Koliko ozbiljno treba shvatiti posljednja događanja u Katoličkoj Crkvi s obzirom na nedavno objavljenu Deklaraciju Dikasterija za nauk vjere kojom se dopušta blagoslov istospolnih parova? Stvar je očito postala ozbiljna sudeći po tome što je više biskupskih konferencija u raznim dijelovima svijeta s manjkom simpatija prihvatilo tu mogućnost, a više ih se izjasnilo da se na njihovu području može blagoslivljati samo pojedina osoba, no ne i par u tzv. »neregularnim situacijama«. Bilo je, jasno, i onih glasnih koji su s odobravanjem dočekali taj dokument, a većina ih se još ne izjašnjava. No nakon deklaracije, onda i nakon nedavnoga priopćenja kojim se nanovo pojašnjava deklaracija i odgovara na kritike, došlo je novo iznenađenje iz istoga kruga Dikasterija za nauk vjere. Jedan od tamošnjih tajnika, malteški nadbiskup, govorio je o upitnosti celibata među katoličkim svećenicima. Odškrinuo je, naime, u jednom poprilično citiranu intervjuu vrata raspravi o opravdanosti celibata u suvremenim okolnostima. Sve se to događa dok su još svježe prošlogodišnje sinodske rasprave, a ususret prilično izazovnomu jesenskomu završetku biskupske Sinode o sinodnosti. Brojni vjernici pitaju se zašto je uopće donesena deklaracija ako je njome, kako se sve češće čuje, napravljeno više zbrke nego jasnoće. Pitaju se i zašto se ponovno otvara pitanje celibata katoličkih svećenika kad je ono već toliko puta raspravljeno i zaključeno stajalištem da se u to pitanje ne dira. S obzirom na to da sve to potiče proizvodnju napetosti u Crkvi, možda je pravo pitanje komu danas zapravo odgovara njezino slabljenje.
Neki će olako pripisati sve teorijama zavjere, a samim će time rasprave skrenuti u krivi smjer. Mudrost kaže da zapravo ne postoje teorije zavjere, nego je uvijek riječ o sukobu interesa. A o tim interesima sada kao da se vode neki tajni pregovori. Stoga u novonastalim okolnostima sve u vezi s nastojanjima slabljenja Crkve više podsjeća na nečasne pregovaračke taktike koje dolaze čak i s više strana, uključujući i one koje s vjerom nemaju ništa.
Iako je nekima predmet »pregovora« geopolitički utjecaj Crkve kao jamca stabilnosti u nemirnom svijetu – pogotovo s obzirom na buduća preslagivanja moći na globalnom planu – za Crkvu je taj predmet daleko važniji: briga za duše ljudi. Ako je tako, sada je važna zadaća svih u Crkvi spoznati tko to točno nastoji poigravati se Crkvom, to jest komu je stalo da u ovom vremenu ugrozi njezino spasenjsko djelovanje, služeći se u tom pothvatu čak i nekima unutar Crkve.
Dok se taktičari vješto skrivaju, zasad su jedino poznate njihove nečasne metode. Čak i osrednji priručnici za pregovaranje daju recepte za provođenje tzv. pregovaračkih taktika pa ih nije teško i sada prepoznati na djelu. Jedna je npr. metoda stvaranje razdora iznutra u skladu s načelom »podijeli pa vladaj« jer dugo u povijesti Crkve nije bilo toliko govora o suprotstavljanjima tzv. naprednih i nazadnih. Prisutna je, nadalje, i metoda medijskoga difamiranja jer se obilato rabi medijski stroj da bi se usred posljednjih rasprava ocrnjivali ili uzdizali crkveni pojedinci i skupine, uz obilato manipuliranje i na društvenim mrežama. Nevjerojatno je da pali i metoda »lažnoga savezništva« u skladu s kojom se stvaraju dojmovi neke čudne simbioze pojedinaca iz Crkve s predstavnicima tzv. LGBTQ zajednice, kao da o tom savezu ovisi sudbina čovječanstva. Vidljiva je i metoda u skladu s kojom netko najprije preuzima ulogu »zločestoga dečka« da bi kasnije tobože došao »dobar dečko« i spasio stvar, ali na štetu većine…
Posljednje što se sada očekuje jest naivni relativizam: tražiti razloge zbog kojih su svi istodobno i u krivu i u pravu. Nepotrebno je i iscrpljivati se beskrajnim raspravama o nametnutim temama, a postoji sigurnost u izvornom crkvenom naučavanju o svim bitnim pitanjima. Da bi Crkva u svijetu mogla biti odsjaj Božjega nauma za čovječanstvo, da bi danas mogla u potpunosti vršiti Božju volju, poput mudrih djevica treba u svjetiljkama čuvati evanđeosko ulje. Kada to ne bi činila, kada bi s »ludima« olako razdijelila te dragocjene kapljice koje sadrže autentično naučavanje, svima bi ubrzo došao mrak. Zar su »taktičari« tako kratkovidni da ne vide štetu koju najzad rade i sebi samima?
