U udruzi »Eho« Marko Matijašević sa skupinom istomišljenika raznim programima pridonosi formaciji mladih u osobnom odnosu s Bogom i Crkvom. Članovi udruge upućuju na spremnost za brak i roditeljstvo te potiču mlade katolike na uključivanje u hrvatsko društvo, politiku i ekonomiju.
Marko je rođen 4. svibnja 1992. u Zagrebu. »Dolazim iz velike obitelji. Mama mi je Sandra, djevojački Marijanović, a tata Zdenko. Mama je Zagrepčanka, tata iz Bosne, ali je još kao mladić došao u Zagreb. Imam dvije sestre, Mihaelu i Magdalenu, i dva brata, Mihaela i Jakova. Najstariji sam ja. Nešto je manja razlika između sestara i mene, a u šali volim reći da su braća došla u produžetcima«, pripovijeda Marko. »Mihaela studira teologiju, Magdalena je učiteljica, a braća su još u osnovnoj školi. Jedno smo vrijeme živjeli u Novom Zagrebu u okolici Odre, a onda smo se, kada sam krenuo u šesti razred, preselili u Ivanić-Grad. Moji su i danas u Ivaniću. To je preseljenje bilo dosta velika promjena u mom životu, ali na kraju se sve okrenulo i postalo nešto najbolje za mene.«
»Roditelji su nam usadili radne navike. Dijelili smo kućanske poslove. Nisu nam bili strogi. Mi smo se braća dobro slagali. U osnovnoj sam školi bio odličan, bavio sam se športom, nogometom, košarkom. U gimnaziju sam također išao u Ivaniću, bio sam vrlo dobar. Naši su roditelji bili tradicionalni vjernici. Kada se obratila mama, u našoj su obitelji zaredala obraćenja.
Mama je krenula u crkvu pa smo s njom morali ići i svi mi ostali. Nije mi se to svidjelo i priznajem da sam se godinama odupirao ideji da baš svaku nedjelju moram ići na misu. S vremenom smo krenuli obiteljski kod pokojnoga o. Zvjezdana Linića u kuću susreta ‘Tabor’. Tamo se dogodio moj prvi susret sa živim Bogom koji u startu nije donio neke veće promjene u mom životu. Nakon nekoliko godišnjih susreta u ‘Taboru’ našao sam se u Lupoglavu, u blizini Ivanić-Grada, gdje je svećenik Dražen Radigović vodio susrete zajednice ‘Dobri Pastir’. On me i krstio, prof. Tomislav Ivančić me krizmao. Jasno je da sam morao postati karizmatik. Tijekom srednje škole i uz te susrete, u meni se nešto promijenilo. Baš sam poželio ići na te susrete. Ubrzo sam postao član zajednice i aktivno sudjelovao u susretima za mlade. Postao sam voditelj grupe i tada je počeo moj put evangelizacije i vodstva zajednice mladih. U toj je fazi bilo puno odricanja i zapravo napuštanja staroga načina života koji su pratili izlasci i sve što ide uz njih. Shvatio sam da ne mogu sjediti na dva stolca, da se želim potpuno posvetiti Gospodinu.
Uz razne projekte tada smo došli do velikih događaja, kao i do prve ‘Eho konferencije’ koju smo samostalno kao grupa mladih organizirali u zajednici ‘Dobri Pastir’. Slavljenje, predavanje i molitva, to nam je bilo u fokusu. Eho označava jeku, željeli smo da odjekne ono što radimo. Razvijali smo se kroz razne susrete i duhovne obnove koje smo vodili po raznim župama.«
»Nakon srednje škole moj je cilj bio upisati Ekonomski fakultet. Htio sam na poslu nositi odijela i sakoe. Nakon prve godine studija shvatio sam da moj život ne će ići u tom smjeru i da gubim vrijeme. Nakon te sam godine upisao studij teologije na KBF-u. Tu sam se pronašao jer sam na tom fakultetu stjecao znanje koje mi je bilo potrebno u mojem daljnjem radu i evangelizaciji. Diplomirao sam ITKL godine 2019. Tijekom studija, godine 2014., započeo sam raditi u karizmatskom laičkom društvu ‘Kristofori’ koje vodi laik Josip Lončar. Sa 22 godine vodio sam molitveno-evangelizacijske susrete po Hrvatskoj i uređivao časopis ‘Book’. S odlaskom na studij nastanio sam se u Zagrebu.
Godine 2016. pokrenuo sam udrugu ‘Eho’, kao nešto što sam počeo graditi sa svojim timom koji je do tada sudjelovao u organizaciji godišnje ‘Eho konferencije’ pri zajednici ‘Dobri Pastir’. Osnivač sam i predsjednik udruge. Ima nas 46, četvero nas je zaposlenih. Ostali su raspoređeni po timovima: organizacijski, molitveni, medijski. Baza nam je u Gundulićevoj 12. Tamo su nam uredi, molitveni prostor, soba za druženje i snimanje. Prostori su to sestara milosrdnica koji im nisu potrebni. Financiramo se isključivo donacijama. I to fizičkih osoba. Na natječajima smo slabo prolazili. Imamo dosta posla. Vodimo molitvene susrete, razne programe, edukacije koje se bave emocijama, partnerskim odnosima, teološkim temama, upravljanjem novcem. Nemamo radno vrijeme. Posao je uvijek, slobodno prema potrebi. Sretan sam u svemu tome. Jako sam želio raditi za Boga, ali ne kada stignem nakon radnoga vremena. Našim je ljudima još strano da netko ovako živi, da evangelizira i privatno i za plaću, da nam je to jedini posao. A nismo svećenici, laici smo. Naša je Crkva još dosta klerikalna. Ali ide nabolje. Teološki smo obrazovani. Kad ljudi vide da imamo znanje, prihvate nas. Potpredsjednik udruge diplomirani je vjeroučitelj. Ove smo godine imali 17 gostovanja po cijeloj zemlji. Zovu nas župnici. Rado se odazivamo.«
»Svoju sam suprugu Mirjanu, djevojački Jaković, upoznao na početku svojega obraćenja jer je služila u slavljeničkoj službi zajednice ‘Dobri Pastir’. Tada sam imao 18 ili 19 godina. Profesorica je hrvatskoga jezika. Ima svoju firmu, školu govorništva ‘Heureka’ u središtu Zagreba. Vjenčao nas je u Lupoglavu, odakle je ona, njezin stric svećenik Mato Jaković.
Na vjenčanju je bio i vlč. Radigović, s kojim smo ostali povezani. Nismo Mirjana i ja odmah krenuli u vezu, možda je tako i bolje. U braku smo šest godina i imamo dva prekrasna sina Jošuu i Jana. Imaju tri i pol godine i sedam mjeseci. Čuvamo ih sami. Jošua ide u vrtić. Naša roditeljska avantura tek je u početcima. Vjerujem da su pravi izazovi tek ispred nas. Udruga ‘Eho’ radi puno na prijateljskom raspoloženju prema roditeljima s djecom. Zato na našim redovitim susretima ponedjeljkom imamo i organizirano čuvanje djece. Želimo da djeca zajedno s nama žive iste vrijednosti i stvarnost zajedništva. Skrasili smo se supruga i ja s djecom u Sesvetskom Kraljevcu. Na misi smo s djecom najčešće kod Misionara Krvi Kristove u Prozorju ili odemo k franjevcima u Siget. Živjeli smo prije u Podbrežju, zato smo se povezali s franjevcima.
Želim da se nastavi rad s kojim smo započeli, da imamo još više zaposlenih mladih ljudi posvećenih evangelizaciji. Oženio sam se dobro, djeca su nam dobro, ostvaren sam obiteljski čovjek. Vjera nam nije samo oslonac, nego životni stil. Puno smo vremena posvećeni vjerskomu. Vjera je ključan dio naših života, privatno i profesionalno. Nadam se da ćemo u tom smjeru isključivo rasti.«
