Infrastruktura i prometna povezanost uvelike pridonose opstanku stanovnika u ruralnim sredinama. Posebno je važan javni prijevoz koji spaja manja mjesta s većim središtima u kojima su stanovnicima dostupne javne usluge poput zdravstva, opskrbe hranom i drugim potrepštinama, školstva, kulturnih sadržaja i slično. U manjim se mjestima sve rjeđe susreću autobusi s redovitim linijama pa se nameće pitanje zašto je tako u Hrvatskoj u 21. stoljeću, posebno u mjestima gdje ne postoji željeznički prijevoz. O problemima s kojima se suočavaju prijevoznici i djelatnici poput vozača javnoga linijskoga prijevoza govori Stjepan Lisičak, predsjednik Sindikata prometa i veza Hrvatske, člana najveće sindikalne središnjice Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
»Sindikat prometa i veza Hrvatske okuplja oko 4000 članova i to su djelatnici tvrtaka cestovnoga i zračnoga prijevoza putnika te djelatnici tvrtaka za održavanje prometnica za cestovni promet. K tomu, Sindikat ima svoje članstvo i u tvrtkama koje se bave logistikom u cestovnom prometu, utovaru i istovaru, carinjenjem i skladištenjem robe«, navodi Lisičak. Napomenuo je da su zbog pandemije najviše ugroženi radnici povremenoga prijevoza, koji gotovo nemaju nikakav prijevoz, a i međunarodni prijevoz posluje na minimumu.
»Ovakav vid prijevoza pogađa državne i privatne tvrtke. Radnici gradskih prijevoznika manje su pogođeni pandemijom jer njih sufinanciraju pojedini gradovi, ovisno o tome gdje se prijevoz putnika provodi. No i većina gradskih prijevoznika ima probleme jer i prihodi pojedinih gradova nisu veliki i smanjeni su, tako da su i sufinanciranja smanjena. Jedino je Zagreb u cijeloj priči oko pandemije i prijevoza u relativno dobru stanju. No što se tiče javnoga linijskoga prijevoza, i prije pandemije postojali su problemi. Sindikat prometa i veza Hrvatske već se više od dvije godine zauzima da se uvede Pravilnik EU-a o javnom linijskom prijevozu da se prijevoz putnika koji je u interesu države i županija plaća po prijeđenim kilometrima. Među najniže plaćenim radnicima zaposlenici su u tvrtkama koje se bave javnim linijskim prijevozom. To se najviše odnosi na tvrtke koje se bave prijevozom putnika, i to u cestovnom prijevozu. Naime, te su tvrtke i u prijašnjim razdobljima imale problema u poslovanju, a pandemija je samo dodala ‘ulje na vatru’. Većina zemalja Europske unije ima u primjeni Pravilnik EU-a o javno linijskom prijevozu, tako da prijevoznici mogu korektno poslovati. Za razliku od europskoga pravilnika koji se ne primjenjuje, problemi javnih linijskih prijevoznika u Hrvatskoj prelaze na radnike. Na primjer, vozač autobusa za svoj rad ima neto plaću oko 3600 kuna, a prosjek je plaće u Hrvatskoj oko 6500 kuna. Stoga Sindikat prometa i veza Hrvatske zajedno s poslodavcima upozorava Vladu i sva resorna ministarstva, kao i županije, da se konačno počne primjenjivati Pravilnik o javnom linijskom putničkom prijevozu te da se troškovi prijevoza plaćaju po prijeđenim kilometrima, a ne po subvenciji po putniku. To nije pitanje samo prijevoza, nego i demografije, opstanka ljudi u manjim sredinama, zatim gospodarsko i socijalno pitanje. Tu je niz problema koji se izravno otvaraju i koje je nužno što prije riješiti.«
Nadalje valja upozoriti da se i Vladine mjere za očuvanje radnih mjesta teško mogu primjenjivati u javnom linijskom putničkom prijevozu jer u njih ne ulazi održavanje vozila, gorivo, tehnička ispravnost, infrastruktura. Lisičak navodi da bi prema takvu načinu prijevoza putnika Sindikat prometa i veza Hrvatske imao realne osnove za pokretanje zahtjeva za povećanje plaće.
»Nažalost, dosadašnja primanja vozača dovela su do toga da su se u druge države odselili raditi brojni mladi ljudi, ali i iskusni u svom poslu. I time se znatno utjecalo i utječe na ionako loše demografsko stanje u Hrvatskoj. Valja pridodati i ozbiljan problem pitanja sigurnosti u prijevozu putnika. Problemi se moraju rješavati, a ne dopuštati da se samo gomilaju. Autobusi su već prilično stari, a tvrtke nemaju sredstava za obnovu voznoga parka. Također je evidentan problem s vozačima koji su već stariji i koji su u mirovini, ali rade po četiri sata. Dolazimo i do problema sigurnosti putnika, a mladi su vozači otišli u druge države koje ih plaćaju pošteno i razumno.« Predsjednik sindikata Lisičak navodi da u sudskim pregovorima s mjerodavnim institucijama imaju pozitivna obećanja, no već dvije godine nije se ništa konkretnije dogodilo, zapravo sve je ostalo na obećanju. »Upravo smo i sada u veoma intenzivnim pregovorima s poslodavcima i Vladom i nadamo se obostranomu razumijevanju jer ćemo u protivnom, zbog egzistencije radnika prijevozničkih tvrtaka, biti prisiljeni na drastične mjere u obliku štrajka, a sve s ciljem prisile mjerodavnih da donesu mjere koje su objektivne za spas javnoga linijskoga prijevoza.«
