici država, a država individuâ misli samo kako bi se afirmirala u vlastitom državnom egoizmu«, piše mons. Hollerich.
Vrlo je zanimljiva i izvorna autorova misao kad govori o migracijama. Temeljno stajalište je jasno: u migrantu treba susresti brata i sestru u Kristu. Štoviše, »Europa će ostati katoličkom ako budemo znali živjeti taj susret s migrantima na način koji je u skladu s evanđeljem«. No mons. Hollerich sa žaljenjem konstatira: »Imigrant, koji je u vremenu gospodarskoga čuda bio dobrodošao jer je jamčio gospodarsko blagostanje, postao je strancem; strancem koji se zbog svoje religijske i kulturne različitosti javlja kao prijetnja našemu malenomu svijetu.« Autor članka priznaje da se čini da na puno mjesta stvarnost tomu daje za pravo, tj. da u »mnogim europskim gradovima ima negativnih primjera: turske ili arapske četvrti u kojima se autohtona populacija više ne osjeća kod kuće«. No pita se: »No jesu li za to krivi migranti ili pak više nedostatak integracije?«
Ipak, postoje mjesta gdje imigrant nije viđen kao stranac. To su radni kolektivi u »rudnicima ugljena«, u »teškoj industriji«. Tu je još uvijek viđen kao drug i kolega, smatra nadbiskup Hollerich. No u tu priču on uklapa posve nov pristup razmišljanja o unutarcrkvenom ustroju. Podosta, naime, šokantno zvuči tvrdnja: »Sindikalizam je dakle često univerzalniji od naših Crkava, koje su nakon Drugoga vatikanskoga koncila postale nacionalne Crkve.« Tu tvrdnju nadbiskup tumači činjenicom da sve zemlje imaju biskupske konferencije (ne i Luksemburg, koji je čitav jedna nadbiskupija). »Ta organizacija omogućuje biskupima da se suoče sa stvarnim problemima u svojoj Crkvi, ali pomaže i tomu da se u katoličkom imaginariju uvrježuje slika države nacije, što nas dovodi do gubitka dijela našega univerzalnoga poziva. Univerzalnost latinskoga ustupila je mjesto nacionalnim jezicima, no liturgija na nacionalnim jezicima zaboravila je vrjednote otvorenosti i dijaloga Drugoga vatikanskoga koncila«, kaže nadbiskup Hollerich. Problem jezika, pojašnjava nadbiskup, u njegovoj biskupiji i zemlji Luksemburgu nije zanemariv. Mnoge imigrantske zajednice imaju misu na vlastitom jeziku. »U društvu sastavljenom od odvojenih svjetova idemo naprijed s odvojenim Crkvama«, kaže o tome luksemburški nadbiskup. I zaključuje: »Svakako, postoje u Europi proročkiji pokreti, no nažalost Crkva je često više kočnica negoli pokretač.« Dakako, tu bi se mons. Hollerichu moglo odgovoriti načelnim pitanjem: Zašto bi sve europske zemlje uopće trebale htjeti postati kao Luksemburg?
