»U početku devedesetih naša je domovinska Crkva proživljavala teške trenutke rađanja novoga svijeta, s velikim očekivanjima u demokratskoj Hrvatskoj. U tom vremenu ona je hrabro prihvatila izazov poslanja u do tada za nju zatvorenim prostorima javnih škola. Stoga je svoje snage usmjeravala na sustavno i kvalitetno uvođenje vjeronauka u školu (1991.), što je postalo jednim od njezinih najvažnijih katehetskih pothvata. Istodobno smijemo danas, osvrćući se, ustvrditi da je evangelizacija u župnim zajednicama, a time i njezin bitan dio župna kateheza, na neki način ostala u sjeni te je izgubila na svom izvornom značenju i razumijevanju. U vezi s tim pojavila su se, među ostalim, i pitanja o odnosu župne kateheze i vjeronauka u školi, o ulozi i svjedočanstvu vjernika laika u životu Crkve, kao i o samom identitetu župne zajednice kao prve i izvorne nositeljice katehetskoga djelovanja. U tom je smislu naša Crkva smatrala potrebnim upozoriti na značajnije promjene…«
Tako piše predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) zadarski nadbiskup Želimir Puljić u uvodu u novi dokument pod naslovom »Da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) – Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima«. Dokument potpisuje HBK, čiji predsjednik kaže da je izrađen »uz pomoć Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju«. Prvi je put dokument predstavljen javnosti 17. veljače ove godine. Učinili su to predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić te, iz župničke perspektive, župnik iz Pučišća na Braču mr. Pavao Gospodnetić.
Već navedeni redci dovoljno govore o tome da dokument zadire u doista temeljna opredjeljenja crkvenoga života u posljednjih gotovo trideset godina te mu je očito nakana odrediti daljnji put. Reći će to i mons. Puljić kad kaže da je cilj dokumenta »prvi put u novijoj povijesti sagledati sveukupno katehetsko djelovanje Crkve kao jedinstvenu cjelinu«. Pritom treba imati na umu da se kateheza u dokumentu – o tome posebno govori njegovo dugačko drugo poglavlje – redovito veže uz šire pojmove evangelizacije, odnosno nove evangelizacije, te da se shvaća ne samo kao prenošenje znanja, nego kao postupno uvođenje u puninu novoga života u Kristu, u sve njegove vidove, u iskustvo toga života. To znači da kateheza mora biti povezana – to je također jedan od bitnih naglaska u dokumentu – sa svim područjima crkvenoga djelovanja.
Stoga se može reći da dokument, na neki način i, jasno, djelomice, sagledava ukupni život Crkve. A u središtu toga života on prepoznaje zajednicu u kojoj se taj život u pravilu događa, tj. župu. »Raduje nas postupan rast svijesti da je upravo kateheza jedna od prvenstvenih zadaća cijele župne zajednice. Drugim riječima, ona nije briga samo biskupa, stručnjaka i pojedinaca obdarenih takvom karizmom. Odgovornost za župnu katehezu nosi cijela župna zajednica, na čelu sa svojim župnikom. Upravo to pretpostavlja, razrađuje i na određen način osnažuje ovaj dokument«, kaže u predgovoru predsjednik HBK-a. Nadbiskup Puljić kaže još jednu važnu stvar, naime da je HBK odlučio da prije objavljivanja toga dokumenta »čuje promišljanja i komentare svih sudionika u tom poslanju« te zahvaljuje »svima koji su svojim mislima, komentarima i osvrtima posvjedočili svoju suodgovornost, a time i ljubav prema Crkvi«.
Iz uvodnih napomena na početku dokumenta ovdje neka bude istaknuto tek dvoje. Prvo, u uvodu se iznosi sažetak cijeloga, dvjestotinjak stranica dugačka dokumenta. »Prvi dio govori o katehetskim zadaćama Crkve u promijenjenim okolnostima. Drugi dio stavlja posebno naglasak na novu evangelizaciju te katehezu u službi spasenjskoga susreta s Kristom. Treći dio odgovara na pitanje komu je namijenjena kateheza, s naglaskom na odraslima kao primarnim naslovnicima kateheze. Četvrti dio nudi konkretne metodološke smjernice kako danas katehizirati. Na kraju, peti dio stavlja naglasak na pomake u organizaciji i usklađivanju navještaja i kateheze na svim crkvenim razinama. Posebnost Dokumenta prijedlog je zaključnih poticaja koji, na kraju svakoga poglavlja, otvaraju mogućnosti promišljanja o konkretnom evangelizacijsko-katehetskom djelovanju. Osim njih, Dokument je svjestan potrebe izrade novih priručnika i smjernica za pojedina područja, odnosno pitanja katehetskoga djelovanja Crkve, a što se na poseban način navodi u završnim zaključcima i očekivanjima.« Tu odmah treba pokloniti pozornost »odraslima kao primarnim naslovnicima kateheze« jer je i to jedna od novina koje dokument donosi, svjestan možda ne toliko manjkavosti na tom polju koliko činjenice da odgoj u vjeri kreće od obitelji, dakle od odraslih.
»Naposljetku«, drugi je naglasak iz uvoda koji se ovdje želi istaknuti, »kako bi Dokument postao uporištem za promišljanje o što sustavnijem evangelizacijsko-katehetskom djelovanju u Crkvi u Hrvatskoj, poželjno je da dođe u ruke svima koji – bili to zaređeni službenik, redovnik, redovnica ili vjernik laik – danas više uviđaju potrebu novih iskoraka u pastoralnom radu. On, naime, poziva na hrabrost susreta s novim, za što se u njemu mogu pronaći brojne naznake koje upućuju na postizanje cilja nove evangelizacije i kateheze.« Na tragu te iskazane želje i ovaj je novinski prilog, koji više treba shvatiti kao poziv na čitanje vrijednoga dokumenta nego kao prikaz koji pretendira biti cjelovit.
Promijenjene okolnosti polazište su za promišljanje o katehetskim zadaćama Crkve u prvom poglavlju. »Zbog naglih promjena na gotovo svim razinama čovjekova života posljednjih se godina osjeća sve veća potreba novoga produbljenja i jačanja vjere. Naime, dok kod jednih ona često prerasta u običaj i naviku bez utjecaja na osoban i društveni život, kod drugih se našla na velikoj kušnji ili je naizgled nestala. U traženju odgovora na takvu stvarnost prijeko je potrebno svima, suočenima s raznim pitanjima, trajno pomagati kako bi odgovornije mislili na Boga Isusa Krista koji može, uz svjesnije prepuštanje njemu, trajno preobražavati našu egzistenciju«, kaže se na početku prvoga poglavlja. Nije teško zaključiti da je to »trajno pomaganje« ljudima da susretnu Boga Isusa Krista temeljna zadaća Crkve, njezin osnovni smisao, pa dokument ubrzo nakon toga citira Drugi vatikanski koncil te sv. Ivana Pavla II. koji katehezu proglašava »prvenstvenim poslanjem« Crkve, štoviše njezinim »majčinskim« poslanjem.
»Ta je zadaća«, nastavlja dokument seleći se na hrvatske prilike, »za nas još potrebnija nakon što se, ulaskom vjeronauka u školski sustav, cjelovita kateheza kao odgoj u vjeri našla pred zadaćom novoga promišljanja svoje naravi i zadaće. Stoga je razumljivo da je u posljednje vrijeme unutar Crkve u hrvatskom narodu raslo uvjerenje o potrebi jačanja svijesti da je kateheza u svojoj razgranatosti djelo cijele Crkve, odnosno biskupijske i župne zajednice. (…) Činjenica jest da se vjeronauku u školi posvetila iznimna pozornost, kako njegovu sadržaju i metodičkim pristupima tako i vjeronaučnim udžbenicima, te brizi o doškolovanju vjeroučitelja. Istodobno se župna kateheza nije na vrijeme pravilno profilirala, štoviše često se svodila na dulju ili kraću pripravu za primanje sakramenata, a ponegdje je čak i to izostalo. U tom smislu sve više se javlja potreba kvalitetnijega udruživanja glavnih odgojnih čimbenika, od obitelji do župne zajednice, uz sudjelovanje vjeroučitelja u školi te teološko-katehetskih stručnjaka.«
Pogrješno bi bilo spomenute retke čitati kao svojevrsnu neizravnu kritiku vjeronauka u školi. Dokument više puta izrijekom izražava, ukupno gledajući, zadovoljstvo prijeđenim putom. Primjerice: »Uostalom, od samoga početka isticalo se da je riječ o slobodnom izboru katoličkoga vjeronauka kao školskoga predmeta, čime se ostvaruje izvrsna prilika za upoznavanje i razvijanje svojega vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta, poštujući pritom sve one koji su različitih kultura i vjera. Štoviše, u vrijeme kada se događa slabljenje istinskoga smisla života te kulture življenja u cjelini, Crkva školskim vjeronaukom… ‘uprisutnjuje evanđelje u osobnom i sustavnom kritičkom procesu’.« A jedan od zaključka na završetku prvoga poglavlja jest i ovo: »Nastojanjem da s vjeronaukom uđe u javni prostor, konkretno u školu, Crkva je u Hrvatskoj učinila jedan od iznimno važnih iskoraka u služenju mladim naraštajima. O tome su pozvani objektivnije promišljati osobito oni koji još uvijek ne vide pravo značenje toga djelovanja Crkve u javnosti, tim više ako su od vjeronauka imali neobjektivna očekivanja.«
No posebno s obzirom na sve brže i sve raznovrsnije društvene promjene »narav i zadaća župne kateheze uvelike se mijenjaju«. Više je poduljih odlomaka posvećeno kulturnoj promjeni koja je na djelu, posebno u Europi. Spominje se, primjerice, »sučeljavanje i s onim novijim oblicima agresivnog sekularizma ili krajnje sekularizacije kojoj je svrha iščezavanje pitanja o Bogu iz čovjekova života«; proročko uočavanje sv. Ivana Pavla II. da »suvremeni čovjek, uza sve čudesne pobjede, gubi osjećaj ‘za najviše stvari i za sam život’«. »Ono što najviše zabrinjava jest ugrožavanje obitelji u njezinim temeljima, a posebice što se tiče prenošenja života, odnosno zabrinjavajućega pada nataliteta te općeljudskih i kršćanskih vrijednosti na europskoj razini.« Kao hrvatske posebnosti spominju se »ekonomska kriza, zabrinjavajuće iseljavanje i razdvajanje obitelji te razni ideološki prijepori s obzirom na osoban, bračni i nacionalni identitet«.
Pozivajući se na papu Franju, dokument već na početku, utirući put odgovorima na ta pitanja, kaže: »Stoga je zadatak Crkve usvojiti stav evanđeoskoga razlučivanja s obzirom na utjecaje sekularističkoga procesa, što može pomoći shvaćanju da težište crkvenoga djelovanja valja staviti na odgoj u vjeri koji će voditi dubljemu osobnom i zajedničarskom opredjeljenju za Krista.« Znakove vremena potrebno je čitati u duhu Uskrsa. »Nema mjesta pesimizmu za one koji su uvjereni da je njihov Gospodin pobijedio smrt i da njegov Duh snažno djeluje u povijesti. Naprotiv, svijetu valja pristupiti s odlučnošću, u sigurnosti da istina na kraju pobjeđuje. U svim izazovima treba prepoznati Božji poziv na hrabro svjedočenje njegova imena. (…) Stoga ako je, kako je rekao papa Ivan Pavao II., ‘kucnuo čas za pothvat nove evangelizacije’, krajnje je vrijeme da se to počne sa svom odgovornošću učinkovitije ostvarivati«, kaže se u dokumentu.
Kao što je sve kritičnija prema nekim društvenim kretanjima, tako Crkva, da bi (nova) evangelizacija bila uspješna, mora biti kritična i prema sebi, da dođe do »prepravljanja kršćanskog tkiva crkvenih zajednica«, kaže dokument citirajući ponovno Ivana Pavla II. »Pritom se postavlja pitanje ne bi li pojedine župne zajednice trebale biti otvorenije, manje zauzete sobom i često običajima bez istinskoga odnosa s Kristom, a više otvorene velikoj temi Boga, što dakako nije jednostavan zadatak, štoviše često predstavlja istinsko pastoralno obraćenje. Zato je, s obzirom na ponovno otkrivanje i oblikovanje vlastitoga identiteta i poslanja, Crkva u svom evangelizacijskom zanosu pozvana tražiti nove putove s obzirom na narav i zadaću kateheze. Upravo ona može i mora pomoći da župna zajednica u svojoj navjestiteljskoj, slavljeničkoj i svjedočkoj zadaći bude više na tragu očekivanja Crkve«, kaže se prije završetka prvoga poglavlja.
NASTAVLJA SE
