Podatci Registra osoba s invaliditetom govore o nešto više od 500 tisuća ljudi u Hrvatskoj koji vode borbu s nekom vrstom invaliditeta. Ne treba posebno naglašavati koliko takvi podatci čine važnijim sustavni pristup pastoralu osoba s invaliditetom jer nema sumnje da i one, kao uostalom i svi ljudi, osjećaju čežnju za Bogom i žele osjetiti njegovu blizinu. Za područje Zagrebačke crkvene pokrajine nedavno je osnovano Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom. Povjerenstvo je svoju prvu sjednicu održalo 14. travnja, što je povod da se o njegovim ciljevima i planovima, kao i o potrebama osoba s invaliditetom, razgovara s njegovim predsjednikom svećenikom Varaždinske biskupije Leonardom Šardijem, koji unatoč svojoj mladosti iza sebe ima bogato iskustvo u tom vidu pastoralnoga djelovanja.
»Budući da se susrećem s osobama koje imaju različite oblike invaliditeta, kod svih primjećujem najveću teškoću s predrasudama i određenim strahovima koje imaju osobe bez invaliditeta. Često se pojavljuje sažaljenje osobe, komunicira se s osobom koja je u pratnji, a ne izravno s njima, podcjenjuju se njihove mogućnosti i u prvi plan najčešće dolazi invaliditet, a ne oni kao osobe. Problemi koji se također često javljaju očituju se u komunikacijskim barijerama (npr. nepoznavanje znakovnoga jezika), u nerazumijevanju načina razmišljanja (npr. osoba s intelektualnim teškoćama), u nerazumijevanju osobnosti osoba s poremećajem iz spektra autizma«, nabrojio je svećenik Šardi samo neke teškoće s kojima se susreću osobe s invaliditetom kada se žele aktivnije uključiti u život župe i nastavio: »Župne zajednice susreću se s djecom s teškoćama u razvoju najčešće samo kod primanja sakramenata pričesti i potvrde, a kasnije prestaje pastoralna skrb o njima. Nikako se ne smije zanemariti ni isključiti obitelj osoba s invaliditetom koja, zajedno sa svojim članom obitelji, sudjeluje u nošenju s teškoćama. Nažalost, zbog svega navedenoga, osobe s invaliditetom još su u velikoj mjeri samo objekti, a ne i subjekti života župne zajednice.«
U svakoj hrvatskoj biskupiji na različite je načine prisutna skrb o osobama s invaliditetom, bilo preko mreže biskupijskih Caritasa bilo preko biskupijskih povjerenstava za osobe s invaliditetom, a ne treba izostaviti ni mnogobrojne vjeroučitelje koji rade u centrima za odgoj i obrazovanje za djecu s teškoćama u razvoju, koji su još jedna poveznica u pastoralnom djelovanju. Povjerenstvo Zagrebačke crkvene pokrajine za pastoral osoba s invaliditetom ima nekoliko zacrtanih ciljeva. »Ponajprije, članovi Povjerenstva žele se umrežiti i na taj način pomoći jedni drugima u radu s različitim skupinama osoba s invaliditetom. Dijeleći inicijative, cilj je da se i osobe s invaliditetom međusobno povežu.
Uz organiziranje zajedničkih hodočašća, ljetovanja i projekata, jedan od važnijih ciljeva osnaživanje je župnih zajednica kao temeljnih u integraciji osoba s invaliditetom u svoju crkvenu i društvenu sredinu. Članovi Povjerenstva pripremaju brošuru – letak – o najosnovnijim informacijama kako pristupiti osobi s invaliditetom s obzirom na oštećenje, a potom bi se pripremile i određene smjernice kako pristupiti pripremi za sakramente i uključivanju osoba s invaliditetom da postanu subjekti župne zajednice«, rekao je Šardi. Treba vidjeti i tko su osobe s invaliditetom u našim sredinama, što uključuje i izradu popisa osoba koje se žele uključiti, a u planu je i izrada mrežne stranice koja će omogućiti da se sadržaji vjere prenose na različite načine, kako bi radosna vijest došla do svake osobe na način na koji ona najbolje razumije, dodao je sugovornik.
Kada se promišlja o boljem uključivanju osoba s invaliditetom u život župne zajednice, prvi je korak njihovo upoznavanje.
Jasno, iz perspektive svećenika i za taj su korak potrebni određeni preduvjeti pa sugovornik spominje i potrebu da se o tome educiraju ne samo svećenici, nego i bogoslovi i vjeroučitelji. »Nekako najčešće postoji strah od krive riječi ili postupka, no pristupom u kojem ponajprije promatramo dostojanstvo osobe i njezinu stvorenost na sliku Božju, a ne njezin invaliditet, otvaraju se vrata ljubavi koja onda nadilazi početni strah i zbunjenost. Negdje, osobito u primjeru s gluhoslijepim osobama, treba pronaći pomoć prevoditelja, ali uvijek postoje i jednostavni pristupi koji omogućuju komunikaciju kao što je pisanje slova po dlanu. Najčešće mi tražimo način kako pristupiti osobi. No naše je samo iskazati dobru volju, zainteresiranost i želju za komunikacijom, a osobe s invaliditetom i same će nas uputiti kako komunicirati i na koji način možemo pristupiti njima, odnosno izreći nam svoje mogućnosti i želje«, objašnjava sugovornik i posebno ističe potrebu za susretom s obiteljima osoba s invaliditetom. »Razgovor s najbližim članovima obitelji može nam pomoći u prevladavanju zbunjenosti. Stoga u pastoralnom djelovanju osoba s invaliditetom nezaobilazna je i obitelj«, rekao je.
Ne treba zanemariti ni arhitektonske barijere s kojima se susreću osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o dolasku i ulasku u crkvu ili u druge pastoralne prostore, kao i pristupu ambonu ili svetištu. »Svaka osoba s invaliditetom treba imati jednake mogućnosti sudjelovanja u životu župne zajednice kao što to imaju i osobe bez invaliditeta. Osoba s oštećenjem vida ne će moći navijestiti Božju riječ iz Lekcionara, ali će pripremiti tekst na Brailleovu pismu i tako ga pročitati u slavlju mise. Osoba u invalidskim kolicima ne će moći stati za ambon, ali danas, kada imamo i bežične mikrofone, ona ju može navijestiti ispred ambona. Osobe s intelektualnim teškoćama, iako su već postigle određenu životnu dob, uživaju ministrirajući«, objašnjava Šardi. Kao pozitivne primjere naveo je rad zajednice »Vjera i svjetlo«, a spomenuo je i prijedlog Hrvatske biskupske konferencije o formiranju zajednice »Samaritanac«.
»Važno je početi s formacijom župnih suradnika po kojoj bi oni bili senzibilizirani za rad s osobama s invaliditetom. U tom slučaju netko može pohoditi osobu koja je prikovana uz krevet, voditi slijepu osobu od kuće do crkve, biti potpora u ministriranju. Osoba bez invaliditeta bit će u službi fizičkih očiju, ušiju, nogu, a osoba s invaliditetom otvarat će drugoj duhovne oči, uši i pokazivati put prema križu koji pak vodi prema Uskrsu. Sveti Pavao kaže: ‘Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji’ (1 Kor 12, 22). Hoćemo li izgraditi Crkvu kao onu koju je Krist ustanovio, potrebno nam je to povezivanje i dijeljenje«, zaključuje svećenik Šardi.
