Pojam pravednosti gleda se i doživljava s više raznolikih stajališta i strana. Obično se najprije podsjeća na pravni red i sudca: on uspostavlja pravednost osiguravajući poštovanje običaja ili zakona. Od početka filozofije pravednost je vrlina ispravna odnosa prema dugomu, pri čemu ta ispravnost izvire iz temeljnoga osjećaja prisnosti s bližnjim. Moralno poimanje ističe da pravednost daje svakomu što mu pripada, makar to i ne bilo običajem ili zakonom. Sigurno se najveća teškoća sastoji u tome kako sadržajno pobliže odrediti što komu zaista pripada »po prirodi« ili zasluzi jer se na tome oduvijek temeljio princip pravednoga nagrađivanja pojedinačnih zasluga.
U suvremenoj etici pravednost je preduvjet razvoja svih drugih vrjednota i sastoji se u tome da se s drugom osobom postupa pravedno, to jest kao onom koja je nepovrjediva i nedodirljiva u svojoj slobodi i svojem djelovanju. U samo takvom pravednom odnosu svijet se može izgrađivati kao zajedništvo svih kulturnih vrijednosti koje izviru iz slobodnoga međusobnoga odnošenja različitih kultura i svjetonazora.
Pravednost se u prirodnom pravu obično opisuje kao čvrst stav (habitus) volje da ispuni pravne zahtjeve svakoga pojedinca. Pod psihološkim aspektom pravednost ne leži u stvarima, nego u glavama ljudi, pa bit i načini pravednosti mogu se shvatiti kao predstavljanje pravednosti i volje za njihova ostvarenja prema ljudskim poimanjima, tipično ljudskim osobinama, načinu ponašanja, tendencijama i čežnjama.
Čisto subjektivno-individualno gledano, pravednost je osobna usmjerenost pojedinoga čovjeka na pravo koje bi on htio spoznati i ostvariti. U stalnim i čvrstim zajednicama pravednost se očituje u stalnom pokušaju da se uspostavi najbolji pravni red. Odatle počinje nastojanje ljudskoga duha da shvati pravdu kao objektivnu ljudsku vrijednost zajedničkoga života, koja ipak ne ovisi o raznolikosti ljudi i njihovih grupa.
Taj općeprihvaćeni cilj pravednosti da se dođe do postignuća što je moguće više zadovoljavajuće harmonije u međuljudskim odnosima psihički je realitet koji se kao objektivna vrijednost dade shvatiti. Dakle riječ je o načelu društvene harmonije koje sve više ovladava i upravlja svjetskim događanjima, kako u makrokozmosu tako i u mikrokozmosu. Tako bi društvo pravednih ljudi bilo najharmoničnija i za razvoj najsposobnija skupina jer bi svaki član vršio funkciju »za koju ga je priroda odredila«, slično kao instrumenti u dobru orkestru.
Pravednost u jednom društvu sličila bi harmoniji odnosa, kako bi slavni Pitagora rekao, u kojem se planeti održavaju u svom pravilnom muzikalnom letu. Psiholozi također ističu, u međuljudskoj suradnji na pojedinačnim i svjetskim razinama, u malim i velikim stvarima, da se spomenuto načelo harmonije dodatno nadopunjuje još jednim načelom, a to je ljubav prema bližnjemu. Pritom se nezaobilazno poziva na glasovitoga teologa i filozofa Tomu Akvinskoga koji je još u 13. stoljeću iznio stajalište da je ljubav prema bližnjemu vodeća misao prema pravednosti jer »Bog želi pravednost kao funkciju ljubavi«. Dakle, prva i najveća zapovijed, zapovijed ljubavi, stoji iznad zapovijedi pravednosti i obuhvaća je. Očito, pravednost nije isto što i ljubav, nego čežnja za harmonijom i nezaobilazno nastojanje pod zapovijeđu ljubavi uspostaviti harmoniju i red u odnosima među ljudima.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
