Kada glasnim neoliberalnim aktivistima ponestane tema za prepiranje i borbu protiv tradicijskih vrijednosti, izvlače iz ormara periferne »probleme« na koje su renomirana državna tijela odavno mjerodavno odgovorila svojim pravorijekom, no, jasno, ne u njihovu korist. Samim time smatraju da im je dopušteno učestalo uznemiravati javnost i širiti tenzije među građanima, posebno vjernicima. Jasno da je u suvremenoj demokraciji dijalog uvijek i potreban i važan, međutim da bi dijalog ispunio svoju osnovnu zadaću, a to je iznalaženje kompromisnoga odnosno najsretnijega rješenja za sve uvjetno rečeno suprotstavljene strane, on prije svega mora poštivati postojeće odluke mjerodavnih autoriteta o temi i nenasilno i s dostojanstvom komunicirati i uvažavati suprotno mišljenje. No moglo bi se reći da je i takvo postupanje izraz – tradicijskih vrijednosti…
Pitanje vjeronauka u školama ponovno je prikazano kao »goruće« i važno u hrvatskoj apostrofirano sekularnoj državi, zanemarujući pritom da jedna vrlo napredna i bogata Norveška, također sekularna država, u obrazovnom programu ima kršćanski nastavni predmet zvan »kršćanstvo, vjera i filozofija«, tzv. KRL, koji je kao obvezan uveden u nastavni plan i program državnih škola u Norveškoj 1997. godine. Zakonom je bilo predviđeno djelomično izuzeće od toga nastavnoga predmeta, a KRL većinom uključuje učenje o kršćanskoj evanđeoskoj luteranskoj vjeri i običajima, učenje psalama, vjerske predstave, temeljito poznavanje Biblije te brojne vjerske obrazovne aktivnosti.
U dvama predmetima Ustavni sud Republike Hrvatske odlučivao je u prosincu 2018. o suglasnosti s Ustavom članka 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica koji je stupio na snagu 24. srpnja 2002. Osporenim člankom uređen je vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama te usklađen s člankom 41. Ustava, koji osim što propisuje da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, propisuje i da vjerske zajednice u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države. U obrazloženju rješenja kojim nije prihvaćen prijedlog za ocjenu citiranoga članka koji se odnosi među ostalim i na katolički vjeronauk u školama istaknuto je da »sve dok je zaštita i pomoć države djelatnostima vjerskih zajednica u okviru članka 41. stavka 1. Ustava, slobodno izabrani vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja te slobodno izabrana nastava vjeronauka kao izbornoga predmeta u osnovnim i srednjim školama, po ocjeni Ustavnog suda, sami po sebi nisu nesuglasni s Ustavom«.
U prilog navedenomu spomenuta je i praksa Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Savez crkava »Riječ života« i ostali protiv Hrvatske u kojem je presuda donesena u prosincu 2010. godine, u kojoj je istaknuto da je pravo na iskazivanje vjere kroz poučavanje zajamčeno člankom 9. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te »ne ide tako daleko da bi za sobom povlačilo obvezu država da dozvole vjeronauk u javnim školama ili predškolskim ustanovama«. S obzirom na to da je vjeronauk izražavanje vjere u smislu članka 9. stavka 1. Konvencije te da je njegovo održavanje u javnim školama i predškolskim ustanovama dodatno pravo koje spada u širi opseg članka 9. Konvencije, Europski je sud utvrdio da ga je u spomenutom slučaju »država dragovoljno odlučila osigurati«.
U rješenju kojim nije odobreno pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom upravo je naglašeno da je Republika Hrvatska osporenim člankom 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica zajamčila da na traženje roditelja ili skrbnika program predškolskoga odgoja sadrži vjerski odgoj, kao i da se na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustroji nastava vjeronauka kao izbornoga, dakle ne obveznoga nastavnoga predmeta. Upravo je osporeni članak propisao da je odabir pohađanja vjerskoga odgoja i vjeronauka slobodan izbor učenika, odnosno roditelja, skrbnika.
Druga atraktivna tema o kojoj se periodično piše jest revizija takozvanih Vatikanskih ugovora, koji su prema svojoj formi međunarodni ugovori, sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnoga poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Ti su međunarodni ugovori potvrđeni u Hrvatskom saboru Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, koji su se sklapali za četiri područja suradnje, i to za gospodarska pitanja, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih služba Republike Hrvatske, o suradnji na području odgoja i kulture i o pravnim pitanjima. Uz Svetu Stolicu Republika Hrvatska potpisnica je brojnih bilateralnih i multilateralnih ugovora s državama cijeloga svijeta, pa se postavlja pitanje zašto su u fokusu preispitivanja međunarodnih ugovora samo ugovori koje je Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom?
Valja napomenuti da se odredbe međunarodnih ugovora mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni ili u skladu s općim pravilima međunarodnoga prava s obzirom na to da je riječ o dvostrano obvezujućim, bilateralnim ugovorima. U tim je slučajevima vanjska politika pojedine države odlučujuća u pitanju hoće li i kakve međunarodne ugovore sklopiti, održati, mijenjati ili raskidati, a ne politika ulice.
U sekularnom društvenom i političkom uređenju, što znači da ne postoji državna religija, ustavno pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi pripada kvalificiranim pravima u koja se država smije miješati i ograničavati ih samo ako su ispunjene opće klauzule, odnosno pretpostavke, a to je da je miješanje države u navedeno pravo propisano ili je u skladu sa zakonom, da je poduzeto radi zaštite dobara koja su u mjerodavnoj odredbi taksativno navedena i da ima legitiman cilj te da je navedeno miješanje države nužno u demokratskom društvu, što znači da je riječ o prijekoj društvenoj potrebi.
Stoga posebnu važnost za oba pitanja ima zaključak Ustavnoga suda iz rješenja kojim je odlučio o nepokretanju postupka ocjene članka 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji glasi: »Ustavni sud zaključno ističe da je, po njegovoj ocjeni, kod predmetnog pitanja riječ o suverenom pravu Hrvatskoga sabora, kao zakonodavnoga tijela, da sukladno odredbi sadržanoj u članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj.«
